Jednom kad poletim...
Hi,nova sam ovdje i nadam se da mi necete puno zamjeriti ako bude gresaka.
Ovaj blog je namjenjen svim onim ljudima koji su mi nekada nesto znacili i koji mi jos uvjek nesto predstavljaju u zivotu i svim onim neznanim prijateljima koji strpljivo cekaju da udu u moj zivot.
I evo me na svome kaucu sa salicom kave,uzivajuci u ovom jos jednom slobodnom danu.Vec videno za mene,vec prozivljeno,vec puno ovakvih borbi odigralo se u meni.
Ponovo sam sama,otisao je jos jedan negativni lik u mome zivotu.Jednog dana sam se probudila ,otvorila vrata i zamolila ga da napusti ove rusevine koje je on napravio u meni.
Nakon gazenja i vrijedanja punih godinu dana skupila sam snage za jos jedan let,let feniksa...
Sve se desilo u trenu,jedno poznanstvo koje se pocelo pretvarati u nesto vise,jedan sramezljiv pogled;osmjeh...i gotovo,pokleknila sam pred njegovim muskim hormonima,pred njegovom velicinom,pred njegovim sjajem...
Ali naravno iza tog sjaja,iza tog velikog zida krije se jedan strasni zmaj.Previse me je puta opekao sa svojom vatrom jos uvjek nosim oziljke,lizem rane i njegujem krila za jos jedan let.Kriva sam,kriva sam sto nisam odmah na prve znakove njegove ljubomore,bolesne ljubomore,psihopatskih smetnji odmah napravila rez i stala.Ne,nisam...mislila sam da ga mogu izljeciti,da mu mogu dokazati svoju ljubav ali ne,takvim likovima se to nemoze dokazati jer niti sam doktor a niti dragi Bog da ispravljam one nepravilnosti u genetskom kodu.
Sada zovem one ljude koje nisam vidjela ni cula godinama,dogovaram susrete...
o hvala ti boze na njima i na tom nasem nepisanom kodeksu,kada je svima jasno zasto se zovemo,zasto se sjetimo jedni drugih ali nitko nepita,nitko nerovari po tom djelu proslosti.
