Ne znam zašto je utorak odabran za otvaranje dvaju značajnih kulturnih, filmskih manifestacija u gradu i zbog čega se to moralo poklopit i praktički gristi jedan drugome ruku kad se to moglo pomaknuti dan prije ili kasnije. Naime u kinu Tuškanac je taj dan bilo službeno otvaranje jesensko-zimskog programa s filmom Petra Krelje "Preko granice" u koliko sam vidio dupkom punom kinu i ono drugo je bilo otvaranje prvog po redu filmskog festivala u gradu na jednoj rijeci, 25FPS.

Opet se tražilo od mene nemoguće, astralna projekcija ili u najmanju ruku dvojnika sa stalnim video linkom. Odabrao sam ne po inerciji već po nekom broju prijatelja koji sam mogao očekivati na nekom od ta dva mjesta događanja. Dakle odabir je ovaj put pao bez obzira na izuzetno zanimljivu ponudu HFS i kina Tuškanac i definitivno našeg najboljeg dokumentariste Petra Krelje na otvaranje 4 izdanja 25 fps. Šta ćete još sam dobio od festivala (šatro) i stručno vodstvo kroz eksperimentalni film u vidu jednog našeg eminetnog filmskog stručnjaka i kritičara tako da se to nije odbiljalo.

Ono što mogu primjetiti da što se tiće publike kina SC da je bilo pomalo uštogljeno i preservilno za ono što se odigravalo na platnu. Naime to je kratkometražna forma i koliko god mnogima bilo normalno da se filmovi gledaju u tišini ipak poneki komentar u vidu nekog šapta je i dozvoljen. Pa nije to sad sat koncerta ozbiljne glazbe gdje je dijalog bitan element filma koji ne dopušta ništa osim kristalno čiste tišine kroz koju jedino putuju ozbiljno glazbene note. Ne to nije to. Nije to bar za mene ukoliko se nađe neki sugovornik.

Eto vidio sam nekoliko dobrih filmova, sreća... možda no zna se potrefit. Filmovi tog prvog dana jeseni bili su redom ovi:
brazilski Ivana Moralesa, "Antonio može",
hrvatski Ane Hušman "Ručak",
japanski Isame Hirabayshia "Priča konstruirana od 17 dijelova prostora i 1 crva",
belgijskoameričanski Nicholas Provosta "Točka zapleta",
brazilijanskofrancuski Wagner Moralesa "Divljina",
i američanski Bill Morrisona "Tko od vode"

... i sad stvarno što zbog mog motiviranog prijatelja a što zbog izvrsnih filmova moram priznati da teško mogu i jedan od ovih kratkiša nazvati pilanom tjedna. Dakle prvi film je zapravo jedna pjesnička vizija nekih faza života u kojima ili postojimo ili ne, ili se kako u impresumu programa kaže predamo ili ne. Opisuje pojedine segmente odbijanja, ljubavi i postojanja.
Ručak je impresivno napravljen film o poučku, netiketi za vrijeme i prije ručka ... u gostima ili kod kuće. Zanimljive su mi bile faze pripreme seta od nule pa do završenog seta, naravno na ubrzani način.
I onda dolazimo do sredine programa večeri koji je po nekom budističkokršćanskom poučku bio najzanimljiviji. Pri tom mislim na onu teoriju zlatne sredine. U filmu Priča konstruirana od 17 dijelova prostora i 1 crva se radi o malom crvu. Crv je možebitna reinkarnacija nekog preminulog čovjeka. Crv ima pamet tog čovjeka no svejedno se pita nekih stvari čisto tipičnih za prolaznost život tako jednog malog bića. Pada sa neke visine i ne bude mu ništa pri tom shvaćajući krhkost ljudskog života. I na kraju i tom crvu se bliži kraj. Jedna od solucija dalje reinkarnacije ponuđena nam od autora je u kamenčić i smisao života kroz prizmu kamena, oblutka, pijeska. Pregenijalan film možda i mogući dobitnik nagrade festa.

