Tommy get in the fuckin' house, and for God's sake stop kicking that ball! It's late! You are just like your father! When you grow up, you'll be just like him! Godamn loser and bloody drunk! And have you seen him? He is still in the pub. Oh my God, why are you punishing me, what have I done to You!
...
Za to vrijeme Ian Hardy je sjedio u svom omiljenom pubu, tupo gledajuci u odjavnu špicu Lige Prvaka. Svi su vec otisli kuci. Da je Arsenal pobijedio, Ian bi došao kući ko zna kad. Ispijajući posljednje gutljaje piva, polako se vraćao u prošlost.
Imao je 22 godine, igrao za Sheffield, bio velika nada. Sve mu je išlo za rukom ili metaforički rečeno, za nogom. Oženio se, dobio sina, čekao veliki ugovor. I onda je došla ta utakmica protiv Arsenala. Njemu najdražeg kluba. Kup utakmica. Arsenal je vrlo rano poveo i pri kraju utakmice je bilo 3:0 za njih. Ian i ostatak ekipe s se borili poput lavova. Protiv Arsenala se nije moglo, Arsenal je bio puno bolji, ali lavovi nisu odustajali, grizli su u svakom duelu, išli 100 na sat. Ostavljali su srce na terenu, unatoč bezizglednoj situaciji. I onda je došla ta prokleta 90 minuta. Ian je pokušao spriječit gol i uklizao je i udario koljenom u vratnicu. Iznijeli su ga sa terena. Na teren se više nije vratio. Njegova žena Mary i dupkom pun stadion je samo šutio. Šutili su do kraja utakmice. Mary danas ne šuti. Ona viče, urla i dere se. Sve zbog te 90 minute.
Ian sada ima 35 godina. Radi u čeličani. Dobit će otkaz. Čeličana se zatvara. U dugovima je.
Već je puno popio. Ethan, stari bartender i najveći navijač Sheffielda u gradu, mu podiže glavu sa šanka i pomaže mu da se osovi na noge. I na štap. Ian je krenio kući. Susreće Tommyja, svog sina koji je krenio po njega. Zna Tommy gdje će naći svog starog. Zagrljeni kreću kući. Šteta kaže sin. Za Arsenal. Bili su odlični večeras. Tako blizu. Steve mi kaže da mu je njegov stari rekao da ga Ljungberg podsjeća na tebe. I da nikad neće prežalit onaj dan kad si se ozlijedio.
Tata, zanima me, da se sad vratiš unatrag, da li bi ponovo pokušao tako pogibeljno spasiti taj gol, iako je bilo 0:3 i gol više manje ne bi ništa značio?
Bih.
Sine, što bi ti napravio u toj situaciji?
Isto što i ti.
Tata, jel istina da si dobio otkaz, mama plače.
Istina je sine.
Što ćemo sad?
Ne brini se sine, dok god me ovaj štap nosi, Hardyji neće gladovati.
...
Ako je netko borac, može li i smije li birati bitke u kojima će se boriti? Da li je borac netko ko se bori samo na poljima, gdje mu je zagarantirana pobjeda? Da li lopta koja ipak nije ušla u gol, koju je Ian spasio važnija od Belletijeve lopte koja je ušla u Arsenalov gol? Da li je bitka na većem polju i sa sjajnim oružjem u suštini važnija od neke druge manje bitke?
Večeras je Arsenal, koliko god paradoksalno zvučalo odigrao tipično engleski (paradoksalno jer im većinu ekipe čine stranci).
Kad dođete na trening kadeta i juniora u neki od otočkih klubova, vidjet ćete te hrpu dječaka potpuno blatnjavih dresova kako trče dok ne padnu s nogu i svi igraju za ekipu. Nitko ne igra za sebe.
Englezi gledaju na nogomet drugačije nego ostatak svijeta. Nogomet za njih nije dribling, vic, potez, šminkeraj i slično.
Za njih je nogomet bitka. Uklizavanja, trka, momčadski duh. I zato cijenim engleski nogomet.
Ljudi imaju predrasude prema engleskom nogometu. Ja tu ne mogu ništa vidjeti, oni samo trče i nabijaju.
Ronaldinho je najbolji igrač na svijetu. Gdje je bio večeras? Ja ga nisam vidio. Vidio sam preplašenog momka, koji nije izdržao teret koji je bio na njegovim plećima. Koga sam vidio? Hrpu Arsenalovih mladića, većinom stranaca, koje vodi Francuz, koji igraju sa engleskim duhom.
Dakle, nije bitno jeste li Francuz, Nijemac, Englez, Hrvat ili što god već, bitan je borbeni duh.
Svatko igra svoje utakmice. Nekad igramo i finale lige prvaka. Nekad dobijemo, nekad izgubimo. Ali, ako izgubimo i predamo se i nije nas briga, nismo ni zaslužili da igramo.
Eh da,
Nisam vidio pognute glave igrača Arsenala večeras.
|
