ja noćas stojim sam...kao olovni vojnik

kažu, pobjednik uzima sve....
eh da. ali ima li pobjednika u priči zvanoj ljubav?

F. je zvao večeras...zašto mu ne pišem, kakva sam to, zna da postoji netko drugi, zna da smo postali stranci. I onda se zapitam - čemu. Jesam li stvarno ispala najlicemjernija od najlicemjernijih...što nisam ostala uz njega cijelo vrijeme i srcem i dušom. Eh, kad bi se srcem i dušom moglo zapovijedati život bi bio lijep - ne lijep, predivan.

I tako sam se ja zaljubila u drugog. Ali izgleda, da mi se sve obilo o glavu. Zašto? Tko zna. Kaže jedna stvar iz 60-ih: some are born for sweet delights, some are born for endless nights.

Endless night - sigurna sam da će ova biti takva unatoč alkoholu, normabelima i svim sranjima.... šta ti je ljudski um, sprečava sve neurone da reagiraju jer se onaj glavni tamo (neuron ili šta ja znam šta) odlučio na taj potez. I onda buljiš u TV, maziš mačka, gledaš u psa....razmišljaš o glupostima...skidaš nakit...pokušavaš sabrat misli, pokušavaš maknut sve što te podsjeća na lijepe dane. Valjda kao sado-mazo inspiracija, da bi se osjećao još gore. Jedna bizarnost - da bi se osjećao bolje, moraš se osjećati još gore. Pa, idem prema tome.

Kvragu i sve. Obija mi se o glavu ono što mi je F. govorio. Spremni smo zaboraviti sve lijepo ako zabrijemo na nešto ružno. Vidiš, a ja sam uvijek mislila da su to obična sranja. Nema veze. Očito nisu bila.

Jesmo li sretniji i jesmo li pametniji????

Znam ja...nismo.....