Možda nije vrijeme no nekako nisam mogao ne napisati nešto na tu temu. Naime prije neki dan sam dobio preko neta jedan kratki film od jednog prijatelja. Namijenjeno je kao šala. Naslovljeno je kao šala. Zove se "Negligence" ili hrvatski naslov je "Visoki napon". Ukratko se radi (to pišem uz pretpostavku da ga niste prethodno vidjeli) o filmu u jednom kadru od par minuta koji sa jedne pristojne distance prikazuje željezničku stanicu u Indiji. Svi mi znamo koliko je mnogoljudna ta država i tako na stanici ima svijeta a na vrhu jednog od vagona sjedi čovjek. Njega snube dvojica i nude mu novac. Ne čuje se za što ali nude mu za neku pizdariju. Uglavnom on prihvaća nekoliko rupija i ustaje se. Ustaje se i šeretski, nehajno prima visokonaponski strujni kabel koji ide iznad tog vagona. Struja ga naravno ubija. On gori. Raspada se naočigled bježeće mase ispod. Strava. Mučno mi je i dok pišem ovo jer se silim da se prisjetim ne bi li prenio i upozorio na ovaj ... ne mogu to nazvati film već svjedočanstvo o ubojstvu.
Dakle nije prvi puta da gledam nešto slično ali prvi puta sam vidio sve segmente jedne mogu reći vrlo mučne, i za ono što ljudi su mogli izvanosjetilnim i promatračkim načinom do sad utvrditi, vrlo teške i mučeničke smrti.
Ono što je to, je zapravo pravi pravcati primjerak snuff filma koji je u nekim filmskim krugovima nepotrebno romantiziran (od romantike ovdje nema ni r) do razine svetog grala ali koji eto stvarno postoji. I u čemu je tu draž? Nema je. Isto toliko mi je odvratan koliko i nekima napet pornić sa životinjam. To je jednom rječju bolesno. Nema tu trunke zdravog razuma ili zdrave ideje. Ja osobno ću tako nešto odmah izbrisati i koliko mogu utjecati ako ništa na osobnoj razini prestati distribuirati dalje takav odvratan ... teško to mogu nazvati rječju ... uradak.
Naravno da se sada može moralizirati o tome da u Indiji ima puno ljudi, sirotinje, maloumnih, pa se ovakve stvari mogu i sigurno dešavaju. To je točno ali isto tako ja vjerujem da se dešavaju i u drugim državama. Opet, to me podsjetilo i na jedan art film koji je ne tako davno izazvao poveliku pažnju na ovim tu hrvatskim prostorima. Riječ je o filmu "The Bridge" o mostu Golden Gate koji spaja San Francisco i drugu stranu ogromnog zaljeva na kojem taj megagrad leži. Tu je također riječ o prikazivanju smrti drugih. Film je za vrijeme Zagreb Doxa bio iznimno gledan, no taj film iako dokumentira trenutak prije smrti i samu smrt nekako je ipak dijametralno suprotan ovome. On je dostojanstven i šokantan u isti tren kada se prikazuje samoubojstvo zbog teške bolesti ili teškog psihičkog stanja, ali ne ponižijuć u trenutku kada je veo nečijeg samoubojstva razgrta. U tom filmu režiser ide korak dalje. On istražuje pozadinu tih nekoliko prikazanih samoubojstava i imamo priču (opet netko može reči cilj opravdava sredstvo ali nije tako). Svakako je smrt dio nas kao i život i pomalo je tabuizirana od nas samih ali povremeno u današnje doba kada se ljudi nemilice jedni od drugih alijeniraju povremeno je potrebno da se šokom svrati pozornost na one pojedince među nama koji žive težak život, kopajući po smeću ne bi li našli koju bocu više da bi mogli preživjeti u krajnjoj oskudici do zore. Imamo to i mi ovdje ... tu pored nas. Pitanje je da li smo dovoljno angažirani i svijesni jer to nije samo obveza nego i genetska dužnost ako ne gledamo to sa religijske strane gdje je taj dio stavljen na pijedestal ulaza u Raj. Dakle mi najmanje moramo nekome pomoći ili se barem u životu potruditi da pomognemo a ne otežamo nekome život a ne kako vidim neke pojedince po cesti da samo svrnu pogled sa prizora nekoga koji ... eto kopa tek tako po smeću ne bi li za nas "vršio reciklažu".
Tu se vidi koliko smo jaki ili slabi kao ljudska jedinka.
No, još promišljajući o onom filmiću moram spomenuti i za tu priliku odvratni podnaslov tog posta tj. maila, a to je citat iz jednog odličnog sf filma Johna Carpentera s kraja osamdesetih "They live", koji glasi: "The Golden Rule: He who has the gold, makes the rules." I tu mi se postavlja pitanje zar smo mi stvarno do te razine marionete u rukama dokonih bogataša ili bestijalnih pojedinaca koji neće prezati i za svoju perverznu zabavu će snimati i ubojstvo drugih? Zar smo svi mi kao Pilat, ustat ćemo se iz udobnosti fotelje našeg doma i samo oprati ruke nakon svega?