Konačno je došao dan da mogu odahnuti, jer sam vidio film godine Fahrenheit 9/11.
Film, kako je moj dobri prijatelj na kraju projekcije rekao, nije ništa novo za nas donio. Na njegovu tvrdnju mogu se samo nadovezati mišljenjem kako je prošlo dosta vremena od prikazivanja u Americi te da su se od tad sami događaji dodatno zakuhali. No svakako film nije dosadan, dapače zabavan je. Osobno se nisam dugo tako dobro nasmijao, pogotovo ne nekoj komediji, već ima ... dugo.
Film ismijava Busha kako sam pretpostavio i čuo.
I još kako ga ismijava.
Prisječajući se sada, ne silazi smiješak s lica mog.

Film objašnjava mješavinom različitih događaja kako je Bush prijevarom došao na vlast, no ima tu urnebesno smiješnih scena gdje ga vidimo kako sjedi bespomoćno u dječjem vrtiću kolutajući okicama: Moore nam u toj sceni pokušava otkriti što se tako kuha u njegovom mozgu, da nije ni rječju ni djelom dao do znanja nama a najviše Amerima kako ga je potreslo što se dogodilo u New Yorku i Washingtonu te da je Amerika pod napadom. Režiser nam sugerira da on u tom trenutku kalkulira (ako može) o tome tko ga je zajebao od njegovih opasnih bussines partnera, od kojih neki mogu stajati iza tih terorističkih akata. Upozoravam da je to urnebesni dio filma i kino koje uopće nije bilo skroz ispunjeno cijelo se smijalo.

Ne možeš vjerovati, pa koji je to smijeh od predsjednika. Tip nema pojma o ničemu, hahaha...
Ahh, oprostite da se skoncentriram. Naime ima on ipak o nečem pojma, a to je kako biti na odmoru i provesti 45% svojeg vremena 8 mjeseci nakon izbora u dokolici glumeći kauboja. Hehe, igrajući golf, posječujući brata si na Floridi. Možda vam se ne bude taj dio svidio, no tu su svi uključivši i mene umirali od smijeha.
I kad već pomisliš da je Moore (genijalac) izrežirao i izmontirao komediju...
Moore nas uvodi u ozbiljnije i nimalo šaljive vode.
Znači kad smo upoznali čovjeka koji je došao na vlast medijskim trikom svojeg rođaka s Fox Newsa Moore nam dalje polako i uporno u tančine razgolićuje ljestvicu straha.

Ona počinje od saudijskog kapitala investiranog duboko u pore baze američke ekonomije (dijelom kojeg upravlja Busheva obitelj) i Bin Ladenove obitelji koja bježi iz zemlje tri dana nakon događaja koji su potresli svjetski poredak u korijenu, zamjenjivanje namjerno ili ne ciljeva od Afganistana do Iraka koji nije imao oružje za masovno uništavanje, kaspijiski naftovod za čije se što prije građenje odmah potpisuje ugovor netom po rušenju talibanskog režima u Afganistanu.

Zatim slijedeća stepenica na ljestvici straha i zla je iskorištavanje mladog i siromašnog svijeta USA kao topovskog mesa u Iraku. Objašnjava u kom grmu leži zec ili od kud tolika moć jednom Bushu unatoč lošim poslovnim potezima i upropaštenim firmama kojima rukovodi ili im sjedi u Upravnim odborima. Kako kaže Moore, uvijek ga neki čudesni financijski anđeo spasi, a da mu nije otac. I pogađete tko je taj anđeo?
Pa to su Saudijci, od strane Moorea i nekih stručnjaka intervjuiranih u filmu, procjenjeni na 5-7% udjela u ukupnoj financijskoj moći USA, stečenog dugogodišnjim ulaganjem u tu državu, ne milijuna, ne milijardi, nego trilijuna dolara.
I da, sve to preko Busha i njegovih prijatelja u poznate banke i sigurne investicije, pa i u AOL.

