Prošla su i dva dobra dana s time da se svakako ističe četvrtak po kandidatima za Veliki pečat. Naime u četvrtak sam se susreo sa dva izvrsna uratka. Općenito cijeli taj dan je zapravo bio prožet ratnom tematikom na dokumentarnom filmu. Bili su tu Škorpioni i djelovanja Izraelaca na okupiranim područjima tako da je jedina svjetla i izuzetno humoristična točka dana bio španjolski film "Tailor".
Dakle moj prekjučerašnji "učinak dana" su bili filmovi Tamar Yaron (koju sam i jučer intervjuirao pa ću uskoro slijedeći tjedan i objaviti snimku tog razgovora) "To see if i am smiling", "Tailor" Oscara Péreza, i film Lazara Stojanovića "Škorpioni - spomenar". Sve su to redom izvrsni filmovi kojima je teško naći zamjerke.
Početi ću sa mojim zadnjim filmom večeri. To je zadnji gore spomenuti, film Lazara Stojanovića "Škorpioni - spomenar". Film nam govori i ono što bi moglo sve zanimati eksplicitno prikazuje događaje oko ove paramilitarne postrojbe. Prije svega bih mogao naglasiti da je ovo iznimno hrabar film za zemlju od kud potiče, jer osim eksplicitnih scena ubojstava, od kojih su se neka mogla vidjeti i na televiziji, u filmu postoji i doza isprike i ono što bi i nama kao naciji u nekim slučajevima ratnih zločina trebalo i je mjera samokritike. Jer naravno nije sve crno i bijelo te zločini nemaju nacionalni predznak, nego su samo eto zločini. Izuzetno je hrabar čin i dvojice pripadnika tih postrojbi koji pred kamerama Lazara Stojanovića doslovno faktografski iznose činjenice, imena i mjesta počinjenja ratnih zločina.
Ono što je u filmu šokantno jesu svakako prizori i mučenja i samih ubojstava, no ono što boli ljudskost u nama su svakako izrečene rečenice od tih zlotvora. Parafrazirati ću neke... ostalo mi je još tri metka, šta da učinim, ili daj da snimim (ubojstvo). Pomalo je nevjerojatno vjerovati da su ti ljudi mislili da će ostati nekažnjeni. Osim toga možemo vidjeti i svjedočanstvo samog pripadnika tih postrojbi (inače jednog od haaških svjedoka) kako stoji pred kamerom i govori kako su u toj jedinici bili, ili već ljudi koji nisu dugo svoji, ili kriminalci. Ove posljednje pobrojane ističe kao poželjnu kastu, jer eto oni su hrabri dovoljno da učine nešto po zapovijednom lancu. Govori da normalnim ljudima tamo mjesto nije bilo, a ako bi oni i došli onda ne bi zadugo ostali takvima. Iako je ovo ozbiljan i duboko uznemirujući film, u njemu se režiser nije lišio i crna humora. Naime jedan od dvojice svjedoka i bivših pripadnika, bivši kamerman i službeni dokumentarist postrojbe u jednom trenutku pokazuje i svoju taštinu. On iako nije sudjelovao u zločinima nije mogao izdržati a da se pred kamerama režisera ne pohvali, i slikom i tonom prikaže kako i njega unatoč angažmanu na snimanju paravojne postrojbe Škorpiona ipak ima u nekim sekvencama. Čudni su ljudi.

Drugi je film onaj Tamar Yaron, "To See If I'm Smiling" koji me u podosta podsjetio na film koji sam prije nekoliko mjeseci vidio na ZFF, riječ je o filmu dobitniku nagrade za najbolji dokumentarac na ZFF, "Alpha diaries“ Yaniva Bermana. Naravno ne bi bilo dobro ako bi film bio identičan. Iako oba pričaju priču koja je vezana za služenje vojnog roka u vojsci Izraela, ono što me je privuklo u djelu Tamar Yaron jest njen kut gledanja. Kut je to gledanja onih ljudi na svijetu po kojima rata vjerojatno nikad ne bi bilo, žena. Perspektiva ženskog gledanja na stanje stvari je ispravna i časna. Film u obliku dokumentarca intervjua obrađuje nekoliko bivših pripadnica raznih vrsta postrojbi izraelske vojske koje su sve redom doživjele slične događaje za vrijeme svojeg dvogodišnjeg vojnog roka.
Redom su to sve iznimno snažne, lijepe i časne žene koje iako su poneke počinile nešto čega se srame, na kraju u samom filmu svojim malim herojskim primjerom nam pokazuju koliko su zapravo one ljudi. To je ultimativni čin herojstva, da kada si svjestan da si pogriješio da to zlo sam sagledaš, i priznaš.


