My little vainity fair
* "Vjeruj mi Erin, da želim, odmah bih ti dala!" odgovala joj je majka.
"Kako da te onda uvjerim da želiš?" šaljivo je odgovorila Erin, kao i uvijek u raspravama o trgovinama i svoti koja tjedno tamo ostane.
Nakon nekoliko daljnjih rečenica prijekora, smatrajući raspravu završenom, Erin je otrčala u svoju sobu, pripremajući se za dnevni izlazak.
Trebala je obnovu ormara, svu svoju odjeću je smatrala "već viđenom", dosadnom...
Petnaest minuta nakon termina za sastanak odjurila je iz kuće, u žurbi zaključavajući vrata samo jednom.
Malo dalje razmišljala je o povratku i ponovnom zaključavanju vrata, te u protivnom razmišljajući o majčinoj reakciji koja bi zbog svojih "predosjećaja" zaključavala i pet puta da može. Zbog toga je Erin mrzila iz dna duše provalnika koji je jednom našao svoj put u kuću, kutije s nakitom, srebrninu i tehničke naprave.
Naravno, sve se nakon toga dogodilo kao u nekoj priči: točno pet dana nakon provale zaprepašteni stanovnici Birminghtona su ga praktički kamenovali na putu u lokalnu policijsku postaju. Krivnja nije nikada dokazana, ali ako je to onaj tko je provalio u njihovu kuću, nosit će do kraja života traume iz Birminghton Hayesa.
Nesmotreno puštajući životna sjećanja da naviru, prošlo je pola puta do središnjeg trga, gdje se trebala naći sa Lulu i Emom.
Nakon nekoliko minuta, skrenula je iza ugla i maleni, ali prostrani i elegantno (i ambiciozno) uređen trg prostirao joj se pred očima dok je tražila poznata lica Lulu i Eme.
Ubrzo ih je našla, čudeći se još jednom smosobnosti uma za prepoznavanje poznatih lica u gomili.
"Yo" ležerno je uzdahnula Ema.
Nakon pozdravljanja kako prilike nalažu, krenule su prema trgovini s odjećom, u namjeri za još jednim popdnevom potrošenim na uzdahe o skromnoj kolekciji i nikakvim izborom.
"Noć vještica?"
"Idemo, naravno..."
"Bundeve?"
"Da...?"
"Huh?"
Bilo je vruće, zadovoljavale smo se jednostavnim rečenicama i kimanjem glava u potvrdne odgovore. Vrijeme je zahtjevalo sladoled, sladoled je zahtjevao novac koji Erin nije uspijela dobiti.
"No dobro, ja častim"
"Ti si častila prošli put"
"Ti put prije toga..."
Nakon prepirke koja je trajala preko pet minuta, izmoždene nedostatkom snage koja je bila potrebna za nju dopustile smo da Ema časti, sve tri sažaljevajući Erinino jadno novčano stanje.
Kada je sladoled preuzeo ulogu hlađenja tijela umjesto njih samih, misli su se rasčistile i počeo je uobičajeni trač-party. Ovaj put razgovor nije išao Erin na korist.
"Erin, jesi vidjela onog novog u ulici..."
"Molim? Tko je to novi?"
"Mda, ima neko obično ime...Jordan, mislim"
Prirodno sklona crvenjenju koje se pojavljuje u najneugodnijim situacijama, Erin je i ovaj puta preklinjala svoje jadne crvene obraze da vrate normalnu boju.
"Ne Jordan, nekako drugačije..."
"John, James, Josh, Justin...?"
"Možda čak niti ne počinje sa "J". Peter, možda?"
Zapravo Erin je dolazila u napast da obznani svoj novi hobi špijuniranja. U ulicu se uselio "novi dečko". Trenutno samo "novi dečko" po starim običajima Birminghtonovskih dobrodošlica, svi koji se žele uklopiti, budu isprva bezimeni, nitko im ne zna ime. Neki se nikada nisu uklopili. Uglavnom, prvi puta kada ga je vidjela osjetila je snažan osjećaj taštine. I od tada stvari idu čudnim tokom.
"Sladak je, nadam se da će se ovaj uklopiti, a ne kao - kako se ono zvao - mali Jimmy."
"Ah, da, njega smo otjerali"
"Šteta"
"Zašto, nije bio ništa posebno."
Birminghton Hayes je okrutna zajednica. Kada se "mali Jimmy" uselio i pohađao lokalnu školu, automatski je izazivao nevolje kod lokalnih buntovnika i nasilnika. Bio je niti kriv niti dužan hodajuća prvokacija i bivao dnevnu pretučen najmanje dva puta. Stvari su postale toliko gadne da se morao odseliti.
No Erin se nadala da za ovoga novoga nije bilo straha, jer građen kako jest najgore što se moglo dogoditi je da se pridruži gradskoj "bandi". Erin se stresla na pomisao na članove, nikada joj nisu bili ugodnu društvo.
"Erin, vidiš li onoga kod fontane?", uzbuđeno će Lulu
"Da, pa?"
"Gleda te, nasmješi se."
"Što? Ne -"
"No, hajde, ako se nasmješiš kadim se da će nam prići."
Erin je frknula i namjestila plahi osmjeh, samo da zadovolji Lulu.
"Bah, ništa. Nema pojma o ljepoti"
"Ljepoti? Onda se vi samo smješite. No, hajde: samo naprijed"
"Kako si ti samo tašta!"
"Nemaš pojma o taštini. Jenny Anderson je tašta, ne ja."
"Ne, nisi onda, ti si samo jako ponosna"
Erin nikada nije bila popularna, nikada nije htjela biti popularna, ali ljudi su se ovijek bolje ponašali prema njoj kada je nabacila svoj osmijeh. Stvari su tekle lakše.
Šteta što to nije palilo sa roditeljima.
Kada je počela padati noć, razdvojile su se, Erin je na putu kući razmišljala o omamljivanju ljudi osmjesima, te gledajući u svoje duge, tamne traperice i razmišljajući kako da ih najbolje pretvori u caprice, očajna za promjenama u ormaru i životu.
Erin*
P.S. Molim da zaboravite Erin kao mračniju stranu na par postove, vratit će se ona već ;)
P.P.S Za sada samo su dva lika u postu, zbog straha o prenatrpanosti, ostali (Aqua) će doći na red u sljedećem postu.
