Kao dobra priprema za gledanje filma u petak (karte su već rezervirane) Michael Moorea "Fahrenheit 9/11" dobro su mi poslužila dva dokumentarca, oba nagrađena nagradom Oscar za najbolji dokumentarac. Jedan je "The bowling for Columbine"(dobitnik Oscara 2004.g.) dok je drugi Errola Morrisa "The fog of War" (dobitnik Oscara 2003.g).
Pa prvi još ajde nema neke veze s onim što ću gledati u petak, dok već drugi je pravi pravcati uvod u noć dokumentaraca.

Čitam na prednjoj strani i na poleđini videoovitka dotičnog filma preporuke za gledanje i hrpe nagrada koje je film osvojio. Stvarno impresionirajuće dug popis.
No kao i uvijek, to nije razlog koji me mogao nagnati na gledanje filma.

Još pod utjecajem vrlo emotivnog filma koji je toliko dobro napravljen da u nekim trenucima imate dojam da je riječ o igranom filmu, a ne dokumentarnom. Stvarno izvrsna montaža i kamera.

A sugovornik, kakav je to tek sugovornik, režisera Errola Morrisa. Što reći nego da sam se prisjetio jednog od drmatora iz Pentagona, i ponovno uvjerio u moć jednog od najsnažnijih ministarstava u kabinetu ili ako ćete vladi USA. Definitivno je to vrlo neobičan uvid u događanja koja su promijenila svijet od jednog od ljudi koji je bio gospodar rata i tvorac stroja magle rate.

Ma, riječ je o čovjeku koji je bio desna ruka Kennedyu i Lyndonu Johnsonu za vrijeme njihova predsjednikovanja i koji je kako ćete vidjeti (naravno ako ga budete išli pogledati) bio u sjeni ili na čistini svakog bitnijeg događaja u novijoj američkoj povijesti.

Priča ide kroz 11 lekcija iz života Roberta Strange McNamara. Prije nego idem dalje elaborirati, moram uočiti jednu meni simpatičnu činjenicu, a to je da je on Irac kao i ubijeni mu predsjednik Kennedy koji ga je postavio na mjesto ministra obrane, u vrlo ključnim danima Hladnog rata. Rođen je 1916. godine i uspinjao se na ljestvici od studenta Harvarda do glavnog direktora Forda, gdje će se pohvaliti kako je prvi čovjek koji nije iz obitelji Ford, a da je sjeo na mjesto glavnog direktora tvornice. Sve do poziva u Bijelu kuću i kasnije do direktora Svjetske banke.

No ono bitno što bih istaknuo iz filma jesu događaji oko Kube i krize s nuklernim projektilima. Priča ide da su stigle 2 poruke od kojih je jednu napisao Hruščov, a drugu njegovi tvrdolinijaši. Uglavnom kako se kasnije ispostavilo moglo je doći do 3. svjetskog rata da se odgovorilio na krivu poruku. I drugo tu je susret, siječnja 1992. godine McNamare s Castrom gdje je isto došao do začudnih odgovora od Castra, i postao još svjesniji koliko su za dlaku izbjegli apokaliptičan sukob.

Govorio je i o tome kako je njegova zasluga da se visinski bombarderi B-52 spuste na 1500 metara i bombardiraju preciznije Japan s tzv "požarnim bombama", gdje za finale i objašnjenje te odluke daje zanimljiv usporedni odnos proporcija uništenih japanskih gradova s nazovimo njihovim gradovima blizancima (po broju stanovnika) u USA.

I tada da bi odgovorio na najteži dio filma, a to je pitanje odgovornosti za Vijetnamsko poklaće Američkih sinova prvo je ispričao svoju storiju o Fordu. Tamo, gdje je stajao iza jedne revolucionarne odluke za auto industriju, a to je pojas za koji sam tvrdi da su ljudi od njega zazirali ali da je spasio mnoge glave.
Te nakon toga je došao uspevši se najviše na ljestvici u Fordu na mjesto ministra obrane.
No sve se svodi na to da taj čovjek u godinama ne žali nakon godina introspekcije ništa što je učinio, naravno priznajući da je radio mnoge greške.

Ma film je naprosto izvrstan, potresan, pun zanimljivh detalja i definitvno novi pogled na stvari iz kuta jednog od tadašnjih moćnika Bijele kuće. Još za kraj obratite pažnju na dio gdje dotični priča o Kennedyevoj smrti i izboru mjesta pokapanja, potresno.

Moram također spomenuti da je muzička podloga skladatelja Phillipa Glassa, izvrsna podloga svim događajima o kojima govori McNamara.

Film zaslužuje najvišu ocjenu i jedan je od najboljih filmova koje sam ove godine gledao, te mu dajem ocjenu (4.78) ili kategoriju moždana nirvana.