Da me zove moja lipa..:)
Ma briga me koliko god širok bio, ružan je bio. I točka.
Htijela bi da po mene u snu dođe ona neka osoba, onaj neki anđeo ili neka druga ja, ili kako je to obično u tim snovima. Uglavnom, da dođe, i da me odvede nekamo. Negdje u neki paralelni svijet gdje sam ja naprimjer umrla. Voljela bi vidjeti izraze lica na nekim osobama, htijela bi vidjeti reakcije. Htijela bi i ostati neko vrijeme da vidim kako neki ljudi bez mene žive. Nadam se da ne zvučim bolesno, ali samo stvar je u tome da. ..Ovaj ne znam. Znam da ne bih u tom svijetu htijela vidjeti mamu i tatu. Sestre i braću. I ostatak rodbine. Tužno mi je to jako, jer znam da bi oni meni bili ogroman gubitak pa valjda i ja njima. Htijela bi otići na svoj sprovod u tom snu. Da vidim dali su došli neki koji me sada ne podnose i oni kojima nisam draga. Htijela bi vidjeti dali je nekome laknulo, da li neko nije ni shvatio, dali nekome nije ni bitno. Samo, snovima nemogu vladati. Nemogu kontrolirat što ću sanjati.
Kada smo ove nedjelje Marta i ja čitale na misi, sjedile smo tamo gore, sa druge strane, dakle kod oltara i vidjele smo sve iz druge pesprektive. I pomislila sam si, dok sam zamišljala nas krizmanike na onaj dan onako ušminkane i sređene, sjedimo sa svojim kumovima, pomislila sam si: Pa Isuse di će moja rodbina stat?! Za jednu običnu nedjelju, crkva je bila puna, a ljudi nije bilo mnogo. Kada je bilo krštenje mog buraza, u crkvi je bila samo moja uža rodbina i popunili smo pola crkve. Jadna moja baka. Zapravo obje bake i oba djeda. Vjerojatno će morat stajat (naglašena riječ stajat) dva sata.
Klara i ja smo jele naše prve jesenske kestene, ovogodišnje naravno. Bilo je to neki dan, krenuli smo prema Trnskom, a odjednom nas je zaskočio miris pečenih kestena :D. U isto vrijeme smo pomislile kako bi jeli kesteneee :DD. Srećom Klara je kod sebe imala novaca, haha, i kupili smo kestene. Bili su topli. Iza nas kroz drveće je dolazio sumrak. Mislim na sumrak sunca da nebi neke osobe krivo shvatile šta mislim pod pojmom sumrak. Haha. Jesen je mirisala a drveće je već požutilo. Kesteni su bili pomalo bljutavi, ali valjda je to zato jer je još rano. Zanemarili smo to i veselo ih čistili hodajući. Destanation uneknown. Ma šalim se. Znali smo točno di idemo. Lol.
Malo mi za sriću triba, da me zove moja lipa.
Vidimo se,
Marta.
O i da. Hvala patka, opet si me izvukla. .I by the way ovo je moj 30 post. The BIG 30. Scary, huh? Hahahah.
Pozdrav svim čitateljima. :)
I'll be back.
21:45 -
Komentiraj { 8 }
Print -
#
