Moj izgubljeni svijet

Obećala sam informirati vas.
Dakle, jučer sam dobila rezultat natječaja iz Metropole. Da ne bih odugovlačila, primljena nisam (na moje veliko razočaranje, jer posao obuhvaća rad sa braniteljima i socijalno ugroženima).

Posao dobila neka N.B. Istu školu prošle, ona upola manje iskustva od mene, ali ima jednu VELIKU prednost. Naime, nije razvojačeni branitelj poput mene, vjerojatno nema muža invalida domovinskog rata, koji usput boluje od PTSP-a. A kako je natječaj raspisan od strane ureda za branitelje i socijalu, kojemu je svrha zaštita istih, 'logičnim' slijedom naša N.B. je pobijedila.
Apsurdno je to što kada bih mogla birati između 'finijeg' i nešto bolje plaćenog posla i ovoga koji nisam dobila, odabrala bih ovaj.

Jesam li ogorčena? Jučer sam bila. Malo zbrajala promašaje u životu, dopustila si cjelodnevno samosažalijevanje, ali sada sam ponovo ona stara.
Prepravljam roman, uređujem drugi, kopam po natječajima, život ide dalje.
Dobra strana je da ćemo vjerojatno na more, klinci se već pakiraju, možda tamo uleti kakav sezonski poslić, a možda… možda…tko zna…život je pun možebitnosti.

U nedostatku inspirejšn, ostavljam vam početak romana broj 2 (radnog naslova Korak do besmrtnosti – upravo ga dorađujem), pa mi recite, kako vam se čini?



POČETAK KATASTROFE

Na zavojitoj dionici jadranske magistrale jedan auto vozio je punom brzinom. Djevojka za volanom nagazi papučicu, a novi BMW kabriolet poleti ravno na crvenu bubu koja je dolazila u susret. Vozač bube skrene uz sam rub za dlaku izbjegavši sudar. Auto stane, čovjek iskoči psujući na sav glas za jurećim vozilom. Kada je dovoljno odmakla, djevojka stane uz cestu, nasloni glavu na volan i brizne u plač. Glazba je treštala s radija, njena gola ramena tresla su se pod navalom suza. Nekoliko auta zatrubi, jedan uspori. Helena obriše lice i bijesno mahne prema dobrodušnom vozaču. Pripali cigaretu. Duboko udahne dim. Njezin cijeli svijet srušio se u trenu. Pogled joj padne na mali mobilni telefon. Drhtavim prstima utipka brojeve. Uskoro začuje dobro poznati glas.
«Probudila sam te?»
«Da… Tko je to?… Helena? Za ime svijeta, Helena!? Što se desilo?»
Sara je dobro znala da njena sestra nikada ne zove tek da joj čuje glas. Helena otpuhne dim boreći se sa suzama.
«Sjedim u autu na nekoj cesti. Mogu li doći k tebi? Nešto strašno se dogodilo.»
Sara zaustavi dah. Najcrnje misli prođu joj glavom.
«Baka? Djed? Norma!?»
«Ne, baš si smiješna! Meni se nešto dogodilo! Onda?»
Sara odahne. Heleni se često događalo «nešto strašno». Bila je upravo magnet za nevolje – i problematične muškarce.
«Naravno da možeš doći. Reci, gdje si točno? Hoćeš da dođem po tebe?»
«U autu sam, valjda idem prema tebi. Stala sam na ugibalištu…» Helena kratko objasni gdje se nalazi. Sara promrmlja kako se raduje susretu i veza se prekine.
Lijepa crnokosa žena sneno pogleda na sat tiho mrmljajući. Sara je voljela duže spavati. Smatrala je san najzaslužnijim za ljepotu žene, a bila je pomalo tašta na svoj izgled. Tapkala je bosa prema kuhinji zaogrnuta jedino laganim ogrtačem. Uskoro je sjedila uz kavu koja se pušila i čašu narančinog soka. Razmišljala je o svojoj sestri. Nije se javljala mjesecima, točnije, od kada se spetljala sa onim trkačem, ili kako se to već zove. Očito je veza pukla, dok Helena dolazi, a bilo je jasno da njena sestra nije ta koja je raskinula. Sara uzdahne. Pomalo se osjećala kao majka svojim dvjema neozbiljnim sestrama. Helena i Norma ponašale su se kao da je svijet jedno veliko igralište stvoreno samo za njih. Bezbrižne i neodgovorne, lebdjele su kroz život sebično podredivši one koji ih vole vlastitim potrebama. Jedino je Sara bila s obje noge na zemlji, uvijek pomalo zabrinuta. Ophodila se prema njima zaštitnički, pokušavajući im nadomjestiti majku, žaleći što nisu imale djetinjstvo kao sva druga djeca. Možda bi tada njene sestre odgovornije živjele, no tu se više ništa nije dalo učiniti. Njih dvije uvijek su se mogle osloniti na nju, a ona je imala – Tonija. Dobrog, pouzdanog, sigurnog Tonija. Tonija koji se brine za sve, koji zarađuje za oboje, Tonija koji obožava svoju ženu. Sara se nježno osmjehne. Toni je bio ljubav njenog života. Uz njega se osjećala sigurna. On je bio realan, pomalo neduhovit, ali vrlo brižan muškarac, upravo savršen za nju. Srkne kavu zamišljeno se osmjehujući. Gotovo je prela od zadovoljstva što sjedi u svom predivno uređenom domu, gleda plavo more preko terase i pije toplu kavu. Kasnije će sa sestrom nešto ručati, razveseliti je izlaskom, zabaviti se već prema Heleninoj želji. A sve to je omogućio njen uspješan, pouzdan Toni. Znala je da joj se rugaju iza leđa na račun njenog muža. Obje sestre su Tonija smatrale previše stvarnim, previše realnim, previše ukočenim za njihovu otkačenu obitelj. Predbacivale su Sari što nije našla nekog sličnijeg Leonardu…. Ah, Leonard… Sara ponovo uzdahne. Zazvoni telefon. Što sam popularna jutros! pomisli podižući slušalicu.
«Sestrice! Hvala Bogu! Čuj, trebam te. Hitno.»
«Norma? Ovo jutro je puno iznenađenja. Prvo Helena, pa ti.»
Norma kao da je nije čula.
«Dušo, nemam vremena. Sjećaš se one boje, oker, znaš koju sam kupila u onoj smiješnoj trgovini kod tebe?» Sara je šutjela. Ionako nije bilo važno što će reći.
«Dobro, valjda se sjećaš. Čuj, završavam još jedno platno za izložbu. Treba mi te boje, puno. Tona. Molim te, budi srce i kupi mi cijelu zalihu. Ja ću ti reći točnu oznaku. Poslat ću Ivana po to. Može?»
«Cijelu zalihu? To je puno boje!» čudila se Sara.
«Ništa ne pitaj. Giovani stiže. Molim te, budi ljubazna prema njemu. Pošizit će kad ga pošaljem! Znaš kako je osjetljiv! Onda, dobro? Dogovorile smo se. Sara?»
«Dobro, kupit ću ti, ali ne zaboravi poslati lovu. Znaš da Toni pošizi…»
Norma prekine vezu u pola rečenice. Sara ljuto spusti slušalicu. Ovakvo ponašanje bilo je tipično za njenu najmlađu sestru. Kaže svoje i jednostavno poklopi. Bila je sigurna da će Giovani stići bez prebite pare. Norma je vjerovala da je sve podložno njoj i njenim potrebama. A kada je stvarala svoje slike, pretvarala se u jedan veliki hir i nije marila za ništa i nikoga oko sebe. Sara se pitala kako je Leonard podnosi.
Leonard obožava moju sestru. Taj bi život dao za nju, pomalo sjetno pomisli. Odloži šalicu razmišljajući u što će se presvući. Morala se pripremiti za sestrin dolazak.

