Evo, dugo nisam ništa napisao jer nisam imao nikakve inspiracije, a bas ni vremena, no ovaj vikend me potaknuo da nešto napišem. Nakon prvog tjedna škole, napokon je došao vikend. Ni sam nisam znao da li da budem sretan zbog toga ili nesretan. U jednu ruku, nema škole, a opet neću ni nju vidjeti. A tako bih želio...
Polako je tekla subota. Ujutro vec standardna kavica sa ekipom (ili elitom :) kako se
nazivamo... Sjedimo u već poznatom kaviću i polako ispijamo svoju dozu kofeina. A nje opet nema. Ko zna gdje je...
Vraćam se doma, a kuća je nekako depresivno prazna. Starci po običaju u šopingu, a brat negdje luta. Ne zanima me uopće što radi. Samo da me puste na miru da si pustim glazbu. neka tiho svira dok ja lutam bespućima interneta...
Popodne... Ne želim da završi... Sa prijateljima sam opet vani... Šećemo kroz umrli grad. Nigdje žive duše, dok se dogovaramo što ćemo navečer raditi. zapravo, raspravljamo da li uopće ima smisla ići van. Ja ga imam. Nadao sam se da ću vidjeti bivšu curu, jer sve bih dao da je samo na tren vidim. Po običaju ćemo promrmljati pozdrav i ništa više. Meni i ne treba više. Samo da pogled zaustavim na njoj, dok ona veselo priča nešto. Zašto ne razgovaramo? Eto zato, jer ne znam što bih joj rekao. A tako mi fali... Naravno, nisam ju vidio u gradu, no odlazim doma i sanjam prokleti san. U snovima smo se pomirili, i kada sam se probudio slijedi razočaranje, Snovi su jedno, a stvarnost nažalost drugo...
I tako dolazi nedjelja. Jutro je nekako depresivno. Oblaci se nadvili nad naš mali sisak, vjetar polako puše, a ja se sve više stišćem u stolicu pred kompjuterom. Gledam u prokleti messenger, ali njeno ime je sivo. Nije online. A tako sam želio vidjeti njezino ime tamo. Samo da osjetim da mi je blizu. Da poslušam neku pjesmu koju ona voli. Ali ništa od toga. Nije se pojavila cijeli dan. Opet, rutinski sam ga proveo. Kavica popodne i nazad doma. Ako ništa, barem je doma toplo. I nikoga opet nije bilo doma. No nije mi to ni važno... Znao sam da će se svi okupit za nekih sat-dva tako da na to vise i ne obračam neku preveliku pozornost.
Dolazi vecer, no polako razočaran sjedam ispred mog starog monitora prekrivenog prašinom. Upravo smo igubili u košarci, no ne želim se time previše zamarat. Opet gledam u messenger a nje nema. A riječima ne mogu opisati kako mi nedostaje, no to njoj nije vazno. Nju ionako briga i za mene i kako se ja osjećam. No, sve bi joj oprostio. Samo da je mogu primiti za ruku, zagriliti ili poljubiti u obraz. Samo želim još jednu šansu, koju mi ona vjerojatno neće dat. No nada postoji. Još uvijek se nadam da se vratimo na staro. Iako ta nada polako umire, kao starac koji u bolnici leži sam bez obitelji. Eto, tako i moja duša.
Najgore od svega navečer je bilo slušati glazbu. Znao sam da ako krenem da ću je naći u svakoj prokletoj pjesmi, svakom prokletom stihu i svakoj prokletoj riječi. I tako je i bilo. Jos dobro da sam si pustio nešto strano što i ne razumijem bez lyricsa, no ona glazba što volim. Domaća glazba, sentiši, tamburaši. Našao sam ju bezbroj puta. A nisam smio. Bilo bi bolje da nisam. Mozda ne bi pola noci probdio razmišljajući o nama, o onim dobrih i lijepim zajedničkim trenutcima. Zajedno smo bili u školi, na kavi, u gradu...Svuda. I bilo mi je prelijepo. No žalim za jednim. Siguran sam da sam i ja (kao i ona) negdje pogriješio, a ne znam gdje. A sve bih dao da to mogu ispravit. I kažem opet, da mi ona samo dođe, da me zagrli ili poljubi sve bih joj oprostio..Bez riječi..Samo to...
Prokleti sat otkucava jedan sat poslije ponoći, glazba tiho svira, a suza za njom polako mi kreće niz obraz. No ni ne pokušavam ju zaustaviti. Možda mi ovako bude lakše. A možda i ne. No znam jedno, moja nada i dalje tu postoji. Ko zna što se moze dogoditi. I sretan sam što ću je vidjeti u školi. Barem da ju vidim kako se smije, a mene nema kraj nje :((((.....
(stari post)
|
