|
Malo društvo stajalo je u mračnoj uličici. Kristijan mahne na pozdrav stežući knjigu među prstima.
«Ovdje se rastajemo. I pazite što radite.»
Daniel zagrli Tinu. Na cesti nije bilo niti psa.
«Ne želim se rastati od tebe.» Šapne joj na uho. Ona osjeti toplinu u želucu.
«Polako, Daniele, rekli smo polako» reče nevoljko.
«Znam, samo te ne volim ostaviti samu. Da je barem tvoj sin ovdje.» Ona iznenađeno zastane. Prvi put je spomenuo Marina. Tužno uzdahne. Jeza koju je ponijela sa Vučje glave nije ju napuštala. Odjednom nešto protrči kraj njih. Tina vrisne. Daniel se okrene za spodobom, ali u mraku nije vidio ništa. Začuju paljenje motora.
«To je onaj Duško. Što radi ispred tvoje kuće?» upita razdražljivo. Tina slegne ramenima. Drhturila je prestrašeno.
«Molim te, ostani još malo.»
«Naravno. Ostajem dok se ne uvjerim da si na sigurnom» blago reče. Tina otključa vrata. Dok je palila svjetla, Daniel opazi razbijeno staklo na prednjem prozoru.
«Od kad ti je staklo razbijeno?» upita. Ona slegne ramenima. Oči joj se rašire od straha.
«Čini se da sam imala posjetitelja.»
Daniel obiđe kuću. Prozori na spavaćoj sobi također su bili razbijeni. Jedan oveći kamen pao je na krevet. Tina se rasplače. Osjećala se poraženom, posramljenom pred Danielom.
«Slušaj, ovdje nisi sigurna. Tko zna, možda luđak još vreba na tebe. Da se vratimo na svjetionik?» Tina se strese.
«Ne mogu. Obećala sam šefici da ću u jutro otvoriti trgovinu. Imam jako puno posla..»
«U redu, onda ćeš spavati u hotelu.»
Ona se trzne crveneći u licu.
«Misliš da se ne mogu brinuti za sebe? Hvala, ali ne idem.»
«Naravno da se možeš brinuti za sebe, no ja neću imati mira dok ne budeš na sigurnom.»
Ona nevoljko pristane. Nije voljela biti žrtva. Nikako žrtva. Na brzinu potrpa stvari koje su joj bile potrebne.
«OK. Spremna sam.»
Zajedno izađu u maglovitu noć. Gliserom su doplovili do osvijetljenog hotela. Tina se osjećala bolje, premda to nikada ne bi priznala. Daniel je bio zadovoljan. Ne bi mogao ostaviti Tinu samu u onoj kući.
Ušli su u predvorje. Grupica mladih opraštala se od Mula uz svirku na gitari. Za recepcijom je dremuckao starac. Nije očekivao goste. Sjednu za bar.
«Pričekaj me, idem se samo javiti teti.»
Tina smeteno kimne glavom. Misli su joj se neprestano vraćale na nemio događaj.
Daniel je prolazio uskim hodnikom. Iza jednih vrata začuje ljutit ženski glas:
«Nitko, pa ni ti mi nećeš govoriti što je najbolje za moje dijete! Zaboravljaš da ja nisam dio vašeg klana, zato izađi van i nikada, NIKADA ne spominji te gluposti!» Daniel se namršti. Netko je jako uzrujao njegovu tetu. Uđe bez kucanja. Njegova teta očima je strijeljala punašnog muškarca.
«Bog, teta. Bog, Roko. Što se ovdje događa?»
Muškarac izađe bijesno zalupivši vratima.
Daniel upitno pogleda Elu. Njene oči bile su pune suza.
«Ništa ne pitaj. Dobro da si došao.»
Daniel se namršti.
«Stvara ti probleme?»
«Roko?» Ela se tužno nasmije.
«Ma, ne. On je obična nula u nečemu što ti ne mogu sada ispričati.» Daniel sjedne na stolicu.
«Tina je ovdje, ali ne idem dok mi sve ne kažeš. Ako imaš problema, moraš mi reći.»
Ela nemoćno slegne ramenima. Brisala je uplakano lice.
