a dream within a dream

ponedjeljak, 31.10.2005.

17 godina

Još jedan dan se rodio bilježeći njeno postojanje; 17 godina prohujalo je kroz jesensko lišće, zimsku hladnoću, proljetnu toplinu i ljetnu strast i iz godine u godinu ponavljalo svoj put. I kao da život ne poznaje promjene, kao da je jedinka koja se iz dana u dan ponavlja. 17 je godina njenog postojanja koje su tek ocrtale obrise nevinih očiju, usana, lica i njenog tijela. Iz djevojčice koja se nekad igrala u pijesku nastala je žena naizgled lijepa sa svim svojim tjelesnim obmanama. No, žena tek naizgled lijepa nije i sretna. 17godina nadvlače se nezasitni oblaci tuge u njenim očima u kojima se tek ponekad nadzire suza njene samoće.
I kao što rijeka teče svojim tokom ne mareći za Božjim stvorenjima tako i suze žene prate put niz lice vidljive njoj i Bogu a neznancu potpuno skrivene. Već 17 godina ona cvijeta iz uvele ruže i trnjem prodire u vlastitu kožu, nebili izlječila bol koja u njoj tinja, nebili zaboravila na ljubav koja joj je uskratila sreću, nebili tražila oprost od onih koji su je doista voljeli. Ali uzalud, dobila je svježu ranu punu krvi i tek malo fizičke boli dok je psihička bol grize kako prvih 17 godina tako zasigurno i buduće godine života.
Mada je cvijet: lijep i mlad iz kojeg se rađaju pupoljci, mada ga krijepe vodom- taj cvijet je, na koncu, ipak žena sa svojih 17 godina koja u sebi duboko samo vene ponekad skrivajući a ponekad otkrivajući se stihovima. 17 godina bježi od istine, krije se u snovima, natapa se suzama, dušom vene a tijelom cvijeta maskirajući svoje postojanje.
17 godina je prohujalo, 17 godina djetetove nutrine i ženinine vanjštine...

nedjelja, 30.10.2005.

...laganim koracima...

...laganim koracima puste ulice zaboravljam tvoj pogled, oči, tvoje usne, glas i riječi koje si mi nekada tiho šaputao u uho. Al' jedno ne- tvoj osmijeh. On i danas boli, ranjava iscijeđenu dušu koja ti ničim nije zgriješila.
Kako misliti danas da će sutra sve proći kad ni prošlost u mislima nije izbrisana. Kako izgovoriti riječi koje duboko u meni imaju suprotno značenje. Reci mi, kako? I nema veze, dani prolaze a ja se ničim ne mirim.
Svaki dan čekam novo sutra a zapravo živim stare dane- oni koji u meni tinjaju ali se ne gase.
I kad te moje oči ne vide- opet si tu, premda u magli ali tu si. Tada skupim hrabrost i riječoma od zraka rečem ti
sve: misli, osjećaje, svoje postojanje. ( poput trenutka u kojem izbivam iz svog tijela... možda ćak i iz ovog svijeta.) Kao da i sama postajem zrak ili pak san željno snivan gdje jedino "sve" postaje "stvarnost".
No kako u životu biva: sve lijepo kratko traje pa tako i moja mašta, iluzija u kojoj sam hrabra, gdje iščekivanja kratko traju, gdje se poljupci rađaju, gdje riječi odišu istinom, gdje sam dio tebe a ti dio mene, ona nestane u sekundi. I tada osjetim ponovnu bol. Nastavim tijelom živjeti a dušom tinjati. A onda laganim koracima na kraju puste ulice doista te ugledam. Vidim osmijeh koji mi stvara pepeo neugasle ljubavi, željne strasti i nikad dovoljno iščezle čežnje. Samo krenem dalje maskiranim osmijehom- tebi upućen... krenem kao da ništa nije bilo...

subota, 29.10.2005.

...alkohol u krvi, dim u plućima i blues u ušima...

Sidin na barskoj stolici jednog Jazz- kafića i gledan na šanku crvenu votku pipi i dvi sviće. Da atmosfera bude upotpunjena iz mojih pluća šiklja dim Marlboro cigarete. I priđe mi jedan lik, ne sićan mu se imena jer pri ulasku u kafić bila sam pijana životom a sjedeći za šankom opijala me čaša, dim i atmosfera. Sjeo on do mene i počeo pričati premda ga ništa nisam upitala. Prića on meni kako je se zaljubljivao, koliku je želju imao da nekoga zavoli ali unatoč želji nikad nije volio... i slušam lika ja dalje ne prekidajući ga. Priđe bliže i kaže:" sve dok nisam upoznao nju! Bila je nešto posebno!" ( a ja već u sebi mislim- svaka je u svakom trenutku posebna ka i kurva.) Nastavi on:" imala je usne koje su se neprekidno smješile, imala je zube koje su blještile i tijelo izvejano pout nebeske boginje. Ali ne samo da je izvana bila kraljica već je i unutar kraljevala ljepotom. Posjedovala je dobrotu na koju su joj anđeli zavidjeli i ljubav koju najveći romantičari voljenima nisu pružit mogli. Mnogi bi rekli- bila je savršena!" No, lik zatim udahne moj dim cigarete i svoj dim jada pa reče:" imala je jednu manu, bila je ljubomorna i teško je pvjerenje u nekoga stjecala. Lakše joj je bilo odreći se nečega do čega joj je stalo nego izborit se za nešto što je htjela tj. možda htjela." Uto lik zašuti, obori pogled i naruči dva stock-a. Ja ga pogledam... i gledam, gledam kako svoju bol guta i osjetim potrbu biti prijatelj tom neznancu kojeg sam tada poznavala cijeli svoj život, pa ga upitam:" jeli te se odrekla?" Njegove sjajne oči od suza rekoše i više od odgovora. Nakon duge mrtve tišine usne njegove prozbore i upitaju me što radim sama u polupraznom lokalu. A ja mu rečem:" nisam sama, prijatelji- alkohol u krvi, dim u plućima i blues u ušima a sada i ti ste smenom!" On se osmjehne i reče:" i tebe je se odrekao, jelda?" Oborim pogled, suze poteknu. Možda ih lik nije vidio (nadam se,vidio bi moju slabost) ali sigurna sam da ih je osjetio. Potapša me po ramenu i kaže:" voljela si ga i još uvijek ga voliš!" A ja nato mu, na barskoj stolici jednog Jazz- kafića gledajući praznu čašu ispijene crvene votke pipi i dvije umorne sviće uz dim Marlboro cigarete, rečem:" možda i jesam...

A dream within a dream

Take this kiss upon the brow!
And, in parting from you now,
Thus much let me avow-
You are not wrong, who deem
That my days have been a dream;
Yet if hope has flown away
In a night, or in a day,
In a vision, or in none,
Is it therefore the less gone?
All that we see or seem
Is but a dream within a dream.

I stand amid the roar
Of a surf- tormented shore,
And I hold within my hand
Grains of the golden sand-
How few! Yet how they kreep
Through my fingers to the deep,
While I weep- while I weep!
O God! Can I not grasp
Them with atighter clasp?
O God can I not save
One from the pitiless wave?
Is all that we see or seem
But a dream within a dream?

Edgar Allan Poe