|
Duško se cijelu noć prevrtao po krevetu hraneći mržnju u sebi koja je odavno preplavila sve granice zdravog razuma. Obračunavao se s Tinom, zamišljao bezbrojne prizore u kojima svjetioničar polako i bolno napušta ovaj svijet. Maštu je krijepio ljutom lozovačom. Naposljetku je, obamro od alkohola, utonuo u nešto nalik na snove uobličene osvetničkim žarom. Jutro ga je zateklo među izgužvanim plahtama, sklupčanog na rubu kreveta, umrtvljenog snagom vlastite nemoći. Probudila ga je uporna zvonjava telefona. Skoči s kreveta uplašeno tražeći izvor kreštavog zvuka koji ga je omeo u krvavom obračunu.
«Majku ti tvoju, bacit ću te kroz prozor» režao je zadihano. Ruka mu automatski dohvati lijek za sve probleme. Žedno otpije nekoliko dugih gutljaja. Alkohol mu je palio utrobu. Izvuče par sočnih psovki za sretan početak novoga dana. Bližilo se podne, no zar je važno? Onjuši znojno tijelo. Prvo će stati pod tuš, a zatim… Oči podlivene krvlju zablistaju osvetničkim sjajem. Pričekat će malu ispred trgovine, malo popričati s njom, možda je i dovesti u svoj skromni dom. Da, to je bio dobar plan. Kada se pobrine za nju, kreće na svjetionik. Ali ne sam. Ružan osmijeh zatitra na podbuhlom licu. U želudcu mu zapjeva. Da, usput će nešto pregristi. Tek toliko da ne pokvari ručak koji će Tina svojim vrijednim ručicama pripremiti. Stane pod mlaz vode zamišljajući Tinino tijelo pored sebe. Uh, kakav je to prizor bio!
Daniel je hodao uskim uličicama obuzet neugodnim osjećajem kako ga ispod spuštenih žaluzina promatraju znatiželjne oči mještana koje nije imao prilike upoznati.
«Uistinu, ovdje si dva mjeseca, a ne poznaješ gotovo nikoga. Da nema Tine i Kristijana, živio bi kao pustinjak» ljutio se na sebe. Put zavijuga iza posljednje kuće i pretvori se u makadam. Priroda oko njega bila je siromašna raslinjem. Osim makije i pokojeg grma, nije bilo ničega. Samo goli kamen. U daljini opazi šumarak. Baš kako je Kristijan opisao. «Još malo i stigli smo» reče u sebi. Oprezno je razgledavao okolicu tražeći znakove života. Trošna kamena kućica, koja je zasigurno vidjela i bolje dane, djelovala je napušteno. Vrata na verandi bila su zatvorena. Motoru ni traga. Uhvati ga nelagoda. Nije želio kao uljez upasti u Duškov dom, ali morao je riješiti «nesporazum» prije nego netko strada. Popne se na trijem i tiho pokuca. Činilo se da nema nikoga. Pokuca ponovo, za svaki slučaj. «Tko zna kada ću ponovo prolaziti ovuda» pomisli.
«Uđi, što čekaš!» Čuo se Duškov glas. Mladić nije imao pojma tko stoji pred vratima. Daniel uđe. U polumraku sobe razazna hrpu prljavog posuđa, muhe koje su slobodno letjele posvuda, stol zakrčen praznim limenkama piva, neopranim čašama i hranom, a uza zid kauč prekriven poderanom, izgužvanom ponjavom. Najviše se začudi ugledavši crni motor parkiran nasred prostorije. Odnekud se širio neugodan miris. Daniel se obazre oko sebe. Lice mu se iskrivi od gađenja kada opazi nekoliko iznošenih čarapa tik do svojih nogu. Nervozno se ushodao kuhinjom čekajući Duška koji je očito bio u kupaonici. «Samo da se ne kupa» očajno pomisli. Dok je razgledavao čist, uglancan motor, sine mu sjajna ideja. Pogled mu privuče slika zataknuta za starinsku vitrinu. Priđe bliže i ugleda Tinu na ovom istom motoru, u badiću, kako veselo maše. Oči su joj bile zaklonjene sunčanim naočalama, a duga kosa lepršala je na vjetru. Izgledala je tako mlado i bezbrižno, da se Danielu srce stegne. Volio je Tinin ugodan smijeh, no zakleo bi se da se u ono vrijeme smijala još glasnije i cijelim tijelom. Vrati sliku na mjesto. Osjeti žaljenje prema mladom čovjeku koji trati život u ovoj sumornoj rupi, daleko od vršnjaka, zabave i smijeha. Daniel nikada nije shvaćao ljude koji su stvarima pridavali osobine božanstva, a istodobno bi potpuno zanemarili vlastite životne potrebe. Duško je očito bio takav čovjek. U to se vrata otvore, a mladić gol do pasa, sa ručnikom preko ramena, stane kao ukopan. Rečenica koja mu je plesala na usnama, zamre. Širom otvorenih očiju zurio je u pridošlicu.