«Radi se o godišnjici Mula. Dvjesto, tristo godina, nemam pojma. Ideja je da svi živi otočani budu prisutni na taj dan. Bit će veliko slavlje, starinski obredi, ne znam ni sama. Roko je došao u ime rođaka mog pokojnog muža tražiti od mene da dovučem svog bolesnog sina na taj događaj. Mene ne zanimaju njihovi običaji, rekla sam mu da mi sin ne bi podnio tolik put i zašto? Da bi nazočio nekakvoj godišnjici?!» Ela je zašutjela i Daniel je znao da više ništa neće izvući iz nje.
«A što tebe vodi u ovo doba? Zar ne moraš biti na svjetioniku?»
Daniel objasni razlog svog dolaska. Ona kimne odobravajući.
«Dobro si postupio. Tom Dušku fali puno dasaka u glavi. Tko zna na što je sve spreman. Nije tajna da proganja Tinu još od vremena dok je Max bio tu. Mislim da je on obična kukavica, ali takvi su najgori. Uzmi rezervni ključ od apartmana, tako da nitko drugi ne može ući. Što ćeš raditi u njemu i koga ćeš dovoditi, nikoga se ne tiče. Tvoj je. A sada bolje požurimo, da jadno dijete ne čeka.»
Tina je ispijala hladan sok slušajući pjesmu na razglasu. Strah i nervoza malo su popustili. Bila je sretna što se dala nagovoriti. U kući bi probdjela cijelu noć strahujući od napadača. Zamišljala je kako Duško lupa na njena vrata. Što bi mogla učiniti? Snažan kakav je, lako bi provalio u kuću. Još popodne mislila je da vlada situacijom, no sada je znala da je lakomisleno podcijenila Duškove prijetnje. Njegovom strpljenju očito je došao kraj. Sada ga može očekivati bilo gdje i bilo kada. Duško se prestao skrivati, a ona nije imala kamo. Iz iskustva je znala da u malim zajednicama ljudi staju na stranu svojega, ma kako taj bio u krivu. Ona je bila samo došljakinja koja nije otišla kada je trebala. Znala je da Daniel ima pravo. Morat će otići s ovog otoka, ne sutra, ali za Marina i nju nema budućnosti na Mulu. Imala je osjećaj kao da se probudila iz dugog sna. Neke stvari na koje ju je ranije Kristijan upozoravao, sada je vidjela jasno kao dan. Iz misli je trgne Roko koji je krupnim koracima izlazi iz hotela. Lice mu je bilo iskrivljeno od bijesa. «Iznenađenjima nikada kraja. Tko bi mogao ovako razjariti mirnog i ugodnog Roka?» pitala se Tina polako ispijajući hladni napitak. Grupica mladih zapjeva stari hit «Living next door to Alice» i Tina zapjeva tiho s njima. Pjesma je vrati u mladost kada je bezbrižno životarila glave ispunjene snovima. Netko je primi za rame. Tina poskoči od straha. Ela joj nježno stisne ruku. Zaželjela je djevojci dobrodošlicu, a zatim produžila u kuhinju.
«Hoćemo li nešto popiti, ili te vodim na spavanje?»
Tina prstom pokaže na ključ. Bila je umorna i uzrujana. Željela je stati pod tuš, uvući se u krevet i zaboraviti na sve probleme. Daniel otvori vrata apartmana.
«Stigli smo. Ako ti išta zatreba, samo traži. Sve sam dogovorio s tetom.» Vidjevši izraz negodovanja na njenom licu, Daniel nastavi:
«Osjećam se odgovoran za ovo što se dogodilo. Da te nije vidio sa mnom, ostavio bi te na miru, zar ne?» Tina sjedne u naslonjač. Naravno, Daniel je bio u pravu. Osjeti pulsirajuću bol u sljepoočicama.
«Dobro si?» Pomalo zabrinuto upita Daniel. Ona kimne glavom. U torbici je uvijek nosila paketić aspirina.
«Samo umorna.»
Daniel pogleda na sat.
«Mene posao zove, ti se moraš naspavati. Vidimo se sutra?» Ona nesigurno slegne ramenima.
