Krenuo sam gledati ovaj film u Broadway na dane Pula film festivala sa jednom zebnjom i skepnjom, ali uz jednu toplu preporuku filmskog kritičara kojeg sretoh i upoznah u Motovunu.

Ugodno popunjeno kino broj 5 i neznanje biljetera da je jučer na programu bio pobjednik PFF-a, nisu me smeli već malo i motivirali.
Filmski znanci koje susrećem diljem mojih festivalskih "lutanja" popunili su kino, i projekcija je započela. Odmah u početku moram iskazati mišljenje kako imam nekakvu generalnu strepnju (možda već pomalo urođenu našim gledateljima) kako domaći film uz neke časne izuzetke ne valja.

No tu sam se već prošle godine sa dva odlična, od kojih je jedan ističem izuzetnim, razuvjerio.
Riječ je naravno, o Ostojićevom filmu: „Ta divna splitska noć“.
Mislio sam, da nakon takva uzleta naše kinematografije, neće biti moguće realno očekivati skori dolazak njegova nasljednika, ne imanentno i žanrovskog.

Naravno tu moram istaknuti kako sam bio dodatno skeptik kad je riječ o predikatu : komedija, pa tu još i jedan režiser (bivši glavni urednik dramskog programa HTV-a) Tomislav Radić. Svi ti zahtjevi koji su bili podastrijeti pred mene nisu me činili optimistom već umjerenim pesimistom. I tako kad se čovjek najmanje nada desi se ugodno čudo.
Svakako prije svega mora se pohvaliti odlična kamera, te sama ideja snimanja iz ruke koju su moji sugledatelji opravdano prepoznali kao jedan od dokumentarističkih načina prikazivanja radnje. Cinema verite, skoro. No, taj način snimanja iz ruke ili trećeg lica, jer kameru drži za cijelo vrijeme trajanja filma lijepa Iva te tim svojim rođendanskim poklonom (od poočima) dokumentira događaje oko svojeg rođendana koji je više nalik na bussines meeting njena oca, čini jednu eskapadu i to pozitivnu u našoj kinematografiji. Ja bih rekao falilo je kuraže našim režiserima da konačno malo eksperimentiraju sa već prokušanim načinima snimanja i time pripovijedanja priče.

Vjerojatno nakon „Te divne splitske noći“ koja je obilježena posebnim, neobičnim rakusom kamere, i drugi su uvidjeli da treba malo eksperimentirati. Radić dosad, moram biti pošten, nije ničim značajnim obilježio hrvatsku kinematografiju (pokušaj s „Olujnim tišinama“ je završio nimalo slavno, tu sam statirao i bio svjedokom stasanja današnje generacije glumačkih predvodnika kao što su Višnjić i Navojec), no vjerojatno mu nije godila uloga urednika (ponekad tada i sa zadatkom), već više neposrednija uloga, a to je svakako ona iz režiserskog stolca. Naravno tu je slobodan, i može raditi nešto što mu ide, slično kao što je slučaj s Vrdoljakom. Odabir glumaca za koje sam u početku kao što je bio i slučaj s filmom bio skeptičan moram priznati da je bio pun pogodak. Ne znam tko više blista u filmu, da li je to Anja Šovagović (u ulozi pomalo preponizne majke) ili Ivo Gregurević (kao primitivni, ali pomalo naivni pater familijas te poduzetnik) ili Boris Svrtan (kao Anjin brat). Moram pripomenuti kako film nema rupa, što onih iz sižea ili onih vremenskih, pri tom mislim na rupe u prerastegnutosti radnje i tada očitom gubitku kontinuiteta radnje. Toga nema. Radić vas zaista maestralno, uvodi u obiteljski svijet jedne srednjestaleške zagrebačke familije. Takve komedije od "Imam dvije mame i dva tate" Kreše Golika, koje tematiziranjem i ismijavanjem problema obiteljskih, urbanih srednjeslojevskih problema nisam vidio dosta dugo, ili bolje do ovog filma uopće.

Ne znate kome bi se više smijali da li pomalo grubom, i otvrdnulom ocu Ivi Gregureviću, i njegovim tako klasičnim roditeljski slijepim izjavama (s kojima bi se mnogi roditelji, koji su i posjetili kino predstavu, mogli poistovjetiti) tipa: "... prestani Iva snimati zato jel' sam ti JA rekao da prestaneš a snimati ćeš kad ti ja kažem!!".
Ma tko to nije doživio doma nek se ustane! To je klasično ono pomanjkanje argumentacije kad se dijetetu, koje baj d vej više nije dijete, poželi ukazati na neprihvatljivost njena ponašanja, a ne znaš kako... nego na taj nemušti i nespretni način. Niz komičnih situacija koje sljeduju, kako se radnja sve više razvija i grana dovele su do serije napada smijeha i oduševljenih glasnih komentara u kinu što je prisutnom režiseru bila uistinu veća pohvala, nego li vjerujem sasvim zasluženo dobivena Zlatna Arena.

Ovaj film je kako sam poslije u razgovoru sa svojim društvom došao do zaključka, bolji i od hvaljenog „Kajmaka i marmelade“, „Kako je počeo rat na mom otoku“, „Maršala“ i čini dostojnog nasljednika onim hrvatskim komedijama koje su obilježile i bile dosad nedostignute u okvirima naše male kinematografije. Fala Božo na preporuci. Vrijedilo je poslušati, a i oduševljeni smijesi u kinu i više su nego govorili da ima nade i za komediju u Hrvata.

Ovaj film ocjenjujem kategorijom moždana nirvana i ocjenom 4.89.