«Oprosti što ovako upadam, ali nas dvojica moramo razgovarati. Ako hoćeš, možemo izaći van, ili ćemo sjesti ovdje, meni je svejedno.» Duško ga je gledao trenutak – dva u nevjerici, a zatim pokaže prema izlazu. Daniel izađe na trijem i zapali cigaretu. Duboko povuče dim. Volio je okus cigarete u ustima. Duško na brzinu navuče majicu. Nakon početnog iznenađenja, uslijedio je oprez.
«Tko ti je rekao da dolaziš ovamo?» upita svadljivo.
«Onaj koji me sinoć gađao kamenjem» odgovori Daniel.
«Kamenom, kukavico» uzvrati Duško.
«Čuj, nisam se došao svađati s tobom. Došao sam razgovarati, OK?»
Duško je šutio.
«Radi se o Tini, naravno. I tvom ponašanju, naročito u zadnje vrijeme. Zašto ne prepustiš dami da sama izabere s kim želi biti?»
Duško stisne šake.
«Zato što je tebe izabrala? Zar misliš da sam glup, da ne vidim što radiš?! Dođeš na otok kao neki gospodin, zavedeš curu koju ne poznaš, obećaš joj brda i doline, a onda jednog dana nestaneš! Pročitao sam te, stari. Svakog ljeta stotine takvih kao ti dođu, upropaste neku curu, a onda nestanu bez traga. Gdje je Max!? Ha!? Zar misliš da si bolji od njega!? Pojma ti nemaš! Obećaš joj svašta samo da bude tvoja, a onda … pojma nemaš!» glas mu je bio sve viši i viši, a oči sve tamnije. Zamahne šakom prema Danielu, no brzo je spusti. Nije želio isprobati snagu za glavu višeg muškarca, čak i kada je Tinina čast u pitanju. Stajali su u tišini, svaki u svojim mislima.
«Dobro, ti si taj koji se želi brinuti o Tini. Zašto si joj onda razbio prozore? Zašto joj prijetiš, pa te se boji umjesto da te voli?» Mirno upita. Duško pocrveni od bijesa.
«Da je naučim pameti! Da progleda! Što ti znaš?! Žene su glupe i ne vide! Dok god joj je lijepo, neće vidjeti! A kada vidi, kasno je! Odlazi iz moje kuće! I ne vraćaj se ovamo! Kunem se Bogom da ću te drugi put ustrijeliti!» Poviče uzrujano. Daniel se nije dao smesti. Stajao je na trijemu mirno procjenjujući situaciju. Mogao je jednim udarcem završiti ovaj razgovor, no što bi imao od toga? Baš ništa. Duško je koračao trijemom psujući na sav glas.
«Htio sam s tobom razgovarati kao s muškarcem, ali nisam dorastao tvome bijesu. Slušaj me, pa idem. Ne mogu te natjerati da se držiš podalje od Tine, no naudiš li samo jednom Tini ili njenom sinu, takneš li još jednom u njihovo dobro, kunem ti se svime što volim, ti ćeš preživjeti, ali tvoj motor neće, a bez njega si nitko i ništa. Jesi li zapamtio? Tini ili Marinu se nešto desi, ode tvoj motor, odeee. Jer kad se ja njime pozabavim, nećeš ga više prepoznati. A niti voziti.» Duško je bio toliko zatečen, da je po drugi put ostao bez riječi. Samo je zapanjeno zurio u Daniela. On suspregne smijeh i dostojanstveno siđe s terase.
«Trebao bi reći do viđenja, no to baš i ne želimo, zar ne?»
Koračajući prašnjavim putem začuje gomilu psovki na svoj račun. Nasmije se glasno. «Ovo će ga držati podalje, barem neko vrijeme, a kasnije … tko zna…» razmišljao je Daniel.
Tina je završavala poslove kada začuje tutnjavu sa ulice. Napravi grimasu nezadovoljstva spremna na obračun. Zvuk motora bio je sve glasniji. Tina je u mislima vidjela Duška kako stišće kočnicu da bi se zaustavio točno ispred njenih vrata. Često je to radio. Baci nervozan pogled. Motor je usporavao i baš kada je očekivala da će stati, momak ubaci u brzinu i uz veliku buku protutnja dalje. Tina odahne. U jednu ruku, priželjkivala je okršaj kako bi rekla Dušku sve što mu nije iz sažaljenja govorila, no u drugu ruku, imala je dovoljno vlastitih problema da bi se bavila Duškovim. Počisti trgovinu, namjesti frizuru, doda malo ruža na usne. Bila je spremna. Daniel i Kristijan trebali su doći po nju. Oglasi se zvonce na vratima. Ona se osmjehne.
