Jako lijepa pijesma....sjedim...slušam...pokušavam shvatiti smisao. Ništa od toga. Gasim glazbu i jednostavnom legnem na krevet i mislim....mislim....a onda žalim. Osjetim da mi je lice vlažno...rukom prelazim po njemu i brišem tu prokletu suzu...izdajica. Cjeli dan se trudim i nitko ne vidi a onda poteče. Sama od sebe. Baš kao ptica iz krletke pobijegne... Ptica....sloboda. Krletka...zatvor. Da..baš tako nekako je pobjegla i ta suza. A ovo uopće nema smisla...jer jednostavno en želim da ima ikakvog smisla...osjećam da je svaka riječ višak i opet nedorečena istina....želim se osloboditi, ali ne mogu. nešto me koči....a onda se sjetim kak Viniju the Poo kandže na negama urastaju u meso, pa se počnem smijat ko kreten na drogama...i sve to razbija tu jednu savrsenu monotoniju....ali moram priznati da obožavam se osjećati bespomoćno, izgubljeno, tužno i deprimirano...mislim da je to podloga uspijeha...zapravo sve to sad nema nekog smisla ali duboko sam uvjerena da snisma daleko od istine... željela bih bit um. razum, ali svakog jebenog pojedinca...to je nemoguće al bi bilo zabavno bila bi notko i nista al bi čuda radila....muahahaha, a glupa sam..mislim nisam, ja znam da nisam al jednostavno volim da me ljudi gledaju kao nesto negativno. Zapravo da znate cjelu istinu zašto se tako osjećam valjda bi poludili, bar oni koji me poznaju, jer taj osjecaj ja ne poznajem...ljubav isse, pa kaj je to. Mislim neznam zast ja nikad nikom nebi priznala da mi se svidja ili da ga volim ....mozda jer sam bila povrijeđena....ali zapravo nisam...sve je to plod moje bolesne mašte...pokušaj buđenja buntovništva u meni...osjećam da ovo neće nikamo dovesti zato svi crknite....osim jednog malog dečkića koji mi puno znači- što ne znači da ga volim ...idem si zapalit
puseeeeeeee
|
