Jučerašnji dan je bio po meni najposjećeniji dan na RAF-u. Najviše se ljudi okupilo na onoj projekciji filmskog bloka od 19:10. Ugodno sam se iznenadio i istovremeno zapitao što li je to ekipa filmskih entuzijasta našnjofala.
I stvarno, izgleda da su gledatelji, mahom studenti, bili bolje obaviješteni ili jednostavno imaju dobar nos.
Dakle, bila je to velika srijeda za RAF. Svi preduvjeti za dobar ugođaj su bili tu, puna dvorana s raspoloženim gledateljima i puno stvarno zanimljih filmova. Prikazano je opet brdo filmova i po meni jedan najboljih dana same revije amaterskih uradaka do sada.

Pa od kuda krenuti?
Najbolje redom. Prvi film koji ću izdvojiti je film Tertulla, autora Josipa i Ante Žuvana. Prvi je zaslužan za tehničku izvedbu, a drugi za scenarij i režiju. Zašto sam to istaknuo? Pa zbog godina njih i njihovih glumaca. Mladi, a tako talentirani. Dečki su izabrali odličnu glazbenu podlogu, koja fino prati radnju ove trash horor komedije na obali Jadrana. Zanimljivi dijalozi su počesto nasmijali publiku, a mene je impresionirala izvedba filma s dobro zamišljenim sižeom. Samo tako dalje, sad je naravno red na Tertullu 2, još bolju i strašniju.

Potom je uslijedio blok s dokumentarcima među kojima se ističe film Ne-nasilje?, autorice Mirne Vitković iz Rijeke.
Osobno me zanima motivacija koju je imala ova djevojka za napraviti ovako socijalni, prije svega za nenasilje angažirani film.
No, prije svega to je odlično napravljen dokumentarac prožet promišljanjima raznih ljudi o nasilju i nenasilju. Od onih koji su u sportu i bave se jednom od borilačkih vještina (u slučaju ovog filma je riječ o tae-kwon-doe-u) ili se pak bave nasiljem profesionalno (ovdje mislim na psihologe, sociologe, odvjetnika Antu Nobila i nogometne navijače).

Nakon ovoga je uslijedio igrani blok iz kojeg ću izdvojiti dva filma. To su:Tko ribe lovi mora gaće smočit i Kad policija trenira.
Tko ribe lovi mora gaće smočit autorica: Marte Jakuš, Sonje Tarković, Ivne Franić i Vande Jakir iz Zagreba. To je film koji je dijalozima protagonistica na engleskom i talijanskom doista nasmijao publiku CKZ Trešnjevka. Mene se posebno dojmila iznenadna pojava Zahodske Vile umotane u wc papir, koja je totalno unijela pomutnju kod mladog engleskog gospodina koji je dotad kroz tuš «telefonom» razgovarao sa svojim prijateljem koji se nalazio u lovu. Otkačeno i smiješno.

Vrlo kratki film Kad policija trenira, autora Silvija Magdića, Antonia Gabelića i Martina Birača iz Zagreba. To je kratka humorna filmska dosjetka, govori o čovjeku koji si, stojeći na stanici za bus. uzima za pravo da podmetne nogu čovjeku koji trči ne bi li stigao bus. No, osoba koju je spotaknuo podiže se i vraća milo za drago, hehe.

Svakako može biti žao onima koji su otišli nakon ovih filmova, jer su uslijedili izvrsni filmovi dokumentarnog bloka. Riječ je o pet stvarno zanimljivih uradaka, od kojih se pričom izdvajaju dva.
Kada sam jučer pogledao u raspored projekcija, Motovun no red carpet mi je zapeo za oko. Još jednom sam se htio prisjetiti kako je to bilo, ali ovaj put iz jedne druge perspektive. Ovo filmsko djelo Vishne Mamić i Marčele Zanki iz Splita govori o podnožju Montone gdje kamperi provode dio svog vremena na MFF-u te o nezgodama i zgodama koje ih tamo očekuju. Prikazano je «zloglasno» dvorište u koje paukom svaku večer odvoze pokoji auto filmofila namjernika koji se sparkirao gdje nije dozvoljeno. Ma nemoj! To je stvarno jedan od lihvarskih poteza Motovuna, no nadamo se da će se to ispraviti pa tih tjedan dana dozvoliti parkiranje i tamo gdje je inače zabranjeno, jer «dozvoljenih» mjesta nema dovoljno. No dobro, ovaj filmić nije samo o parkiranju i skupim busnim kartama za na brijeg, nedostatku sluha MFF-a za ljude, filmske entuzijaste koji su svu paru potrošili na dolazak u ne baš jeftinu Istru pa stoga nemaju novca za opet skupe ulaznice na projekcije (nekad davno bilo je i besplatnih projekcija). Ipak je to više film o dobroj atmosferi među posjetiteljima, glumcima i svima koji se nađu u Motovunu.

Filmom večeri bih nazvao film Armija i ja, Filipa Markovinovića iz Novog Sada, SCG. To je film koji je mene i velik dio dvorane nasmijao, a pri tom naglašavam one koji su bili u vojsci – podsjetio nas je kako je to teško, bespotrebno protraćeno vrijeme s jedinom dobrom stranom, a to je prijateljstvo između ljudi koji su u istim govnima.
Prvo, film mi se čini majstorski napravljen spomenar na vojne dane koje bih i ja da sam mogao i znao snimati upravo tako napravio. To je zapravo ono što mi je falilo nakon odsluženog vojnog roka, hehe.
Film je najsmješniji u dijelu gdje prikazuje onog tipično, šablonskog časnika vojske kako govori o nekom trokutu u topništvu, preseravajući se pred kamerom i pokušavajući poniziti prisutne ročnike njihovim navodnim neznanjem, a zapravo uživa biti sniman od našeg vojnog snimatelja.
I da Filipe, lijepo si se ti izvukao od svega, vidim. Pretpostavljam da ti je netko cijelo vrijeme nosio tvoju strojnicu. Hehe...
Pitam se što su rekli ti nadređeni kad si im prezentirao istoimeni film gdje ispadaju onakvi kakvi zapravo jesu – tupamarosi...
Ovaj film zbog odlično osmišljenog izvlakaštva od vojnih dužnosti je jedan od najboljih na festu, a ujedno može poslužiti kao udžbenik pod nazivom «Kako se što bolje izvući na odsluženju vojnog roka». Bravo majstore!!!

Za kraj večeri uslijedilo je nekoliko filmova Zrinka Ogreste koje su za dob (negdje oko 18 godina) stvarno izvrsni.

Vidimo se danas!!!