«Hej, ljepotice, idemo?» javi se Kristijan.
«Imam sjajnu novost!» Tina nije mogla izdržati.
«Dolazi gazdarica i sutra sam cijeli dan slobodna!»
«Super!» razveseli se Daniel.
«Moramo to proslaviti! Vodim vas na ručak kod Ele!»
Kristijan i Tina izmijene poglede.
«Što ne valja?» upita Daniel.
«Ne valja to što uvijek jedemo i pijemo na tvoj račun. Danas mi tebe izvodimo» reče Tina. Daniel ih pogleda u nevjerici. Znao je da niti jedno od njih ne stoji dobro s novcem.
«Hej! Što vam je? Idemo kod Ele, što znači da jedemo na račun moje tete.»
Tina se i dalje mrštila. Nisu željeli iskorištavati Elino gostoprimstvo. Daniel tvrdoglavo ostane pri svom.
«Dobro, sutra jedemo na vaš račun, no danas ja častim, jer je moja djevojka sutra slobodna» reče pomirljivo namigujući Tini. Ona odahne. Činilo se da je prebrodio jučerašnje more.
«Dobro, pobijedio si, ali sutra stvarno mi častimo.»
Kristijanu kao da je laknulo. Daniel je bio siguran da svećenik nema kod sebe ni novčića. Došli su do hotela živo raspravljajući o knjizi. Svatko od njih imao je drugačije viđenje onoga što se treba dogoditi. U predvorju ih dočeka Ela.
«Na žalost, pogled je grozan, zato sam vam pripremila stol u ugodnom hladu blagovaonice.» Tina upitno pogleda Daniela.
«Morao sam otkazati dnevnu pošiljku, pa sam spomenuo da ćemo doći da ručak» tiho joj objasni. Ona zakoluta očima.
«Sve si isplanirao još jutros» prijekorno reče. On se nevino osmjehne. Ela se uputila u živahan razgovor sa svećenikom. Daniel iskoristi priliku.
«Je si li odlučila?» upita napeto. Tina obori pogled.
«I da i ne. Ostat ću još dan-dva, pa ćemo vidjeti. Ako postane opasno, odlazim. Ako je sve ono plod naše mašte, ostajem, naravno. Još nema dokaza da je bilo tko od nas u opasnosti.» Daniel je imao drugačije mišljenje, no znao je da ga Tina neće prihvatiti. Umorno kimne glavom.
«Vi sjednite, ja moram na trenutak u sobu. Odmah se vraćam.» reče Tina.
«Žene. Čini se da ćemo večerati umjesto ručati. Satima se dotjerujete.» Glasno je komentirao Kristijan. Tina odleprša prema sobi. Razmišljajući o razgovoru s Danielom, gotovo se srušila na Duška koji je stajao u dnu stepenica.
«Izdala si me, ovo ćeš mi platiti» promrsi on kroz zube. Tina ga je u čudu gledala. Duško krene prema njoj.
«Nemam pojma o čemu govoriš, niti me zanima. Ako se hoćeš svađati, u redu. Ali ne sada.» poviče odgurnuvši ga u stranu.
«Naučit ću ja tebe pameti!» Vikne Duško za njom. Tina je trčala stepenicama strahujući da joj je za petama. Srećom, prevarila se. Zaključa vrata za sobom uvjerena da Duško dobro zna broj njenog apartmana. Zadihano se baci na krevet bijesna na sebe. Ona je njega trebala izvrijeđati, trebala mu je zaprijetiti policijom, šutnuti ga nogom tamo gdje najviše boli, a ne kukavički pobjeći. Željela se vratiti, učiniti pravu stvar, no obećala je momcima da će se brzo vratiti, stoga skine sve sa sebe i otrči pod tuš. Završila je s dotjerivanjem u rekordnom vremenu. Zadovoljno odmjeri svoj odraz u ogledalu. Spusti se u blagovaonicu. Hrana je bila poslužena, a muškarci su kavalirski čekali na nju. Daniel promrmlja kompliment.
«Gdje je Ela?» upita Tina.
«Odjurila je u kuhinju. Uvijek neki problemi.» objasni Daniel.
«Društvo, hoćemo li? Umirem od gladi.» Javi se Kristijan.
