Moj izgubljeni svijet

Kako je vrijeme samo po sebi neuhvatljivo, tj. priklonila bih se onima koji smatraju da uopće ne postoji već je izmišljeno da bi čovjek mogao računati dane i noći, godišnja doba i rođendane naravno; nije ni čudo da je za dosta stresova upravo kriva nemogućnost da u određeni vremenski rok utrpamo sve što bi željeli.


Ljeto je promijenilo boje u pastelne nijanse jeseni, a tek što smo trepnuli, za vrat nam je zapuhala zima. Doduše, ne kalendarski, ali o tome ionako brinu matematički umovi. Za nas supruge, žene i majke zima počinje uglavnom s prvim obuvanjem čizama, toplih vesta, zimskih kaputa. A siguran znak najhladnijeg godišnjeg doba predstavlja mahnita kupovina poklona raznih, adventske pripreme, čišćenje kuće, užurbano listanje kuharica, prevrtanje neta u potrazi za novim receptima.
Opušteno ljenčarenje u udobnoj fotelji uz šalicu kuhanog vina ili toploga čaja, uz milozvučno pucketanje vatrice u kaminu i zvuke umirujuće glazbe, u društvu voljene osobe, ili dobre knjige; čini se kao imaginarna fotografija izrađena u photoshopu, više nego stvarnost koju većina nas priželjkuje, ali je nema vremena ostvariti.


Zbog čega? Preokupiranosti poslom, kućnim obvezama, rasprodajama u kojima nam obećavaju sve i svašta po najpovoljnijoj cijeni? Nakon kojih se vraćamo doma umorni, otečenih nogu i bezvoljni, sa dobro ispeglanom karticom i minusima od kojih nas još više boli glava.


Hm, zvučim sama sebi poput mailanog attachmenta u power pointu.
A htjedoh vas pitati (u stilu drage mi Majstorice), kako vi opuštate dušu i tijelo?