feniksovo pero

Odlučila tako moja mala obiteljska zajednica otići u kino i pogledati Arthura i Minimejce. Jedan običan dan u tjednu. Četvrtak. Pih, baš i nije neki dan za kino. Nema veze što smo zanemarili činjenicu da je prvi dan prikazivanja uratka dičnog Luc Bessona i da smo dotični film krenuli pogledati baš u Cinestar. Glavno da smo si karte putem Interneta rezervirali. Kakav optimizam!
Došli mi čak više od sat vremena ranije. Podići karte pa mirno prošetati. I baš kad smo ležerno izašli iz lifta koji nas je doveo iz garaže s minus trećeg nivoa (tu mi je optimizam već poćeo slabiti), prizor koji smo ugledali oduzeo nam je dah. Trebalo je stati u red za blagajne, ali niti mjesta za stati nije bilo.
Količina ljudi - neviđena! Po ne znam koji put ostala sam zapanjena pred silnom ljudskom izdržljivošću. Svi smo dalje pokorno stajali u redu čak i u trenutku kada smo postali svjesni da će nam svima po redu rezervacije biti poništene jer je onih pola sata do projekcije filma odavno prošlo. A da nada umire posljednja bio je sljedeći zaključak moje još uvijek prisebne glave. Film počinje za petnaestak minuta, ispred nas je još par ljudi. A u trenutku najsilnijeg očaja moja, sada ne više tako prisebna glava, počela se naslađivati najodurnijim slikama i prizorima iživljavanja na jadnoj prodavačici karata, u slučaju da nakon sat i petnaest minuta torture ne dođemo do papirića ključnih za naš ulazak u kino. Palo mi je na pamet da ta žena vjerojatno riskira život svakodnevno za dobrobit kulture ovoga grada, pa bi joj ispred kojeg multiplexa trebalo podići spomenik. Zaslužila ga je više nego kumica na Dolcu. Ali u tom posljednjem očajničkom trenutku već sam se vidjela kako skačem preko pulta kao podivljala zvijer, zarivam joj očnjake u grlo, čupam kosu, guram joj dva prsta u oči i parkirnu kartu u guzicu.
Pa kada smo napokon došli do nje, nije niti pogledala moje izbečene oči i pjenu koja mi se lagano počela skupljati oko usta, već nam je potpuno mirnim glasom rekla da nam je rezervacija poništena ali da su slobodna neka druga četiri mjesta, čak u istom redu. Hmm... Izbrojali smo do deset i pojurili kupiti kokice. Stigla sam se čak i popiškiti. A bogme smo uživali i u filmu. Optimizam je jedna genijalna stvar i ponekad se ipak isplati

Šest mjeseci nije napisala ništa.
Slike su u glavi bile sleđene i čekale globalno zatopljenje.
Namnožile su se, prespavale ljeto, jesen i dočekale zimu.
Medvjedi u Sibiru ove godine ne spavaju zimski san.
Pa neće ni ona.
Kraj godine pogodan je za generalnu čistku.
Čistka slijedi...

I tako ja neki dan čavrljam s kolegicom na poslu o tome kako kada nemaš djecu, a u planu su ti, imaš potpuno iskrivljenu viziju života s njima. Uhvatio nas je smijeh kada smo se sjetile izjave jedne naše, sada trudne zajedničke prijateljice, odnosno slike koju ona ima u svojoj glavi o majčinstvu: "Kako je to lijepo. Uvijek sam maštala o tome kako će se dijete igrati na tepihu, a ja ću kraj njega bezbrižno čitati i gledati ga s kauča." Ha, ha! Idilične slike obitelji iz američkih filmova i reklama kojima nas svakodnevno doje. A naročita idila zavlada na Božić. Dok u reklamama cijela obitelj ozareno priprema božićno slavlje, rumena dječica kite bor, mama (naravno, besprijekorno sređena) peće kolače a otac je svima na raspolaganju, ponosan, sretan, ushićen, sa suzom u oku, stvarnost je potpuno drugačija. Otac obitelji danima njorga da je Božić obična iskomercijalizirana bedastoća i neka mu, za Boga miloga, ugasim te ljigave božićne pjesme jer mu se od njih povraća, ja u lokvi znoja pokušavam pokupovati posljednje poklone (za dvadesetak ljudi uže obitelji) i ispeći kolačiće do kraja (naravno da ih i ove godine moram imati više od moje sestrične Anite), dok pritom nejakoj dječici vičem: Budale jedne, ne verite se na bor, sve će se srušiti! Porazbijano je već brdo kuglica i dok jednom rukom vadim kolače iz pećnice i pritom ih više nemam gdje slagati, drugom rukom vučem cijev usisivača i pokušavam počistiti krš. Ličim si na jedan lik iz crtića. Znam i koji. Elastika iz Izbavitelja. Naravno i ona je majka ali se nekako može rastegnuti preko cijelog stana, srediti klince, muža i pritom se boriti sa kriminalcima i neprijateljima čovječanstva. Uh! Ali ja nisam Elastika. Čak su mi i kosti krhke i samo čekam da se raspadnem. To ti je idila! Kada je sve na kraju gotovo, padam u nesvijest od umora. Ali tek se sada moram srediti jer čeka nas cijela razdragana obitelj na večeri kod bake i tu tek kreće pravi kaos. Treba ti mjesec dana da se oporaviš od silnog stresa, gomile ljudi i povišenog raspoloženja. Toliko o obiteljskim idilama! Treba spašavati živu glavu. Ozarenih lica.