Vrlo je to depresivna slika no potrebita jer netko treba zalijepiti zidarsku Amerima da se probude iz drijemeža i postanu svjesni svojih postupaka i spremni snositi posljedice krivog odabira ciljeva.
Da bi to Moore našao nije išao daleko, već samo u svoj rodni Flint u kojem je našao svoju prijateljicu kojoj generacijama muškarci iz obitelji odlaze u vojsku. Žena je toliko ufurana, no istovremeno ponosna na svoje domoljublje da joj recimo zastava ne smije nikad dodirivati tlo prije nego li ju izvjesi na kuću. No događa se tragedija. Pogiba joj sin i mjenja svoje stavove te odlazi u posjet Mooreu u Washington, gdje nailazi na nerazumijevanje drugih običnih ljudi zadojenih ratnom propagandom. Ta propaganda im je zamaglila racionalno prosuđivanje i ne mogu razlučiti o čemu se radi te misle da je riječ o opravdanom ratu protiv terorista u Iraku, a ne razrješavanje starih računa i borbi za crno zlato.
Jedno od bizarnijih objašnjenja Busha na filmski upit Moorea zašto se išlo u rat protiv Iraka, bila je izjava da je to stoga jer je Sadam jednom napao njegovog tatu.

U tom protresanju iz polusna, Moore posiže za najokrutnijim oružjem iz svojeg arsenala, a to je običan čovjek koji se osvještava kako rat poprima neslućene oblike i suprotni smjer od početne euforične želje za osvetom i kažnjavanjem krivih.
Sav taj teret krivih razloga rata naravno nose nedužni, a to su djeca. Moore tamo u Iraku samo nailazi na djecu, koja tamo idu ratovati bez saznanja zašto i u čije ime.
On nam odaje stravičnu činjenicu da zapravo bogata, raslojena Amerika jaše ratnog konja koji je sastavljen od djece i ljudi iz najsiromašnijih krajeva USA. Zašto? Zato jer ti ljudi nemaju drugi izlaz doli vojske.
Užas, ali istinito (kao nekad prije 100 godina kad su ti isti ljudi nalazili izlaz u odlasku u svećenike).
Svi ti klinci, kako je za pretpostaviti, sanjaju o školovanju u boljim školama ili kakvoj muzičkoj karijeri pomoću novca zarađenog službovanjem u vojsci.
No, pogiba se. To je okrutna istina koja ih tamo čeka, a ne od regrutnih oficira zajamčena bolja budućnost.

Za to vrijeme u njihovoj domovini se donose razni zakoni (a da se pri tom ni ne pročitaju u parlamentu) među kojima i jedan izuzetno bitan - antiteroristički zakon. Njihovi zastupnici se ne pitaju kakvi su? Jesu li dobri za ljude? Krše li ljudska prava na osobnost? Michael da bi nam dokazao do kud je doguralo to guranje glave u pijesak sjeda u kamionet te preko razglasa tim istim nezainetresiranim zastupnicima kružeći ispred parlamenta čita antiteroristički zakon.

Sugerira nam da je na djelu moguća diktatura ili sveopća kontrola života prožeta paranojom od mogućih terorističkih napada, dok se u toj magli ne obraća na posve banalne činjenice da goleme obalne pojaseve USA pormatra samo jedan policajac i to honorarno i tako dalje...

Ima toga još, no bolje da pogledate sami.
Što se tiče nekih tehničkih stvari u filmu istaknuo bih izvrsnu montažu za koju su mi neki rekli da nije na nivou "Bowling for Columbine". Sam se ne bih uopće složio s time, jer upravo time nam najbolje Moore pokazuje što želi reći. Montaža je briljantna i ne bih ju nazvao propagandnom jer sve druge poglede na stvar možete dnevno gledati već mjesecima na tv i satelitskim programima. I još jedan razlog u prilog dobroj režiji i montaži za razliku od "Bowling for Columbine" je taj da je tu posrijedi opsežniji, teži, zahtjevniji i zasigurno opasniji posao.

Sve u svemu riječ je o jednom izvanserijskom, izvrsnom filmskom uratku.
Nije ono što sam očekivao, unatoč svemu što je moj prijatelj sugledatelj sugerirao. Od toga da su tu više manje poznate činjenice, do tog da je tu posrijedi riječ o propagandi. Mogu samo reći da su tu u filmu na jednom mjestu sažete sve bitnije činjenice koje nama, a pogotovo Amerima daju novi uvid u stanje i raspored stvari na terenu. Preporučam da ga obavezno odete pogledati u najbliže kino, unjesto nekog konzumersko-brzozaboravljivog filma. Moore će vas, ako ne oduševiti, onda pristojno zabaviti, a možda ćete i otkriti neki novi detalj (ako niste tako izvrsno informirani kao moj prijatelj). Posve zasluženo, film je u utrci za najbolji film godine u konkurenciji Američke filmske akademije i dodjeljujem mu kategoriju moždana nirvana (4.9).