Nakon kratke molitve, bace se na jelo. Nisu primijetili Duška kako ih gleda skriven na terasi.
«Prokleti, prokleti kurvin sine, platit ćeš mi, vidjet ćeš ti …» mrmljao je Duško sebi u bradu.
«Duško, što radiš iza zida?» začuje Elin glas i poskoči od iznenađenja.
«O, gledam je li Roko stigao» izlane Duško crveneći od jada.
«Nije. Sutra bi se trebao vratiti.» sumorno će Ela.
«Hoćeš li nešto popiti?»
«Hvala, drugi put.» reče mrko. Već u sljedećem trenutku spuštao se stazom među borove gdje je sakrio Harleya.
Nakon ukusnog ručka, prijatelji se odvezoše na Vučju glavu. Proveli su popodne u odgonetavanju sadržaja knjige. Što su dalje odmicali, atmosfera je postajala napetija. Bilo je odlomaka koje nisu razumjeli usprkos rječnicima i zbog toga su se ljutili, bilo je stranica koje su čitali kao svakodnevno štivo. Olovkom su podcrtavali nerazumljive dijelove. Sati su prolazili, večer se spuštala nad svjetionik maglovita i tajanstvena, a oni su sjedili oko stola znojeći se nad misterioznim štivom.
«Svakako se moramo vratiti i otkriti značenje, možda su od životne važnosti» tumačio je Kristijan očiju crvenih od umora. Tina zijevne.
«Oooo, iscrpljeni smo, iscijeđeni! Ja odustajem» reče i zaklopi rječnik. Vidjevši izraz Kristijanovog lica, Daniel podigne ruke u zrak.
«I ja se predajem. Mislim da moramo pustiti mozgove na pašu, da ne poludimo.»
Svećenik odmahne glavom.
«Ja sam na fakultetu učio po dvije noći za redom i nisam skrenuo» reče prijekorno.
«Nemamo puno vremena. Dani opisani u knjizi mogli bi se već sutra dogoditi!»
«Ne bih rekao. Ja mislim da će sve pričekati još koji dan dok se svi ne okupe.»
Tina se začudi.
«O čemu ti pričaš?»
«Da se za Bartolomejevo sprema nešto nesvakidašnje.» Objašnjavao je Daniel. Tina razrogači oči.
«Kada već spominješ taj dan, Roko me neprestano propitkuje za Marina. Kaže da bi ga trebala vratiti do Bartolomejeva. Navodno zbog parade i lunaparka. I ne samo to. Dan prije Bartolomejeva radit ćemo cijeli dan. Šefica kaže da moramo dobro opskrbiti ljude. Kada sam pitala za što, samo se nasmijala i rekla da ću saznati na vrijeme. Nisam pridavala važnosti njenim riječima, jer je poznato da je malo šašava, ali trebala sam, zar ne?»
Kristijan i Daniel značajno se pogledaju.
«Možda tražimo na pogrešnom mjestu» zamišljeno reče Daniel.
«Mislim da treba prekopati po crkvenim knjigama. Mora postojati dokumentacija o otoku, nešto što bi nam pomoglo.»
Kristijan pogleda na sat.
«U pravu si. Održat ću svetu misu, a zatim sve pretražiti. Tko zna, možda mi se posreći. Samo, trebat ću prijevoz.» Daniel se spremno digne. Tina vragolasto pogleda svećenika.
«Mislila sam da si na bolovanju. Zar se one dvije žene ne trebaju malo odmoriti od crkve, tebe…» Kristijan okrene očima.
«Dobro, priznajem, kriv sam! Malo sam zanemario dužnosti, ali sad sam opet spreman…» Tina prasne u smijeh.
«Kristijane, ne moraš se meni opravdavati. Zezam te.»
Daniel dohvati ključeve.
«Spremni?»
«Ja ću ostati. Dok ti odvezeš Kristijana, pospremit ću nered koji smo napravili.»
«Zvuči sjajno, samo što te ne volim ostavljati samu. Znaš, čudne se stvari događaju na ovom otoku, naročito u večernjim satima.»
Tina odmahne rukom.
«Ne bojim se duhova, ne brini. Ako dođu, zaposlit ću ih. Ima dovoljno posla.»
«Ipak, bio bi sretniji da mi praviš društvo na gliseru.»
Ona tvrdoglavo odmahne glavom. Stane skupljati čaše po stolu.
«Samo vi idite. Ja ću biti dobro.»
«Daniel je u pravu. Ne bi trebala ostati.» Umiješa se Kristijan.
«Hvala na brizi, ali odlučila sam.» Reče već pomalo ljuto. Kristijan slegne ramenima.
