Kim Ki - Duk je legenda?!

Ma, ima taj dečec finu filmografiju, od 11 filmova od kojih sam sad s ponosom mogu reći vidio 2 komada.
Prvi je naravno po preporuci (tako to ide među filmofilima) Punoglafke.
Uglavnom taj 45-togodišnjak ima stvarno izvanserijski talent. U njegovoj kratkoj biografiji koju se može naći na netu, kaže se da je studirao umjetnost u Parizu 90-92 godine. Već je prvu nagradu požnjeo 93 za scenarij od Educational Institute of Screenwriting.
Dakle nakon još dvije nagrade za scenarij svoj režiserski debu je imao sa filmom "A crocodile" (1996) da bi već sa svojim filmom "The Isle" (1999) bio u službenoj selekciji Mostre 2000, a prava kiša nagrada za ovog izuzetnog talenta i ponekad kontroverznog režisera, kako je jučerašnjoj najavi u Mami naša simpatična prezenterica rekla, počinje 2004 godinom.

Ovo je bitno reći jer to nisu tek tamo neki festivali i neke tamo nagrade, već to su renomirani festivali poput Venice film festivala gdje je pobrao tek toliko 4 nagrade 2004, zatim San Sebastian International film festival, Locarno international film festival, Berlin international film festival, Karlovy Vary International film festival, European film awards, Argentinian film critics association awards. E sad na svim ovim festivalima je pobrao nekoliko, ne jednu već nekoliko, nagrada. Zgodno je za spomenuti da je tih dosta nagrada odnio "Proljeće, ljeto, jesen, zima, i proljeće..." kojeg su većina imala prilike vidjeti ili u Motovunu (nazvao bih ih rijetkim sretnicima, ponajviše zbog najboljeg ambijenta na festivalima), ili na Danima Azijskog filma ili poslije toga u redovitoj distribuciji.

Sve ovo gore spomenuto je zgodno jer to su izvrsne reference jedne
režiserske zvijezde ne u usponu već u kontinuitetu. Meni najvažnija njegova nagrada jest ona koje je dobivao za scenarije.
To je ipak temelj svih filmova i ako toga nema to je samo jedna isprazna slikovnica sa lijepim glumcima. Ovaj film ima jedan od originalnijih scenarija koje sam unazad par mjeseci mogao gledati. Priča je izvrsna a produkcije se ne bi posramio niti jedan naš filmaš. Osebujnost filma uz scenarij jest mimika na koju se oslanja Kim. Naime glavni dvoje aktera priče vrlo malo ili ako je u pitanju glavni glumac uopće ne govore. Taj kuriozitet je zapravo nevjerojatna kvaliteta priče jer gotovu odsutnost govora u filmu Duk fino plete u vizuelnost priče.
Osobno taj nazovimo to njemi dodatak priči izvrsno priča samu priču i bez teksta jer slika kako znamo govori 1000 riječi. Ovdje je riječ o eksploatacijskom filmu koju potencira govor tijela i sekusualnost na jednoj općoj razini poimanja a ovdje to doslovno "body talk" - govor tijela.

To je u drugu ruku i svojevrsna differentia specifica u odnosu na filmske potpise drugih redatelja jer nešto se slično radi i u filmu "Proljeće, ljeto, jesen, zima, i proljeće ...". Gradacija priče je odlična, a priča o čovjeku koji provaljuje u stanove drugih ljudi samo radi toga da bi pojeo, odmorio i odspavao u miru tuđeg topla doma je neviđena i vrlo, vrlo originalna. A to je ono u onoj čaroliji filma što se zapravo traži, tj. da ako te ne zavara da barem djeluje dovoljno ludo i originalno u nenakvoj realnoj ravni razmatranja filma.

Moram prispomenuti da film nije nikakva tragedija već da ima elemente humorne drame s toplom ljudskom pričom, zapravo vrlo kompleksna priča u kojoj su pomiješane skoro sve emocije. Naime teško je a ne nasmijati se na dogodovštine koje ima glavni lik krstareći po bespućima tuđih stanova. Naravno da ne izostavim, bitan element priče je i njegov sudbnosni dolazak u stan jednog pretpostavljam menagera gdje u svojem ležernom bivstvovanju u blagodatima tuđeg privatnog vlasništva nabasa na izmlaćenu ženu i sažali se nad njenom sudbom, te ju povede u doslovno ... život. Zgodna je moguća paralela sa samoćom i otuđenošću ljudi koji borave u moru ogromnih kuća i zgrada spavaonica, bilo bogato uređenih sa svojim malim zen vrtom ili mini bazenom sa lopočima ili onih siromašnih. U prilog toj otuđenosti je i znakovit dolazak naših likova u stan u kojem naiđu na tijelo mrtvog stanara, kojeg već danima nitko osim psa nije vidio a niti tražio.

Vrlo suvremen problem je problem otuđenja, koji razmatra u ovom filmu Kim Ki - Duk.
Znakovit je moment u kojem, vjerojatno kroza lik dobrog policijskog inspektora progovara i sam režiser, rekavši da je starac kojeg su našli (naime naši likovi uvijek učine i dobro dijelo u svim tim stanovima pa ovaj put operu pokojnika te ga i pokopaju) pokopan i uređen za pogreb bolje nego li bi to i sam sin učinio. U par trenutaka tokom filma osjetite onu jezu koju ima priča "Pale sam na svijetu".

Osim toga "Bin - Jip" je i žestoko nasilan film (nešto što ide u kategoriju eksploatacijskog filma), ali to nasilje ima barem kad je u pitanju glavni (pozitivni) lik provalnika neko opravdanje. To opravdanje jest reakcija u smislu opravdane ili izostale retribucije. Drugi (negativistički formulirani) likovi pak isključivo rabe nasilje isključivo radi nasilja ili u zloj namjeri (iako da se razumijemo niti jedno naslije nije opravdano, to samo u filmu može držati vodu), kao recimo nadomjestak impotencije u liku muža žene koji mu (provalniku) se nepotrebno, u smislu pravde, osvećuje (ali takvi nasilnici zato uglavnom i ne traže razlog već čine nasilje radi nasilja). Dakle nasilje je oružje kroz koje progovaraju likovi Kim Ki-Duka.

I da za sve one koji bi rekli da i slijepac bi mogao u onakvom pejsažu snimiti izvrstan film ("Proljeće, ljeto, jesen, zima, i proljeće ...") ovim filmom ih Kim definitvno razuvjerava i dokazuje da je majstor malih, zatvorenih ambijenata i opčenito izvrstan režiser i scenarist.
Film ocjenjujem sa 4.9 i kategorijom moždana nirvana te svima onima koji mogu doći do kopije preporučam da ga što skorije pogledaju.