nostalgična

Rijetko mi se kada dogodi da hodam Zagrebom a nigdje žive duše. Jednom mi se to desilo u životu kada sam se oko 4 ujutro (da, dobro ste pročitali) našla s Anom ispred Integrala u Pothodniku kako bismo bile među prvih 10 koji će dobiti karte za Stonese.
Bilo je ljeto 98, grad je bio topao ali ugodno prohladan, vani je svitala zora a mene je mama jedva pustila u 'to doba' vani.
Importanne je izgledao sablasno, meni su na walkmanu trubili stonesi - a ja sam se osjećala kao na vrhu svijeta.
Actually smo uspjele dobit karte - bile smo 9. i 10., neki su čak i prespavali, tada je 200 kuna bilo užasno puno novaca, barem nekima.

***************************************
...Zagrebačkim ulicama cesta mog života teče....

***************************************

Sinoć sam šetala ulicama grada u 14:30 ujutro, taman malo po Kaptolu pa do taksija na trgu, ulice prazne, katedrala skoro pa sablasna u onoj novoj bijelini...ali sve nekako lijepo i mirno - niti traga strahu...
Inače mi se sviđala ta praznina, kako sam oduvijek bila vuk samotnjak - praznina je za mene samo šansa za uspjeh - poput Španjolaca na neosvojenom kontinentu, praznina postaje moj novi neosvojeni teren - ba dam, stiže The One and Only - the King himself.......

***************************************
....my fear is my only courage....