... do te srijede nisam bio dugo na otvaranju jednog festivala na kojem je bilo toliko gostiju iz političkih krugova.

Naime sjećam se od prije par godina nevjerojatne gužve na Motovunu, i eto došlo doba da se to nadmaši u gradu podno Medvednice, i time kaže da nije to tamo samo moguće već i na JFF-u može biti isto.

... umjetnički direktor festivala Branko Lustig daje intervjue

Da li je to dobro ili ne nekako daje odgovor samo pitanje koje sam dobio od novinarke Deutche Wellea ... zar su ovo kinogledatelji u Hrvatskoj. Naime prosjek godina i struka je bio iznad 40. :)
Uglavnom filmovi koji su bili tu večer na programu svakako su zaslužili veliko gledateljstvo pogotovo jer su govorili o tužnim temama drugog svjetskog rata koje ponekad kao aveti prošlosti oživljavaju i na ulicama u snatrenju mi milog grada, na nekim tamo koncertima.
Dakle riječ je o dva filma, "Deveti krug" te "Krivotvoritelji". O drugom kao o ovogodišnjem dobitniku nagrade Oscar zapravo dosta se zna, no o drugom filmu režisera France Štiglica sa pokojnim bardom hrvatskog glumišta Borisom Dvornikom se zna danas vrlo malo.
Napravljen je za ex nam topionice naroda u koprodukciji triju nacija, uglavnom svi su sudjelovali na filmu. No to nije bitno jer film zaista nije neki komunjarski politički pamflet već samsvim nešto drugo. U zajedničkom razgovoru po minuću filma sa kolegicom iz DW-a "europski" smo konsenzusom došli do zajedničkog zaključka da je film dobar, toliko tipičan za socrealističko društvo u kojem je stvaran. Zanimljiva je poredba sa filmografijom Eisensteina i naravno primjesama tako tipičnih De Sicinih neorealstičkih hiperboliziranih sekvenci opet toliko tipične za to doba. Sve je to pomalo patetično, no slika je tu da progovara o boli i patnji. Ti prizori patnje i stradanja su katarzični jer je u to vrijeme i bio cilj da se kroz ipak umjetničku formu prikaže nedvojbeno antifašistički stav nacije.
Također se lijepo vidi kako u to doba se podosta isprepliće kazališna logika stvaranja sa onom filmskom. Naime i efekti naravno nisu na današnjem nivou, no stoga je dijalog, gluma, kamera i režija koja sve to uklapa u sliku koju mi vidimo jednostavna, prepoznatljiva i zadivljujuća. Moram dometnuti da je "Deveti krug" (ako vam asocijativni niz ide u pravcu pakla ... sasvim ispravno) te godine bio i kandidat za Oscara.
Moj stav o filmu nakon projekcije nije se izmjenio, vrijedi ga prikazati na tv-eu što zbog izuzetno edukativnog, prosvjetljujućeg učinka po mnoge zabludjele u našem društvu što zbog pošte preminulom Borisu, jer u ovom filmu će se stvarno vidjeti jedan za hrvatsku rijedak ogroman glumački talent te mogu konstatirati i po hrvatsko glumište danas neprelazan gubitak. Boris kao Ivo u "Devetom krugu" naprosto blista, pršti i šteta bi bila da ne vidite u vrlo mladim danima Borisa kako zapravo svojim glumačkim izričajem staje uz bok tadašnjoj svjetskoj glumačkoj eliti. Ne vjerujete mi ... eto izazivam vas da pogledate ovaj film. :)
Naravno na pravom festivalu ima mjesta i za nešto drugo osim filmova, to su svakako i glazbene delicije. Tako je za srijedu bio izuzetno zanimljiv i uspješan nastup Coolooloosh banda iz Izraela u zagrebačkom klubu Sax.