Nekako je ostao mi gorak okus u ustima nakon prezentiranih nagrada u subotu navečer.
Jednostavno žiri nikad da je skroz u skladu sa onim što ja želim, tako je bilo i ove godine. Jednostavno iako sam susretao ljude koji su govorili kako su proniknuli u mentalni sklop odlučivanja žirija na filmskim festivalima, i nihovi tipovi za ovogodišnji festival su se pokazali netočnim.
Zbog toga svega moram izreći jedno veliko neslaganje sa većinom odluka. Možda mi je najkontroverznija odluka žirija o dodjeli nagrade za najbolji dokumentarni film. Naime tu je bilo toliko dobrih filmova, od brazilskog "Favela rizing", američkog "Rize" ( u režiji David LaChapellea, filma inače dosta sličnog po tematici brazilskom "Favela rizing" a to je borba stanovništva slamova velikih gradova protiv beznađa), do odličnog filma prvijenca Fatiha Akina ("Prelazeći most: zvuk Istanbula") u za njega neobičnom ambijentu, dokumentarnom žanru, u kojem je ovim filmom dokazao da pliva ko' riba u vodi i čak "Made In Serbia" u režiji Mladen Đorđevića koji je pobudio u svojem vrlo ranom terminu prikazivanja izuzetno veliki odziv (film je to koji je možda trebao biti na RAF-u, no bez obizira na to izuzetno lijepo portretira situaciju u Srbiji, provokativan je a opet vas tjera da se suosjećate sa očajem glavnih protagonista) i za kraj tu je odličan dokumentarac o situaciji sa Romima u Iranu ("Infidels") u režiji mladog i prespektivnog režisera Bahmana Kirostamija.

Skoro se identična situacija ponovila i u kratkom metru no ajde tu je barem jedan po mojem ćefu, riječ je o filmu "Dans l'ombre" dok pobjednik je ok ("Hibernation"), ali je bilo i boljih kao recimo izvrstan "Sve u ovoj zemlji mora..." ("Everything In This Country Must") u režiji Gary Mckendrya te film za kojeg su skoro svi s kojima sam pričao imali riječi pohvale, a to je "Cvrčci" ("Tsarsarim") u režiji Matana Guggenheima (s kojim sam imao jedan neobvezan razgovor i doznao kako je ugodno iznenađen pozivom na fest i odzivom publike te mi nije vjerovao kako se publici svidio njegov film). Zatim je tu odličan bosanski film u režiji Elmira Jukića "Ram za sliku moje domovine" i finski "Muškarac traži muškarca" ("Mies etsii miestä") u režiji Mattia Harjua. Od tih pobrojanih ne znam stvarno koji mi je bolji no eto...

O dugometražnima imam posebno mišljenje. Neću biti toliko oštar prema dobitniku kako je recimo Pavica Juričić. Meni osobno je film vrlo vrlo simpatičan, ali definitivno nije najbolji koji bih istaknuo. Bila je jedna od solucija žirija (kako sam čuo) i "Oženiti se" ("Ve'lakhta lehe isha") u režiji Ronit Elkabetz, Shlomi Elkabetz, no to bi bila velika greška jer film ne bih nikako stavio u svoj uži izbor unatoč nekim argumentima koje sam čuo sa strane kao što su snimanje iz ruke, izvrsno portretiranje jedne bezizlane situacije u braku dvoje ljudi i vrlo vrlo zgodna glavna glumica. Na ovom festivalu je bilo najmanje četiri izvrsna filma a to su od prvog dana "Odgrobadogroba" odličan slovenski film u režiji Jana Cvitkovića (izmakao mi je za intervju za dlaku) koji vjerojatno nije bio u užoj konkurenciji za najbolji film zbog etičkih razloga (eto za ovaj film je to stvarno velika šteta jer nema čovjeka da mu se nije svidio). Zatim tu su izvrsni američki film "Ti i ja i svi koje znamo" ("Me and You and Everyone We Know") u režiji Miranda July koji je mene iznenadio nakon vrlo slaba filma te večeri koji mu je prethodio. Svakako spomen zaslužuju i Hribarov film (utjeha mu je da je pobjedio u kategoriji nagrade publike) "Što je muškarac bez brkova", za koji već sada mogu reći da svojim širokim spektrom učinka će požnjeti izuzetno odličan odziv u kinima kad krene distiribucija. Nije ni loš kanadski "Život s ocem" ("La vie avec mon pčre") u režiji Sébastien Rosea za kojeg nakon što sam ga odgledao mogu ustvrditi da su ti kanađani nekako opsjednuti smrću i sexom i da me je jako podsjetio na proslavljeni kanadski film "Les invasions barbares" sa odličnim Rémy Girardom kao Rémyem.
No svakako najbolji i najkompletniji film je ipak bio i ostao iranski "Bitter dream" ("Gorki san" ili u originalu "Khab-e talkh") u režiji Mohsen Amiryoussefi. Za ovaj film može ko' god reći kaj hoće, ali to je film koji je trebao biti pobjednikom, a njegov neobičan izričaj kojim opisuje događaje je neviđen na festivalu te mi stvarno nije jasno ... zašto? Zapravo kad dublje uđete u razmatranje ili introspekciju ovog uratka shvatiti ćete koliko truda i municioznog rada je uložio Mohsen (pa ponešto metodičnosti koju je dobio baveći se svojim prvotnim pozivom) da vam dođete da zaplačete kad vidite kakvu grešku je žiri napravio glede tog inovativnog i kompleksnog film sa monogo poruka između redaka.
Još jednom šteta.
No bilo kako bilo festival je završio vrlo uspješno kako su se hvalili sami organizatori, a ja u tome svjedočio iz dana u dan, i sada predstoji ovako dignutu ljestvicu ne sruštiti slijedeće godine. Ono što ću ja napraviti, to je moj popis najboljih filmova. Moji pobjednici.