srijeda, 21.05.2008.

Kino Europa, Rote Armee Fraktion, 2 juni ...

... i odličan dokumentarac koji po priči i načinu naracije same radnje odskače od ostale ponude festivala. Film je oduševio publiku (prošaranu ljevičarima iz ilegale:). No nije samo publika bila zadovoljna, nego je bilo i očito da je i direkcija festivala bila oduševljena samom posjećenosti filma (u rane večernje sate tamo negdje po svršetku radnog dana u 18h) i okruglog stola nakon projekcije koja je održana u samoj dvorani kina Europa.
Film je jedno uredno djelo koje pomalo lišeno emocija i na novinarski način priča o motivima Karl Heinzova angažmana u RAF-u te efektima same akcije u kojoj je on sudjelovao.
Stičem dojam da se ove ultraljevičarske teroriste pokušalo uljuditi, no negdje u tom nastojanju se režiser izgubio i prikazao sve to donekle kirurški hladno. Da me krivo ne shvatite ovo je riječ o jednom sasvim solidnom dokumentarcu uz čiju ćete pomoć ipak moći pojmit skoro sve o tome što je prethodilo akciji grupe RAF-ovaca u Stockholmu, a kasnije i ono što je neumitno uslijedilo.
Zajedno sa Karlom putujete u sve dijelove njegove mračne prošlosti i jedino veselje na njegovu licu vidite kad sav ozaren i razdragan na ekranu dočekuje filmsku ekipu u jednom selu u Francuskoj kamo je emigrirala njegova obitelj. Tu vidite da čovjek se i smije.
Apsurd tog dobrog raspoloženja je mjesto, jer zbog osude društva njihove obitelji bile su više manje prisiljene lutati Njemačkom, a kad je u pitanju Karlova obitelj, bile su dodatno uništene angažmanom u RAF-u i mlađeg Karlova brata, a zatim i njegovom izdajom pokreta te sasvim razumljivom u ono doba i njegovom prislinom emigracijom u Kanadu.
Dakle nikako ne podupirem terorizam kao sredstvo s kojim ćete potaknuti promijene u društvu. Smrt drugog pojedinca je preveliki zalogaj za moju svijest i nikako ne mogu pojmiti hladnu egzekuciju pojedinaca od strane tih mladaca.
Što me još više iznenađuje je to da iako deklarativno je Karl protiv nasilja u jednom trenutku u kasnijem razgovoru po minulom filmu je zaiskrila ona iskra na podbadanje još jednog sudionika razgovora. Temljem toga izvlačim sud da nisam sasma uvjeren da je Karlu žao i ako je koliko te do koje razine svijesti je svjestan svojeg čina ... to ne znam. U filmu a i kasnije u razgovoru me izuzetno iznenadila još uvijek neugasla solidarnost sa ostalim članovima grupe u pogledu nerazotkrivanja tko je zapravo hladno ubio dvoje pripadnika ambasade u Stockholmu.
Nadam se da mi ne zamjerate što pretakam usporedo dojmove s filma i s razogovora te ih spajam u jednu cjelinu.
Naime to činim stoga jer nekako mi se čine da su film i razgovor jedna organska cjelina, jedan čovjek, jedan Karl Heinz Dellwo, ja ne mogu razlučiti to dvoje ... tako da sve u svemu bio je ovo neki kvazi ljevičarski napad na kino Europa. Naravno šalim se.
Moram se osvrnuti na vrlo prisutnu publiku koja je u velikom broju po svršetku projekcije i ostala u dvorani te aktivno prisustvovala razgovoru koji je više imao karakteristike jednog intervjua. Poneki su razdragano pljeskali na neke izjave koje su dane od bivših ekstremista. To mi se učinilo pomalo smiješnim i iskričavim te me podsjetilo na relikt jednog razdoblja koje je fala Bogu iza nas.
Na kraju ću u obliku odgovora izreći, jer nisam imao za to prilike na tom okruglom stolu, režiseru filma o Holegeru Meinsu Gert Conradu. On je uz dvoje, ipak bivših, terorista bio prisutan na tom razgovoru i branio svog prijatelja Holgera (koji je umro u zatvoru strajkajući glađu). Dakle donekle mi je jasno zašto još uvijek emotivno doživljava izjave nekih političara iz tog doba.
Image Hosted by ImageShack.us
... par u lijevom dijelu slike su ex teroristi

Znam, da ako ti je na drugoj strani prjatelj da ćeš biti subjektivan i iznositi relativno afirmativne stavove, no bez obzira na obzire ne mogu unatoć svemu naći simpatije za učinjeno jer cilj ne opravdava sredstvo, a pogotovo ne ubojstvo. Tako da razumijem tada u to vrijeme dane izjave Helmuta Kohla o nerazumijevanju za zatvorske uvjete RAF-ovaca jerbo ni sam osobno, a ni sama pravna znanost nije sama sa sobom na čistu koju pravu sankciju bi trebalo izreći za kaznu za jedan takav čin.
Naravno da se razumijemo, ja sam svakako protiv smrtne kazne i usporedo s tim i bilo kakva mučenja zatvorenika.
Tko god nije bio jučer na projekciji ova filma propustio je zanimljivu diskusiju, poneko iskrenje za vrijeme razgovora i sasvim solidan dokumentarac. Bolje to nego neki kvaziutopstičkobajkoviti Princ Kaspijan ili koja druga fantazija za ispiranje mozga.
Navratite jer na programu su odlični filmovi iz tog razdoblja gdje možete kao sasvim običan gledatelj uočiti razne paralele u kinematografijama istoka (ovdje Češke) i recimo Italije gdje filmovi djele jednu istu crtu neorealizma proslavljenu Antonionijem.
Svakako dođite... još par dana bilo pa nestalo.

- 17:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>