Jutro pjesma na radiu...valjda s 'unce fibre' li stih ide nekako : sad u svakom trenu mogu naći nešto lipo, i životu mogu reći dobar dan.
A mene stislo oko srca, kao i uvijek kad slušam Gibonnija. Taj mi nekako uvijek dođe ko sado-mazo - volim ga čut a teškoooooo...
Nevermind...
Bila na UZV, redovan pregled ali ovog puta je samo preletila lijevom (koja obično bude problematična) i zaustavila se na pazušnoj jamici desne...
I gleda, pa slika; gleda pa slika...
Pa je pitam - pa šta je, kako vam izgleda?
A ona će: Ništa vam sad ne mogu reći ali ne izgleda baš dobro. Jeste li primjetili kvržicu.
Njet, no, nada...kakvu kvržicu....
Da, niste je niti mogli napipati. Duboko je unutra. Ništa, u ponedjeljak su nalazi a onda na punktiranje ako budu pozitivni.
Punktiranje - koji je vama. Pa ja u ponedjeljak idem za more.
Ali nisam ništa rekla. Kimnula glavom i još mi ne dolazi iz dupeta u glavu - kao neki glupi patetični sveamerički film...a ne moj život.
Oh well, možda da ipak pričekam nalaze?
Ili da odem na more što ranije ujutro pa kud puklo...
Nemam pojma ni sama.
A možda sve bude ok...
A ništa, neka sve bude kako mora. Ionako ništa ne mogu učiniti right?
Tj. mogu. Mogu danas izaći van i izludirati se do kraja...

Damn, kako bi mi stajala kratka kosa????
Možda dobro....
Marame i velike naušnice - taj neki afro stil...

(Pozitivno razmišljam i autosugestijom tjeram sve loše)