Nakon zanimljivog i vrlo kvalitetnog prologa festivala koji se dogodio u nedjelju, jučer je krenuo službeni dio. Naravno, ta riječ službeni je službenija od samog festivala. Pod tim ne mislim ništa loše. Dapače još bolje ako je festival obojan u jednu relaksiranu nonašalantnu atmosferu.
Pisao sam kako sam upozoren na to da će tokom festivala publika negodovati, huukati kad nisu zadovoljni filmom. To se čak i ostvarilo. Kažem čak, jer u moru filmova koje sam jučer pogledao jednog bih tek ocijenio "piši kući propalo je", dok je većina solidna. I to nije sve, bilo je tu i izvrsnih primjeraka koje ću izdvajati kako će se pojavljivati svaki dan.

Nego, prvo o otvaranju.
Otvaranje je meni kao hommo novusu na ovom već svakako, među šmekerskom filmskom publikom, etabliranom festivalu bilo sve novo, pa tako i otvaranje koje je sve barem (pri tom mislim na one rigoroznije u publici) nasmijalo.
Naime, usred pozdravnog govora izvršne trojke festivala Vanje Daskalović, Hrvoja Laurente i Olivera Sertića, banula je grupa maskiranih gangstera (s Trešnjevke pretpostavljam) koji su pogasili svjetla i pokušali batinama iznuditi prikazivanje svojeg amaterskog uratka - te na kraju to i uspjeli. U prikazanom uratku Vanja svojim vrištećim, ali još uvijek jako sexy glasom otvara festival. Originalno i zabavno.

Nakon toga je uslijedilo prikazivanje prvog bloka za kojeg sam tek u kratkoj pauzi između filmova skužio da je riječ o eksperimentalnomm bloku.
Iz ovog bloka ću izdvojiti izvrstan film 16:09, autora Miroslava Mrve i Marina Balajića iz Osijeka. Radnja tog, po meni izvrsno urađenog filma, počinje se događati u trenutku kad se naš protagonist probudi i pokušava definirati prostor u kojem se nalazi, pri tom shvaćajući da je prostor ograničen i pada u očaj. Na kraju čovjek iznalazi izlaz iz takve situacije inteligentim rješenjem izlazeći iz okvira prostora u kojem je zarobljen. Rekao bih skoro pa filmska definicija inteligencije.

U pauzi koja je uslijedila između blokova Oliver Sertić je ponovno upozorio velecijenjeni auditorij na ono što mi je dan prije rekao - da svojim glasovima te raznim duhovitim ili neduhovitim primjedbama ukrase svoje glasačke listiće i time sudjeluju u selektiranju filmova RAF-a za RAF putuje, uz (folirano) negodovanje Vanje da će joj to stvoriti problem pri prebrojavanju. Ja bih preporučio Vanji da joj dečki gentlemanski pomognu kad već i predlažu kombinaciju formalnosti i neformalnosti.
Nakon toga je uslijedio najbolji od dva igrana bloka. Iz njega mogu izdvojiti dva filma. To je prvo film za kojeg sam kasnije neslužbeno i doznao od jednog djelatnika festa, jedan od ponajboljih filmova, Dogma #13.

Radi se o filmu jednog momka kojeg sam imao prilike vidjeti prošle godine na Motovunu kako uporno intervjuira ljude po zadatku koji je dobio u školi MMF-a. Riječ je o Kristijanu Kauriću. Radi se o kolažnom prikazu sveopće tv produkcije i televizomanije koja se javlja uslijed poplave privatizacije tv kanala. Izuzetno duhovito i ne bi ga se posramila niti jedna tv kuća da ga pokaže umjesto svojih bezveznih, nesmiješniih i anemičnih humorističih animiranih filmova i serija, vidim bilo je koristi od škole.

Drugi zanimljivi film je The Wictim, the killer and the end, Matije Turkovića i Gorana Sedlara iz Zagreba. Publika je izvrsno reagirala na ovu parodiju na ninje i igrice koje sve više obuzimaju i dehumaniziraju ljude. Ninja iz igre dolazi se sukobiti sa svojim suparnikom s druge strane konzole. Ninja naravno pobjeđuje, hehe.

U dokumentarnom programu bilo je manje zanimljivih i dosjetljivih pokušaja za razliku od prethodnog bloka. Nakon toga je došlo malo do osipanja publike, no najuporniji su dobili i pokoje iznenađenje u filmovima koji su u narednim blokovima uslijedili te i u pivi koja se djelila od redakcije festa zbog 15 minutnog kašnjenja. Naime, hardver je malo zaštekao- bilo je fakat puno filmova, a za to nisu stvarno krivi u direkciji festa - hvale vrijedan potez. E, da bar danas malo zašteka usred projekcije, baš bi lego jedan pivkan.

U projekcijama koje su nakon stanke uslijedile bio je i najgori film danas, ali neću reći koji (oni koji su bili znaju) no bilo je tu i tri filma za istaknuti. Prvi je tresh horor koji je oduševio publiku, Evil eye iliti lutalica smrti (Saše Stanića i Borisa Ružića iz Rijeke). Rađeno s vrlo malo novca i iako manjka rasvjete (u zadnjim kadrovima vidi se da su snimali u predvečerje kad je lagano kmica nailazila, hehe) film ne gubi svoj šarm tresh horor komedije. A što se kečapa potrošilo, a pivkani su letili :)).

Tu su dva dokumentarca koji bi se, kako je moj kolega sugledatelj (i kasnije se ispostavilo režiser kandidata na ovogodišnjem RAF-u) rekao, mogli glatko prikazati na HTV-u. A ja bih dodao, uz još malo montažerskog glancanja, i u sklopu neke emisije na temu Treća životna dob i tehnologija – radi se o filmu Baka Ljuba (autora Juraja Primorca i Branimira Gabrića iz Zagreba) te filmu Ja živim sada ovdje o životnim prilikama štićenika učeničkog doma u Dubravi za djecu s posebnim potrebama i njihovim vrlo bistrim sugestijama kako poboljšati nihov boravak u domu (autori je zoran Pisačić iz Zagreba).

Skoro sam zaboravio i film Fancy but still underground autora Vishne Mamić, Marcele Zanki i Tine Šarić iz Splita o otvaranju (za mene bitne stvari) Kocke jedinog alternativnog okupljališta urbane mladeži tog kraja, zanimljiv uradak prožet intervjuom s ekipom iz TBF-a i upečatljivim pojavljivanjem malog, vrlo mladog, ali ipak punkera i njegovo viđenje Kocke prije i poslije. Da se popegla zvuk u pojedinim dijelovima filma bilo bi to još i puno bolje.

Eto, to je bilo jučer, a danas slijedi nova porcija s novim filmovima.
Ajmo ljudi dok baba s kolačima nije ošla, ovo je ipak (na stranu filmovi u kinima) provorazredan filmski i kulturni događaj ovog mjeseca.