Helena je vozila kao luda. Niti nakon razgovora sa Sarom nije se osjećala puno bolje. Imala je osjećaj da joj se cijeli život raspada. Pripali cigaretu i pojača radio do daske. Brza vožnja donekle je umirivala uzburkane osjećaje u njoj. Izbjegla je za dlaku dva sudara nimalo ne strahujući za sebe. Kada bi stvari krenule nizbrdo, Helenu bi obuzeo nekontrolirani samoubilački nagon. Živo joj se fućkalo hoće li završiti pod kotačima nekog brzog auta, ili na terasi Sarine kuće. Da se ovo vozilo slučajno napajalo njenom unutrašnjom energijom, već bi letjela među plavičastim oblacima. Vrteći posljednje događaje u glavi, Helena pomisli kako će se ponovo rasplakati. Opsuje vlastitu nemoć. Da je muče ne bi priznala koliko se nesigurnosti krije ispod debelih naslaga ležerne otkačenosti, teatralnosti i ženstvenosti kojima je privlačila muškarce, naročito one dubljih džepova. Ugleda ispred sebe malen, pitoreskni gradić okupan suncem. Kristalnoplavo more milovalo je obalu nježno i majčinski. Helena naglo zaustavi auto. Između zelenih palmi i rascvjetanih grana oleandara nikle su raskošno uređene kuće. Pješčane plaže zlatile su se na jutarnjem suncu. Bonaca je uspavala valove. Sunce se kupalo u morskoj plaveti, tek se pokoja barka lijeno gegala pučinom. Sve je izgledalo djevičanski čisto, još netaknuto razornom navalom kupača koji će ovu čaroliju pretvoriti u masu tjelesa, galame, šarenila, mameći one koji se poput Helene zateknu na ovom mjestu. Zadivljeno je promatrala prizor ispred sebe. Nije bila osobito sentimentalna, ali neke stvari jednostavno ne mogu proći nezapažene. Osjeti tračak zavisti prema sestri koja uživa u blagodatima malog primorskog gradića. Iza nje se stvorila kolona. Ljudi su nervozno trubili. Helena uključi žmigavac.
«Što ste nervozn?! Uživajte u ljepoti! Opustite se! Ionako ste došli na godišnji odmor! ODMOR! Kužite?» vikala je za onima koji su stisnutih šaka mahali prema njoj. Nevoljko ubaci u brzinu i spusti se u grad.
-ne nastavlja se (barem za sad:))-

