Moj izgubljeni svijet

Ponedjeljak 7.7.
Zvoni telefon.
- Gospođa A? Dobar dan. Zovem sa Zapošljavanja. Čujte, možda će se u dogledno vrijeme otvoriti jedan natječaj, pa nas zanima znate li raditi na PC-u, poznajete li Microsoft office….
Kaže mi gospođa koju sam povremeno viđala nakon nedjeljne mise, a djelatnica je Zavoda za zapošljavanje. Ne znam da li smo ranije izmijenile tri prosto proširene rečenice.
- Naravno! I molim vas, imajte me u vidu.
- Doviđenja / Doviđenja.

Isti ponedjeljak nešto kasnije.
Telefon ponovo zvoni.
- Gospođo A? Vjerojatno su vam javili sa zapošljavanja. U tijeku su obavijesni razgovori, pa ako možete navratiti u mjesnu bolnicu…
- Nema problema!

Utorak 8.7.
Budi me telefon.
- Dobro jutro gospođo A. Možete li doći do bolnice i podići uputnicu za liječnički? I usput donesite dokumente.
- Naravno, gospođo, dolazim odmah.


Srijeda 9.7.

Liječnički uspješno obavljen usprkos mojim hipohondričnim strahovima.

Četvrtak 10. 7.

Oporavljam se od vađenja krvi.


Petak 11. 7.

Telefončić zvrči.
- Gospođo A? Obavili ste liječnički? Sve je u redu? Odlično! Očekujemo vas u ponedjeljak na poslu. Radno vrijeme? Od 7 do 15, ljeti, 8-16 zimi. Dakle, vidimo se u ponedjeljak?
- Naravno, gospođo. I puno vam hvala!


I tako , društvo, već sam punih tjedan dana u radnom odnosu, u mjesnoj bolnici na kraju grada, kadrovska služba, ekipa odlična, imam svoju sobicu, svoj radio i comp (na žalost bez priključka na net), privikavam se na mirise dezinfektora, palim glade i ine mirise, uvodim se u posao, i život je ponovo lijep!!!!!!!!!!

Istina, ovo ljeto guza neće mora vidjeti, ali naljetovala sam se i naodmarala svih prošlih godina.

Svakoga dana ja budim se u šest i nešto, po pločicama tapkam bosa na WC (pjesma iz jedne stare reklame sa stojedinice).
Privikavam se na novi ritam (prije je bilo lijeganje u 1/2 iza ponoći, dizanje poslije devet, a sada u jedanaest jedva držim oči otvorene, a unutarnja budilica probudi me prije mobaća).

Premda ovaj posao nisam do sada radila, atmosfera je ležerna i novosti polako prelaze u rutinu. Na žalost, primljena sam na određeno, ali tko zna (ah, nitko ništa ne zna….)

Djeca su vesela, njima je totalno cool što mama radi u blizini, što se ne moramo odvajati i što sam popodne njihova.

Čini se da izlazimo iz sive zone i ne mogu vam reći koliko me to veseli.

A svoju sreću dijelim s vama, ma gdje bili i kako god se provodili.

Ljubim vas i mašem

Jučer je završila posljednja epizoda (prve sezone) jedne od meni najboljih serija na TV-u.
Heroji.



Fantastika, akcija, dobri likovi, još bolja radnja.
Uživala sam u svakoj epizodi.
A posljednja je bila najbolja. Trebalo je spasiti svijet, konačno se obračunati sa zlikovcima.
I kako reče jedan od aktera, na posljetku je jedino važna ljubav.

Za neupućene, u seriji pratimo dogodovštine junaka sa posebnim sposobnostima koji otkrivši da su drugačiji, pokušavaju pronaći smisao vlastitog postojanja.
Njihove se sudbine međusobno isprepliću, oni herojski priskaču jedni drugima u pomoć u naizgled bezizlaznim situacijama, a njihove vrline su požrtvovnost i nesebičnost.

Oni nisu heroji zbog toga što znaju letjeti, ili zbog toga što mogu putovati kroz vrijeme, regenerirati se, čitati misli ili prolaziti kroz zidove.
Njihovo herojstvo očituje se u borbi sa sobom, u preispitivanju vlastitih vrijednosti, u hrabrom suočavanju sa raznim problemima, u tome što tvrdoglavo slijede svoj put usprkos raznim opasnostima. Oni ne razmišljaju o lakšem načinu.

Heroj je čovjek bez posebnih moći koji riskira život da bi spasio posvojenu kćer.
Herojstvo nije ekskluzivna privilegija izabranih.
Heroj može biti svatko tko je spreman ići do kraja bez obzira na sve.
Herojstvo zahtijeva ljubav lišenu sebičnosti, žrtvu, hrabrost, odlučnost.

Ponekad je herojstvo preživjeti težak dan. Herojski je suprotstaviti se nevolji kada su mali izgledi za uspjeh. Herojski je zaštiti slabije, zbrinuti najdraže bez da drugi stradaju zbog toga, zadržati poštenje (kako staromodno zvuči!!!!), odoljeti 'prilici'.

U ovo potrošačko vrijeme gdje je shopingiranje pojam dobro provedenog vremena, kada se promoviraju materijalizam i konformizam kao temeljne društvene vrijednosti (po kojoj vrijediš koliko imaš), dobro je zastati i malo preispitati vlastite prioritete. Što je važnije? Imati ili biti? Postoji li išta za što bi bili spremni ponuditi vlastiti život?