Odlučila tako moja mala obiteljska zajednica otići u kino i pogledati Arthura i Minimejce. Jedan običan dan u tjednu. Četvrtak. Pih, baš i nije neki dan za kino. Nema veze što smo zanemarili činjenicu da je prvi dan prikazivanja uratka dičnog Luc Bessona i da smo dotični film krenuli pogledati baš u Cinestar. Glavno da smo si karte putem Interneta rezervirali. Kakav optimizam!
Došli mi čak više od sat vremena ranije. Podići karte pa mirno prošetati. I baš kad smo ležerno izašli iz lifta koji nas je doveo iz garaže s minus trećeg nivoa (tu mi je optimizam već poćeo slabiti), prizor koji smo ugledali oduzeo nam je dah. Trebalo je stati u red za blagajne, ali niti mjesta za stati nije bilo.
Količina ljudi - neviđena! Po ne znam koji put ostala sam zapanjena pred silnom ljudskom izdržljivošću. Svi smo dalje pokorno stajali u redu čak i u trenutku kada smo postali svjesni da će nam svima po redu rezervacije biti poništene jer je onih pola sata do projekcije filma odavno prošlo. A da nada umire posljednja bio je sljedeći zaključak moje još uvijek prisebne glave. Film počinje za petnaestak minuta, ispred nas je još par ljudi. A u trenutku najsilnijeg očaja moja, sada ne više tako prisebna glava, počela se naslađivati najodurnijim slikama i prizorima iživljavanja na jadnoj prodavačici karata, u slučaju da nakon sat i petnaest minuta torture ne dođemo do papirića ključnih za naš ulazak u kino. Palo mi je na pamet da ta žena vjerojatno riskira život svakodnevno za dobrobit kulture ovoga grada, pa bi joj ispred kojeg multiplexa trebalo podići spomenik. Zaslužila ga je više nego kumica na Dolcu. Ali u tom posljednjem očajničkom trenutku već sam se vidjela kako skačem preko pulta kao podivljala zvijer, zarivam joj očnjake u grlo, čupam kosu, guram joj dva prsta u oči i parkirnu kartu u guzicu.
Pa kada smo napokon došli do nje, nije niti pogledala moje izbečene oči i pjenu koja mi se lagano počela skupljati oko usta, već nam je potpuno mirnim glasom rekla da nam je rezervacija poništena ali da su slobodna neka druga četiri mjesta, čak u istom redu. Hmm... Izbrojali smo do deset i pojurili kupiti kokice. Stigla sam se čak i popiškiti. A bogme smo uživali i u filmu. Optimizam je jedna genijalna stvar i ponekad se ipak isplati