«Ne znam, nazvat ću te. Moram vidjeti kakva je šteta na kući.» On kimne glavom. Nježno je poljubi i krene na svjetionik koji je bio jedini znak života u ovom gustom mraku.
Kristijan je hodao usnulim mjestom dok su mu misli lutale od zagonetne knjige do Daniela i Tine. Veselio se njihovoj vezi. Zamišljao je Tinu u bijeloj haljini… Gotovo se spotakne o kamen na cesti. Nasmije se svojim maštanjima. Ponekad, kada bi osjetio snažnu vezu između dvoje ljudi, požalio bi na svom izboru, no već drugi dan, suočen sa nervoznim, razočaranim ljudima koji su klimali u nesretnim brakovima spojeni još jedino navikom, Kristijan bi se osjećao blagoslovljen svećeničkim pozivom. Ljubav je bila kod većine ljudi tako prolazna, da se pitao kako izdržavaju na životu nesretni i pobijeđeni vlastitom mržnjom. Ušao je u dvorište slabašno osvijetljeno tek žaruljom iznad vrata. Kopao je po džepu u potrazi za ključevima, kada se nešto avetinjsko ispriječi pred njim. Kristijan slabašno vrisne. Pred njim je stajala spodoba u dugoj bijeloj haljini, staračkog, izboranog lica, poput snijega bijele kose. Treptao je očima moleći Boga da odagna priviđenje.
«Šta si se prepao? Dakle, našli ste je. Ti i tvoji prijatelji» reče umoran glas starice. Kristijan nije imao pojma o čemu žena govori. Prije nego se snašao, žena reče:
«Sad imamo jako malo vremena. Znam da ćeš se dobro uznojiti nad ovom knjigom, a neće ti puno pomoći. Al' zapamti, kad se ova magla povuče, sve ćeš gledati drugim očima.» Knjiga ispadne iz njegovih drhtavih ruku. On se sagne da bi je podigao, a kada se uspravio, starice više nije bilo. Ušao je u kuću uznemiren neobičnim susretom. Nije razumio ništa od onoga što je starica rekla, no imao je snažan predosjećaj da će uskoro saznati . Knjiga ponovo zagolica njegovu maštu. Zagleda se na police vitrine ispunjene knjigama uglavnom vjerskog sadržaja. Između starozavjetnih tumača i životopisa od oko pedesetak Papa, Kristijan odahne kada pronađe naslov koji je tražio: TUMAČ GLAGOLJIČNOG PISMA pisalo je na svilenim koricama debele knjige. Udobno se smjesti u fotelju listajući Tumač. Obuze ga očaj pred stranicama ispunjenim nerazumljivim pismom. Pokušavao je dozvati u sjećanje znanje koje je stekao na teologiji, no što se više trudio, uspomene na te dane udaljavale su se poput broda kojega more povlači sve dalje i dalje. Malodušno odbaci knjigu. Htjede je vratiti na policu, kad iz nje ispadne komad papira. Kristijan ga znatiželjno podigne. Na njemu je velikim slovima pisalo:
PROLAZ IZMEĐU ŽIVOTA I SMRTI
OBREDI
Ispod toga pronašao je iste glagoljične znakove kao na crvenoj knjizi. Srce mu brže zakuca. «Ispalo je iz knjige. Znači, netko je znao što se skriva u kući svjetioničara. Odgovor možda leži baš ovdje. Stara je rekla da nemamo puno vremena. Moram se vratiti na posao.» Obuzet misterijem istraživanja, Kristijan je probdio cijelu noć pokušavajući razabrati smisao znakova koji su lebdjeli ispred njegovih umornih očiju. Svanulo je, a svećenik je još zapisivao riječi koje je uspio odgonetnuti. Razočarano primijeti da je za cijelu noć uspio dešifrirati jedva četiri stranice. «Trebat ću pomoć» grozničavo pomisli. Bez razmišljanja okrene broj telefona. S druge strane nitko se nije javljao. Pogleda na sat. Sedam sati. Skine znojnu odjeću sa sebe. Nakon podužeg tuširanja, osjećao se nešto bolje. Obuće se na brzinu. Pošto je obavio jutarnju molitvu, dotjeran, sa tamnim kolobarima ispod očiju, ali bistre glave, krene u novi dan.
nastavlja se...
|