«Moramo poštivati damin izbor. Idemo, zakasnit ću.»
«Brzo se vraćam» reče Daniel na rastanku. Upalio je feral, zatim se otisnuše na more. Kristijan je bio zaokupljen knjigom koju je držao uz sebe, dok su Daniela opsjedale mračne slutnje. Oko njih se protezalo sivilo umirućeg dana. Kroz maglu opaze svjetla na Mulu. Daniel pristane uz obalu.
«Pazi što radiš!» reče Kristijan na rastanku. Daniel mahne na pozdrav. Okrene gliser put svjetionika. Pramcem je sjekao tamnu površinu žureći Tini. Nadao se da duhovi spavaju u ovo predvečerje. Tek što je pomislio, gliser stane sam od sebe. Daniel povuče ručicu nekoliko puta, no ništa se nije događalo. Svuda oko njega vladala je sumorna tišina. Daniel otvori poklopac motora pokušavajući otkriti kvar. Goriva je bilo dovoljno, sve je izgledao besprijekorno. Uzalud je pokušavao pokrenuti vozilo. Ništa. Motor nije pokazivao znakove života. Plutao je mirnim morem sve više strahujući za djevojku. Izvuče vesla i zamahne. Odavno nije veslao. Duboko udahne. Gliser je sporo klizio morem. Daniel se obazre prema svjetioniku. Tiho opsuje. Otok se nije niti nazirao na pučini.
U isto vrijeme Tina je slagala oprano posuđe pjevušeći melodiju s radija. Planirala je romantičnu večer čvrsto odlučivši odagnati sve grozote iz Danielove glave. A znala je i kako. Vrata od kuhinje širom se otvore.
«Već si stigao» raspoloženo će Tina odlažući posljednju čašu. Osmijeh joj se sledi na licu. Na vratima nije bilo nikoga.
«Daniele? Zezaš me. Hej, nije u tvom stilu! Nemoj me plašiti.!»
Izađe u mračni hodnik pipajući po zidu u potrazi za prekidačem. Ulazna vrata zjapila su širom otvorena. Tina opsuje. Pomoli nos dozivajući Daniela. Mrak je padao na otok obojivši guste kapljice magle tamnim, neprozirnim sivilom.
«Ima li koga?» upita drhtavim, nesigurnim glasom.
«Tina, Tiniceee…» začuje šapat iz mraka.
«Tko je?»
«Tinaaaa, spasi nas» šaputali su glasovi.
«O, moj Bože, pa to su djeca. Gdje ste?»
«Doooođiii, spasi naaas…»
Tina kao hipnotizirana izađe iz kuće. Stajala je osluškujući. U ušima ponovo začuje tihi zov. Oprezno krene prema svjetioniku.
«Gdje ste?»
«Dooođiii, joooš malooo…» ohrabrivali su je glasovi. Kao mjesečar hodala je kamenim puteljkom. Nije primijetila da je feral prestao odašiljati svjetlost na more.
«Poožuuuriiii» Ona ubrza korak i spotakne se o kamen. Padne cijelim tijelom na mokro tlo. Ležala je neko vrijeme u travi. U glavi joj se vrtjelo, u gležnju sijevalo. Glasno zajauče pokušavajući ustati. Novi udar boli prasne u koljenu.. Zagleda se u tamu oko sebe i osjeti kako joj suze naviru. Zaplače. Glasovi su nestali. Pokuša napraviti nekoliko koraka, no presiječe je oštra bol. Odjednom i feral zasja.
«Ima li koga?» upita uplašeno znajući da neće dobiti odgovor. Dovuče se do najbližeg drveta. Napeto je osluškivala. Nešto krcne u žbunju. Tina vrisne. Glas razuma potpuno je utihnuo pred navalom paničnog straha.
«Upomoć! Upomoć! Pomozite mi!» vikala je djevojka kako bi nadglasala strašne misli koje su joj prolazile glavom. Spoznaja da je potpuno sama na tom stravičnom otoku ispuni je jezom.
«Daniele! Upomoć Daniele!» vikala je kroz suze. Nešto tamno šmugne pored nje. Ona vrisne. Odgovori joj huk sove. Tina pokrije lice rukama glasno jecajući. Noga ju je boljela, nije imala kamo. U glavi su joj odzvanjali glasovi. Tisuće njih, jezivih, djetinjih glasića. Silno je željela pobjeći, a nije se mogla pomaknuti. Pomisao da neka nadnaravna sila gospodari ovim otokom bila je nepodnošljiva. Sve je utihnulo. Osim pjesme cvrčaka, čulo se samo još njeno jecanje.
nastavlja se...
|