Hvala Bogu, školska godina je na završetku. Mislim da većina roditelja s olakšanjem briše znoj sa čela. Trebalo je usmjeravati mlade usijane glave prema knjizi u ovo vruće lipanjsko vrijeme, kada glava sama od sebe zakuhva, ljetne sparine vuku prema horizontali, ljuljačke odzvanjaju po cijele dane, a iz ormara se vade badići i kupaće, te ručnici za plažu. Pametna djeca riješila su se obaveza i već uživaju u dugom toplom ljetu, a oni manje pametni (ubrojat ću ovdje svog prvijenca, ljubi ga majka), znoje se za posljednje ocjene da bi popravili ono što su zabrljali u svibnju.
I tako roditelji i djeca (a može i obrnuto), imaju pune ruke posla, ali kraj se nazire, još malo, samo koji dan i sudac će zviždukom označiti kraj utakmice.

Zadnjih sam dana malo uređivala roman koji sam nekoć objavila na blogu, ali moram priznati da nisam baš zadovoljna. Nekako mi se čini kao da mu silnim preinakama čupam dušu. Što znači još jedno čitanje, ali tko zna. Možda se na kraju bacim na roman broj dva koji nisam do kraja uredila… vidjet ću.
Antonio, vruće mi je…. (iz reklame za ledeni čaj, op.a.)

Osim čitanja vlastitog uratka, uzela sam u ruke i nešto ozbiljnije. Tako sam se uhvatila u koštac sa Povjesničarkom gospođice Kostove.


Trebalo mi je vremena, jer knjiga je pozamašna, ali nije mi žao. Roman se bazira na potrazi za legendarnim Draculom.
U središtu su radnje otac i kći, on u prošlosti, ona u «sadašnjosti» tragaju za besmrtnim grofom koji do naših vremena ispija krv ljudima i životinjama kako bi sačuvao svoju besmrtnost. Njihova putovanja sežu i u naše krajeve. Od Slovenije, preko Hrvatske, put Mađarske, te nezaobilazne Rumunjske (Transilvanijskim planinama), zatim potraga dobiva neočekivani obrat u Bugarskoj, no nastavlja se, naravno. Pod ruku sa gospođicom Kostovom navraćamo i u Tursku prijestolnicu, otvaraju nam se vrata suvremenih i drevnih knjižnica (mljac knjižnice), svjedoci smo predivnih pejzaža, a naša nas autorica podučava i povijesnim događajima, poglavito onima iz vremena Otomanskog carstva koje je ostavilo duboke tragove na prostorima susjednih nam država. Sve je to lijepo upakirano u zanimljivu i fino satkanu priču koja vodi do dramatičnog završetka. U stvari, kraj i nije tako dramatičan. Malo me je razočarao finalni sukob dobra i zla koji se odvija brzo, i u nekoliko poteza, sve je razriješeno. Mislim da je trebalo ubaciti više nijansi, dijaloga, možda kakav neočekivani zaokret prije konačnog raspleta… a možda sam samo izbirljiva.
Knjiga je odlična. Napisana rukom žene, o bezvremenom krvopiji, lirski obojana, po stilu, vuče mi na Aquariju (u najboljem smislu).
Možda se autorica malo prečesto koristila riječima profinjen, elegantan, otmjen… tako da bih mogla i završiti u njenom stilu: knjiga odiše profinjenošću, elegancijom i gracioznošću, te otmjenošću, a i stručnošću.
Preporučam svima u potrazi za interesantnim štivom kojim će kratiti vrijeme kvarcanja pod nebeskom lampom ovog vrućeg, suhog i nadasve sunčanog ljeta (kažu oni što gataju u oblake).