Put je to ka konačnom spasenju, ne pričam to u religijskom smislu nego ovozemaljskom spasenju zdrave savjesti jer kako mi je bilo za vidjeti u ovom duboko emotivnom filmu neke od tih prekrasnih djevojaka su ili na rubu ili su bile zaronile u ponor ludila.
Treba svakako odati im priznanje jer svojim činom zapravo su razotkrile ne samo svoja nedjela već i svojih ratnih drugova. Riječ je o filmu koji mogu razumjeti ljudi koji su prošli kroz ratna stradanja i koji će shvatiti sa vremenskim odmakom da zločin i kršenja ratnog prava ne smiju ostati nekažnjena jer mi nismo rođeni da ih nosimo na svojoj savjesti. Rekao bih da kao pojedinci imamo premali kapacitet emotivnog sažimanja takvih događaja, dočim na kolektivnoj razini je to puno lakše ostvariti.

Krojač je treći film koji sam nekako ostavio za kraj ove moje mini selekcije jer nije prožet ratnom tematikom i stradanjima. To sam učinio stoga da one koji su tražili svjetlo u mračnim temama koje svakako muče ljude današnjice pa time i autore mnogih viđenih filmova ovdje na festivalu malo razvedrim i uvjerim da nije sve tako mračno. Dakle film "Tailor" je skoro bi smo mogli reči urnebesna komedija iz jedne male krojačke radionice u Barceloni. Vlasnik radionice je Pakistanac. On natuca španjolski, no svejedno u tom svom sricanju rečenica shvaća bit onoga što mu govore mušterije kada se svađe s njim oko robe koje su mu ostavile na popravak.


Dakle svađalački španjolski je apsolvirao. Uglavnom, shvaćate koliko je taj bahati i samouvjereni pozer sposoban svakom od nas „skrojiti odijelo“ koje nam savršeno pristaje. Nema toga što on neće pokušati napraviti ne bi li nas obmanuo i zapravo vodu odnio na svoj mlin. Nekoliko takvih „krojača“ sam se nagledao u životu (a biti će ih još podosta), što odvjetnika, što običnih ljudi sposobnih umijećem tautonizma i sličnih eskapističkih metoda uvjeravanja sugovornika u svoje pravo da iz svega izađu neokrznuti. Tako je i sa našim krojačem iz filma. Mali Machiaveli na djelu, bio bi zapravo sukus onoga što predstavlja taj čovjek. Svakako bio to za mene jedan je od dva filma ovog festivala koji je vrijedan gledanja ako ništa onda zbog toga jer je dobro nasmijao publiku, zbog koje je i sve ovo.

U petak zbog nekih obaveza i čekanja na intervju Tamar Yaron propustio sam nekoliko projekcija, no stigao sam na kraju dana na film mlade hrvatske režiserke Irene Škorić,"Ti meni, ja tebi“. To je drugi film festivala koji me je izuzetno nasmijao i oduševio dosjetljivošću pristupa filmskom konceptu. Naime ona je iz oglasnika izvadila nekoliko oglasa koji su svojom bizarnošću zahtjeva odskakali od ostalih. Pitam se tko nije čitao oglasnik i dobio navalu želje jednom u životu da se javi i da popriča sa drugom stranom. Mislim rijetki no ova djevojka je napravila korak dalje i otišla se susresti sa tim ljudima i dokumentirati njihove porive da to učine. Uglavnom susrela se s bijedom i siromaštvom koja nije tako očajna sama za sebe jer ti ljudi iako nemaju ništa zbog prilika u kojima se nalaze su izuzetno dosjetljivi. I da, na kraju dobe ono što su i htjeli. Čovjek koji je htio ženu, popravio mu se ljubavni život, žena koja je htjela plastične bačve za kišnicu ih je također dobila i tako dalje. Izvrstan rad i šteta što je trajao pola sata film jer vjerujem da ima još materijala u oglasniku. :)