Započeo sam javljanje u ovom blogu s otvaranjem jednog od značajnijih filmskih festivala, no nisam stigao obraditi događanja dan po dan kako sam namjeravao pa ću probati u jedan ili dva posta rezimirati ono što se meni bitno desilo na festivalu.
Naime, ono što su mediji popratili su u par crta Fahrenheit 9/11, Michaela Moorea (režisera Bowling for Columbine, jednako kontroverznog filma o oružju i njegovim fanovima - s naglaskom kontroverznog za amere jer oružje je njihova sveta krava). Kojem je nekako u ova turbulentna vremena zbog kritike američke politike i Busha u filmu te zbog peripetija oko prikazivanja filma u američkim kinima (tko će doista distribuirati i na tome dosta zaraditi, vjerojatno ne ni Disney ni Miramax) i samog francuskog stajališta o Iraku ipak bilo nekako predestinirano da ponese Zlatnu palmu.

Druga bitna stvar su skandal ili prašina koja je dignuta filmom Michaela Winterbottoma 'Nine Songs' među gledateljstvom, novinarima i kritičarima svojim eksplicitnim prikazom seksa. Iako me zanima koliko je to eksplicitno, jer ja ne bih ništa uz seks nazivao skandalom - svi koji ga skandaliziraju i sami ga prakticiraju.
Film koji je mene šokirao prikazom 9-minutnog analnog silovanja prelijepe Monice Bellucci je film Gaspara Noe iz 2002. godine Irreversible (Nepovratno) i postavio mi visoko ljestvicu preko koje bi trebao preskočiti ili barem doskočiti 'Nine Songs' – vidjet ćemo.

Treća je pa gotovo neprimjećena mini dominacija istočnjačke kinematografije sa Grand Prix-om festivala kojeg je dobio 'Old Boy' redatelja Park Chan-Wooka i kroz nagradu za najboljeg glumca koja je otišla četrnaestogodišnjem Yuuyu Yagiru za ulogu u filmu 'Nobody knows' redatelja Hirokazu Kore-eda.