U posljednje vrijeme primećujem kako se u sve blogere (pa i u mene) uvukla neka depresija. Pretpostavljam, odnosno nadam se da je ipak riječ o onoj proljetnoj ali bilo kako bilo - ne sviđa mi se.

Depresija je općenito loša stvar ako je učestala, ako za istu postoje valjani razlozi i ako su razlozi teško ili nikako rješivi. Nemoguće, uskliknuti će vječni optimisti, ali dragi moji, ukoliko u obzir uzmemo onu gdje su nam mame govorile: kako siješ tako ćeš i žeti (ili nešto slično, nikad nisam bila dobra u poslovicama) onda je jasno da za svoja djela moramo preuzeti odgovornost.

Neke stvari koje sam učinila u posljednjih par mjeseci rezultat su mog impulzivnog djelovanja. Ne bih nikako mogla reći da se kajem, no da sam razmišljala tek poslje a ne prije kada sam trebala - to već stoji. Gomila velikih koraka na koje oni mudri utroše dane preispitivanja, pišu elaborate, magistriraju i doktoriraju na zadanu temu, meni su bili samo usputni. Znate ono, kao da jedan dan samo odlučite ostaviti sve za sobom i pobjeći u štajaznam Argentinu i raditi tamo kao turistički vodič (a ne znate jezik, ni ljude ni zemlju...eh da, upravo to)...
Mislim, i onda to napravite, i s jedne vam se strane dive na hrbrosti dok se s druge strane brinu za vas. I vi ste hrabri i bahati i uvjerenja da radite pravu stvar a onda uslijed raznih događaja oko vas počinjete razmišljati o tome što ste napravili. Otišli ste a da se niste osvrnuli sada se prisjećate sigurnosti koju ste zamijenili velikim praskom.

Jer vaš je život sada samo to - A big bang i to ne onaj Rolling Stonesa.

I onda shvatite, da je to isto dio prirodnog ciklusa, samo jedan od težih. Da je faza odrastanja pri kraju i da, ako prebrodite ovo, moći ćete reći - ok, uspio sam...idemo dalje...

Prebroditi mi se sad čini problematično. Znam da nema povratka na staro niti to želim. Želim biti sretna s novonastalom situacijom...
U biti shvatila sam što mi najviše fali: Ona sigurnost i zaštićenost koju svatko od nas ima do određenog dijela života. Fali mi ona izvjesnost i normalnost..barem na trenutke. Fali mi čak i rutina i neki ustaljeni običaji, neka tradicija. A za tradiciju je potrebno vrijeme, i svjesna sam da moram pustiti da ono prođe, no however teško mi je na trenutke.

Morala sam ovo napisati, otvoriti se, pa pod cijenu da upadnem u broj depresivaca (Ne onih koji najavljuju samoubojstvo putem bloga, ofcourse ).

Times they are a changing pjevao je Dylan a ja bih nadodala...
So am I, so are we, so is the bloody world we're living in