Poslije ovoga filma uslijedila su tri filma koja su osim slikom pokušavala dramatiku pojačati svojom glazbenom podlogom, nešto kao u nijemim filmovima. U Točki zapleta radnja se dešava u Velikoj jabuci negdje na Manhattanu. Upravo montažom i maštom autora stvoren je fiktivni zaplet sa ogromnim brojem policijskih automobila i murije pješice. Pitamo se šta se desilo. Naravno nitko se od prolaznika ni ne usudi pitati ih, zašto ih tako tu mnogo. Za pohvalu u ovom filmu je sama fotografija te izuzetno dobro prenijeta paranoja jednog takvog društva koje živi u strahu kao što je američansko.
U Divljini mi nisu bili u koherentni slika i glazba tj. reakcije turista/putnika na brodu i onoga na što nailaze. Priroda, njena surovost i lijepota koja se naziru kroz prozore tog turstičkog broda je prelijepa. Ledenjaci fantastični, no možda je mašta autora bila prevelika i jednostavno je pukla u nemoći da pomakne s nulte točke smrzavanja nezainteresiranost putnika za ono na što nailaze. Jednostavno nije.
Posljednji film večeri Tko od vode je bio kao prozor u prošlost u duše koje odavno nisu tu. Ovdje ću se kao i moj prika s iskustvom složiti da možda nije ok da se kopa po tim analogno digitalnim duševnim imprintima na filmu i pokušava se stvoriti nešto što nije. Ne znam zašto, ali cijelo vrijeme sam promišljao u dva pravca tijekom filma. Jedan bi bio taj da su ovo zadnji dani nekih ljudi na ... Titanicu, zadnji momenti sreće, ili je ovo možda Queen Mary i ljudi su ipak došli na svoj cilj. Svejedno riječ je o jednom prozoru u prošlost. U stil toga doba. U razdoblje polucilindara, mustaća, charlstona. I da, nekako sam u razgovoru sa svojim prijateljem dobio dojam... ako je ovo bio neki prosjek ljudi toga doba da su danas ljudi puno ljepši nego tada. Na filmu sam vidio samo jednog ili dva ono prosječno dobra komada. Šta ćete, mašta je išla u puno pravaca. Rekao bih da je jedan, unatoč svemu, favorita za nagradu koji su se istakli tog dana.

Nakon ipak ne toliko zahtijevne projekcije uslijedio je partyohnedomjenak, ali zato je bilo za sve dobronamjerne koji to vole rakijetine. Dakle vesela karavana filmskih entuzijasta se preselila u kafe bar it& gdje sam osim poznatih, i dragih mi lica iz Motovunske filmske epopeje susreo i jednog novog lika za kojeg sam isprva mislio da je jedna od Borgovih radilica, no kasnije sam na uvjeravanje mog sugovornika i djelatnika iz staffa 25 FPS-a bio smiren. Naime bio je to djelatnik keramičke industrije iz Zaprešića, poznatiji kao Štijef i njegov prijatelj Dj iz artperformans dvojca Skasapiens. Dakle ovo je bio dobronamjerni pripadnik robotike među nama i oma objekt uslikavanja mnogih fotograski nastrojenih pripadnika prisutne partijanerske sile. I da moram priznati da je mali puštao ok glazbu, ono bio je to flashback u 70 i 60-te, Štijef (inače rodom iz Klanjca) ima stila. Šteta što je ova maskota festivala morala zbog možebitnog pregorijevanja elektromotora mogla biti s nama tamo jedno veče, no bit će prilike.

A danas kažu bit će ludilo od filmova, tako da se to ne bi trebalo propustiti. Danas je jedini dan kad se nešto i plaća na ovom festu. To je nastup nizozemske grupe Telcosystems u 22 sata, Teatar &td s prvim nastupom pred zagrebačkom i hrvatskom publikom u programu Expanded cinema – Mortals Electric uz 5.1 surround sound. Ulaz se naplacuje na dan koncerta 45 kuna.