Lijepa večer sa još boljim, odličnim ali potresnim filmovima. Iako su oba koja sam gledao eksplozivna, po iznesenom materijalu ona su ponešto drugačijeg ritma, ali sa temama koje su u kino dvoranu izvabile podosta gledatelja. Osobno moj favorit dana i kandidat za najbolji film međunarodne konkurencije je film Burma VJ. Ovaj film jednako može se svrstati u kontroverzne filmove jer priča uzbudljivu, skoro triler priču o posljednjoj buni u zemlji sa najžešćom diktaturom na svijetu. Riječ je o Burmi koja je u međuvremenu pod dugogodišnjim diktatom generala promijenila ime u Miyanmar.
Prvo što mi pada na pamet kad je riječ o ovom filmu je da je rijetkost da se naiđe na ovakav biser, ali direkcija se potrudi svake godine pronaći takva dva, tri vanserijska filma. Filmove koji temom, dinamikom i prikazom iskaču od ostatka konkurencije.
Zadnji olfaktivni film sam gledao u Motovunu na interaktivnom programu, no jučer u centralnoj kino dvorani SC-a sam ostao zatečen koliko sam mogao namirisati strah i očaj preko filma burmanskih videoreportera DVB-a. Vjerujem da je ne samo u meni nego i u ostalim prisutnima film izazvao toliko osjećaja i ježenje kože na stvarne prikaze tog zločinačkog režima kao niti jedan film dosad na Dox-u.
Riječ je dakle o grupi ljudi koji su okupljeni oko naziva DVB (Democratic voice of Burma) ili nezavisnim reporterima iz Burme koji će svjedočiti ustanku ljudi 2008 godine predvođenim burmanskim budističkim svečenicima. Naime sve što je sveto će te godine bilo pogaženo. Jedina sila koju se vojska bojala jest ona budističkih svečenika. Oni koji su se uvijek zalagali za srednji put, zlatnu sredinu i miran način razrješavanja problema su u ogromnim brojevima pritisnuti patnjom svog naroda ustali i krenuli na ulice Rangoona. U impresumu su to nazvali ustankom, ja bih to nazvao ipak protestima koji su izrasli u općenarodni revolt opresiji.
Režiser nam niže događaje brzinom inače naviklom za neki triler. U vama kao gledatelju koji se suosjećate sa patnjom koju vidite na platnu raste nada da ćete ipak svejdočiti nećemu lijepom. Kako će ipak sa snagom, koju i taj iskvareni i krvlju okupani vojni režim priznaje, budističkih svečenika će nešto promijeniti i dovesti na vlast demokraciju. Sve se više ljudi okuplja i prati svečenike. Kamermani DVB-a se osokoljuju snagom i voljom sudionika prosvjeda te odlučuju da nešto promijene da više ne budu prikriveni i pridružuju se povorci koja doslovno okupira ulice. Kolona se kreće prema kući dobitnice Nobelove nagrade za mir (1991.g.) i žene koja se borila za nezavisnost Burme i bila izabrana na slobodnim izborima no potom zatvorena u kućni pritvor, Aung San Suu Kyi.
Sve završava u kaosu. Kaosu kakav si nitko ne želi. Jeza me prožela i sjećanje na autokratske režime kojima sam svjedočio no ovo prelazi sve ono što si čovjek zapravo želi. Ponovno nakon 88 godine generali Burme guše prosvjede u krvi. Ovaj puta ništa im nije sveto na putu njihova nagona za samoodržanjem.
Ovo je možda jedini pravi dokumentarac, pravi punokrvni i krvlju natopljen jer preko kamera snimatelja DVB-a svjedočimo i ubojstvu jednog japanskog novinara koji je nastojao zabilježiti događaje i životinjskom progonu sudionika povorki i općem očaju krajnje situacije. Ovo je jedan od definitivno najrepresivnijih režima na svijetu uz one u Sj. Koreji i nekim državama ustanovljenim na vjeri kao ishodištu vlasti.
Osim što ste mogli svjedočiti usponu ove male gerilske televizije ono najgore za svjesnog gledatelja jest da ste mogli svjedočiti i njenu rušenju i progonu njenih djelatnika. Uglavnom užas jedan. Iako je sve te emocije polučio u meni tvrdim da je to jedan od najboljih filmova viđenih na Dox-u.

Za drugi film večeri imao sam puno očekivanja. Riječ je o filmu "Pismo Anni" o novinarki Anni Politkovskajoj. Iako lišen dinamike, kao prethodni film, ipak mi je uspio dočarati sudbinu jedne hrabre žene. Žene koja se nije bojala ići u pregovore sa okrutnim čečenskim teroristima koji su zatočili nevine ljude u moskosvkom kazalištu i koja se nije bojala otići u grotlo borbi u Čečeniji. Osoba je to koja je bila dovoljno hrabra i drska da se suprotstavi novom ruskom caru Putinu i u tom naumu je ostala kraća za glavu, no ono što ovaj film govori je zapravo lekcija kojekakvim novinarskim poltronima koji će pogaziti postulate te časne profesije. Iako je ostala kraća za glavu ona je nije nikad sagibala i uvijek je željela dobro. Osobno ovaj film bi vrtio danas na HTV-u jer ima toliko ljudi oko mene koji su moralno pali i etika im nije ni na kraj pameti već samo vlastita, ona najogoljelija osobna korist. Ko zna možda bi sudbina jedne dobre osobe izvan kina SC-e ipak doprla do okoštalih srca ... tko zna.
Ne znam kako je drugima, no ja sam našao nešto poetike u ovom filmu koje me je taj dan Dox-a ispunilo željom za djelovanjem pa ako nikakvim drugim onda da o ovom filmu napišem nekoliko redaka.