E pa vratila sam se...

Po ne znam koji put, nakon dugog izbivanja eto i mene natrag. Necu dosadjivati s pričama šta je bilo, kako je bilo, jer prošlo je eto mnogo vremena.

Uglavnom, možda je vrijeme da se nastavi pisati, ponekad mi dođe j... inspiracija da bi svašta nešto napisala pa se onda zagubi tko zna gdje.

Ovih dana ubija me ovo vrijeme. Ne znam kako vi al ja sam stravični meteoropat. I to što sam starija (a ima mi 30 i koja ;) sve je uočljivije. I onda sam ko neki čangrizavi djedica, jedan od onih susjeda koj mrzi sve i kog svi mrze. Ništa mi ne paše, svi su mi glupi pa čak i ja sama sebi, ne da mi se ništa a kamoli pisati o idejama poduzetnika i o tome kako eto, nije ni nama baš loše.

A mislim da je loše. Ne znam kakva je vama bila protekla godina al meni je tek kraj malo popravio cjelokupnu konstrukciju - kako fizičku, tako psihičku i pomalo financijsku. Jedna od stvari koja me kako tako diže i u čemu se nalazim je moj novi posao, super okruženje i općenito činjenica da ne idem na isti s grčem u želucu. E onda me u hrvatsku realnost vrati činjenica da još nekoliko godina sigurno budem imala ovrhu na svom dragom računu (hvala bivšem poslodavcu) i da eto jedino kojekakvim lamatanjima mogu izbalansirati na površinu. No, dobro, rekli bi neki, barem imaš posao... Mislim, sve stoji ali imao ga je i Sizif stoga...

Sad čitam kako su se sudarila dva tramvaja. Jbt, jučer leti leti vlak, danas tramvaji... sva sreća nemamo trolejbuse ili metro. još veća sreća je što nitko nije poginuo. Mene je načelno strah tih manijakalnih psihopata. Znate, jedne od onih koji su čitav život dobri, uzorni i fini, tihi pristojni - i onda im se okrene neka sklopka u glavi i naprave generalno sranje. I svi se onda pravdaju kako nisu znali, nitko im nije rekao, uvijek je pozdravljao na stubištu, socijalna služba nije primjetila ništa neobično itd. I onda dođe policija i pokupi ona dva prosjaka iz Jurišićeve ulice. Ne'š ti velikog heroizma.

Stravično mi se putuje negdje, London, Pariz, Lisabon. Shodno tome konačno sam neki dan predala zahtjev za putovnicu. Naravno morala sam se i slikati. Pa, moralu se vidjeti obrve, ovo ono, ne smijete imati šal - tako da sam ispala ko mješavina ruske noćne dame i masovnog ubojice s bipolarnim poremećajem. No dobro, pasoš je tu - sad samo da smislim gdje i kako... Imate kakvu ideju???

Oznake: posao, policija, Drava, politika, putovanje