I za kraj, malo o našim virtualnim prijateljstvima.
Neki sam dan dobila mailom pozivnicu za nekakav hi5. Bez imalo znanja o čemu je riječ, ali vidjevši da je poziv upućen od strane mojih dragih blogera, bez ramišljanja sam se prijavila smijući se usput sama sebi i povjerenju koje osjećam prema njima. Zatim dobijem mail od Tigrića kojem je drago što sam se ulogirala, ulogirao se i on, iako pojma nema što je to hi5.
Smijem se od srca.
Kako sam u gužvi bila ovih dana, uspjela sam tek ubaciti pokoju informaciju o sebi, iako još nisam došla do svrhe spomenutog sitea. Pretpostavljam da služi za chatanje (kao ICQ). Kako bilo, ljudi dragi, vidimo se tamo. Tko nije pozvan, dobit će pozivnicu, bez brige. Ne znam služi li ta stvarčica samo gmail korisnicima ili šire… otkrit ćemo.

Četamo se i čitamo i slušamo i sve zajedno.
O poslu nisam dobila još niti slova, kada nešto saznam, javit ću.
Pusa vam svima i ugodan vam vikend bio (po mogućnosti negdje uz more, ili barem kakav bazenčić – uz koktele, roštilj, kolače i ostale delicije

Blogeri dragi, a napose književnici među vama, na bivšem iskonovom portalu pronašla sam dva zanimljiva natječaja koja želim podijeliti s vama.
Za sve romanopisce i pričopisce eto prilike za afirmaciju.
Ako žuljate kakav neobjavljen romančić/priču na hardu (ili ladici), te ako se smatrate p(r)ozvanima, navalite. Bilo bi super kada bi nekome od nas uspjelo
Sretno!!!!!

1.

Tvrtka Mense medio pokrenula je izdavačku kuću namijenjenu mladim neafirmiranim autorima, prvu takve vrste kod nas s ciljem pomaganja mladim, kvalitetnim autorima kako bi objavili svoju prvu knjigu.

Propozicije natječaja:

- uzimati će se u razmatranje isključivo neobjavljeni prozni rukopisi (zbirka priča, roman)

- ne postoje bilo kakva ograničenja u pogledu tema, broja kartica ili prebivališta autora

- prednost imaju neafirmirani autori

- rukopise treba slati u Word formatu na CD-u na adresu tvrtke ili na e-mail: natjecaj@mensemedio.com zajedno sa kratkom biografijom i kontaktom autora

Natječaj će biti zaključen 1. rujna 2007.


Kako bi se postigla nepristranost i objektivnost ocjenjivanja sudionika Natječaja, sastavljena je Komisija čiji su članovi zaposlenici tvrtke Mense medio d.o.o., ali i kompetentne osobe iz područja novinarstva i izdavaštva.

Nagrada se sastoji od objavljivanja rukopisa.

U slučaju jednake kvalitete, nagradu objavljivanja mogu dobiti i dva rukopisa.

Rezultati natječaja će biti objavljeni u dnevnom tisku sredinom rujna, a svi autori pismenim putem obaviješteni.

Objavljivanje pobjedničkog rukopisa predviđeno je za prosinac 2007.

Tvrtka Mense medio d.o.o. obvezuje se na promocijske i distribucijske aktivnosti nakon objavljivanja pobjedničkog rukopisa.

Mense medio d.o.o.
Kralja Zvonimira 103 A
21210 Solin
Hrvatska


2.

Karlovački književni krug raspisao je nagradni natječaj za kratku priču. Prvonagrađena priča osvojit će 2000 kn. Možete poslati samo po jedan rad. Natječaj je otvoren do 31. listopada.

Drugonagrađenom autoru pripast će 1500, a trećenagrađenom 1000 kn.

Na natječaju mogu sudjelovati svi državljani Republike Hrvatske. Prosudbeno povjerenstvo prima po jedan rad od svakog autora. Radovi ne smiju biti duži od pet kartica teksta i ne smiju biti uzeti kao dio iz dužeg proznog djela.

Priče moraju biti napisane na hrvatskom jeziku i ne smiju biti objavljene. Izabrani i nagrađeni radovi bit će objavljeni.

Radovi se šalju u tri istovjetna primjerka kuvertirano pod šifrom s rješenjem šifre u zasebnoj zatvorenoj kuverti, koja mora sadržavati:

* ime i prezime

* adresu

* JMBG

* broj žiro-računa

* broj telefona autora


Radove možete poslati na adresu:

"Književni krug" Karlovac
za natječaj
Banjavčićeva 8
47000 Karlovac


Sve ostale informacije na broj telefona 091/57 128 42 ili ovdje.

... još kada bi netko objasnio koliko je pet kartica teksta = stranica u wordu...

Odoh malo roštati po svom romanu


Još nešto. Tigar mi je sređivao htlm, stoga ću moliti one koji su imali problema sa iščitavanjem ovih stranica (uglavnom slovima čćžš...), neka se izjasne je li sada bolje (premda ja ni malo ne sumnjam u Tigrićevu stručnost:)).
Hvala:))))