|
|
| rujan, 2006 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
...iskoristi dan...
...ne postoji sretan život..postoje samo sretni trenuci..zato živite za te trenutke i budite sretni..jer nema puta do sreće - sreća je put...
ODUVIJEK..UVIJEK..ZAUVIJEK
POVRATAK
Ko zna( ah, niko, niko ništa nezna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
a možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
desiti-velim.
Ali ja ne znam da li da je želim,
ili ne želim.
-----
U moru života što vječito kipi,
što vječito hlapi,
stvaraju se opet, sastaju se opet,
možda iste kapi-
i kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
jedna vječnost pusta,
mogla bi se opet u poljupcu naći
neka ista usta.
-----
Možda ćeš se jednom uveče pojavit
prekrasna, u plavom,
ne sluteći da si svoju svjetlost lila
mojom davnom javom.
I ja,
koji pišem srcem punim tebe
ove čudne rime,
oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
niti tvoje ime!
-----
Pa ako i duša u tome trenutku
svoje uho napne,
sigurnim će glasom zaglušiti razum
sve što slutnja šapne;
kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
pogledat ko stranci,
bez imalo svijesti koliko nas vežu
neki stari lanci.
-----
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
ko sunce
i nosi nam opet ono što je bilo:
i radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srce se dići-
i slijepi za stope bivšega života
njima ćemo ići.
-----
KO zna(ah, niko ništa nezna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
a možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
Dobriša Cesarić
Odgledam ja interwiev s Nataschom Kampusch i idem dalje na učenje engleskog..ali ne mogu i ne mogu…stalno mi na misli dolazi njena slika i njena životna(iako ne baš previše životna) priča…
Ja fakat ne mogu vjerovati koji debil i ne znam kaj sve ne moraš biti da to napraviš..to ti je odma jasno da mu nisu svi na broju…cura je 8 godina živjela u nekvoj maloj sobici i jedina osoba s kojom je razgovarala je bio taj otmičar…ništa čudno da se emocionalno vezala na njega i plakala kad je čula da je učinio samoubojstvo..kad joj je taj debil 8 godina bio mama, tata, seka , prijatelji i sve ostalo potrebno za život…i pametno da su je stavili u tu ustanovu da je paze jer ja mislim da bi je novinari rastrgali…točno se vidjelo u intervjuu da joj taj novinar ide na živce jer zadire u njenu intimu…i ima mala pravo što se ljuti jer su joj sliku od sobe(iliti tamnice kak ona to zove) objavili u novinama..ma nemam riječi…i da-nadam se da nije trudna s tim bolesnikom ili ti opet novinari žele prodati svoje novine…Natascha je izuzetno jaka djevojka i dosta se dobro drži za to kaj je preživjela, želim joj sve sreću ovoga svijeta i da ispuni svoje snove…
p.s. i još jedna lijepa gesta od nje: ona sad razmišlja kako će pomoći drugim ljudima kojima su se dogodile ili se događaju iste ili slične stvari...stvarno veličina od djevojke..svaka čast !