U utorak nisam krenuo od 17h pratiti program jer bi me glava ubila od silnog gledanja tako da se za ovaj izuzetno izdašni (180 filmova ukupno) festival potrebno odlučiti što ćete gledati.
Uglavnom, za svaki slučaj ostavio sam svoju dvojicu insidera (riječ je o mladom režiserskom dvojcu), koji je bio na toj projekciji i po završetku mi prenio impresije. Ono što mi je zazvonilo od njihovog izlaganja: ej al je film bolestan! (naravno s pozitivnom konotacijom). Nakon toga mi je bilo žao, no tko zna možda film uđe u pobjedničku selekciju.

Bilo kako bilo, jučerašnji dan s Rafom najavila je teta Vanja (komad i po, da ne pričam kakav super radiofoničan glas ima...) i potom smo se otisnuli u još jedan zanimljiv dan. Zanimljiv, jer je bilo svakako dobrih filmova no i nekih smješnih katastrofa za koje sam se pitao da li su autori namjerno poslali nemontirani film i nešto time htjeli reći ili je riječ o nesretnom slučaju, zabuni? Taj film je, pred gledalištem koje se ugodno popunilo za šnitu igrane projekcije, izazvao ne samo dosta polemika u mojem filmofilskom krugu nego i pljesak. Dodao bih, ipak naši ljudi žive u skladu s onom Coubertainovom izrekom "Važno je sudjelovati, a ne pobijediti." i prema takvim simpatičnim, ja se ipak nadam nezgodama, imamo dosta simpatije i nagradimo ga pljeskom (ironičnim ili ne), trebali ste biti tamo.
I kad sam u dva dana pogledao više filmova za koje se ne samo može dati zeleno svjetlo, nadao sam se i ostao kao pravi olimpijac do kraja projekcija nebi li se ipak nešto ulovilo u moju filmofilsku mrežu. Na kraju trud se isplatio.
Tako mogu izdvojiti nekoliko odličnih, ali iz različitih razloga odličnih amaterskih filmskih uradaka.
Prvi je film Statut Carnevale, autora Ljube Zdjelarevića iz Zagreba koji je prikazan u sklopu dokumentarne šnite jučerašnjeg progama. Riječ je o zanimljivom eksperimentu s istrzanom snimkom, mislim u sephia modu snimanja, koja prikazuje Lastovsku karnevalsku povorku te običaje koji ju prate. Zbog takvog istrzanog načina prikazivanja, doima se da je snimak izvučen iz neke filmske arhive iz godina prije drugog svjetskog rata, recimo.

Za film Bubuš mogu se kladiti da je većina ljudi u dvorani dala ispodprosječnu ocjenu, no riječ je o filmu autora Ivana Ivkovića Ivandekića iz SCG, točnije Vojvodine koji je napravio zanimljiv erotizirani film o nesretnoj ljubavi. Već sam se pitao da li ima i među filmskim amaterima odvažnijih autora koji će napaviti takav ili slični film te ga poslati na Raf i za sad mi je stigao odgovor u vidu Bubuša. Film je zgranuo prvo muški (ravnopravan u pogledu brojnosti) dio publike pa zatim i onaj, vjerujem, neobjektivniji ženski dio. Zašto neobjektivniji ženski - pa prije svega, jer su vidjele nešto čega nema i zato jer se sama ljepota stvarno lijepe protagonistice insinuira. A na kraju komad s platna nam onako kako lale i jesu, šeretski namigne. E tu je ekipa s Fera iza mene totalno okinula. Zapravo, bio je to vrlo zabavan i kako se moglo čuti, po publiku poticajan film.

Potom je uslijedio film Muzej destrukcije koji je osim što je imao zanimljivu i neobičnu temu vrlo dobro i slikom odrađen. Ono što me privuklo filmu, bila je prije svega odlična priča - pa zar nemate i vi koji ovo čitate, u svom gradu kakvu napuštenu starinu? Zar i vi ne osjećate da bi trebalo nešto učiniti da takvo neko arhitektonsko povijesno zdanje ne propadne. E, tu gdje mi svi samo ostanemo zatvoreni unutar svojih lamentacija, ekipa ovog filma je krenula korak dalje, napravila muzej o posljedicama ljudske nebrige i zapravo autodestrukcije spram svojih kulturnih znamenitosti i naravno to dokumentirala ovim filmom.

I zadnji, nimalo manje interasantan film je: Kezme the movie, autora Ivana Guća iz Splita. To je hrvatska inačica Jackassa. Dečki se ubijaju skačući u grmlje pa zatim s 15 metarskih stjenčuga u, koliko sam vidio, neljetnje more. Ima tu spaljivanja pubičnih dlačica, šibanja i nagužavanja frajeru koji ih sve s teniske mreže gađa pravim, punim servisima od 120-160 km/h. Ludo i smiješno i dečki samo tako dalje. Hoćemo još! Hoćemo još!

To je bio moj jučerašnji izbor. Nisam spomenuo još i da nas je došao pozdraviti Rale Rajko Grlić. O njemu više manje znate što se tiče njegove profi karijere no možda niste vidjeli kakve je filmove radio dok je bio srednjoškolac... Prava filmska apstrakcija s muzičkom podlogom Beatelsa.
To to je to što se tiće utorka.