utorak, 19.08.2008.
ŽIVOTINJE
Životinje i njihova prava
Imaju li životinje svoja prava?
Mnogim se životinjama i danas uskraćuju njihova prava. U malobrojnim slučajevima, samo neke vrste (kao što su to, primjerice, mačke i psi) uživaju zakonsku zaštitu. Ovo dokazuje samo jedan vid diskriminacije koja se tiče prava životinja. Ljudi rade velike razlike između različitih vrsta, cijene samo one životinje koji im u bilo kojem pogledu odgovaraju ili od kojih imaju neke koristi. Mačke su mazne, psi su odani, dupini su prijateljski nastrojeni. Takvo je shvaćanje životinja vrlo degradirajući budući da se one uvažavaju samo kad su u nekoj funkciji, bilo da se koriste u terapeutske, društvene ili uslužne svrhe. Prava vrijednost životinja se neprestano ignorira. Upravo zato, kad ljudi smatraju da im neka životinja ne može ponuditi navedeno, iskorištavaju je kao hranu.
Borba za prava životinja je tek u svojim počecima. Ona će polučiti uspjeh jedino onda kada ljudi shvate pravu vrijednost životinja. Ta vrijednost ne ovisi isključivo o svojoj iskoristivosti i ljudskoj percepciji. Čovjek bi trebao uvažiti sva živa bića pa čak i ona koja se na prvi pogled ne čine toliko zabavna, privlačna ili odana. Naposljetku, sve se svodi na činjenicu da se moramo suočiti sa svojim strahovima, a najjači od tih strahova jest tijek našeg razvoja nakon što životinjama uvažimo njihova prava.
Pridavanje određenih prava životinjama znači korištenje humane kreativne moći za traženje alternative eksploataciji životinja. Ovakav će stav dovesti do etičke revolucije, koja će biti mnogo uviđavnija i utemeljenja od ikoje industrijske ili političke revolucije u našoj povijesti.
Potpuno oslobođenje životinja dovodi do potpunog oslobođenja
Životinje su jedno od carstava u domeni eukariota. Životinjsko carstvo se dijeli na različite podskupine, pa unutar toga dalje u porodice i dalje. Prirodna znanost koja se bavi životinjama naziva se zoologija.
Životinje su živa bića koja svoju energiju ne dobivaju fotosintezom nego se hrane drugim životinjskim ili biljnim organizmima a za disanje trebaju kisik. Većina životinja je pokretna i ima osjetila.
Prirodoznanstveno gledano, i čovjeka treba smatrati životinjom. Biologija ponašanja je pokazala, da životinje na višem stupnju razvoja koriste komplicirane uzorke ponašanja i određene znakove koje nazivamo i govor životinja (glasanjem, mimikom, i sl.). Pored čovjeka, i neke životinje pokazuju, bar u naznakama, sposobnost apstraktnog mišljenja. Međutim, osim čovjeka nije poznata ni jedna životinjska vrsta koja bi mogla stvoriti "visoko razvijenu" kulturu. Razlikovanje koje u većini jezika postoji između čovjeka i životinje, znanstveno gledano, nije održiva. O odnosu čovjeka prema drugim životinjama ("Odnos čovjek-životinja") pogledaj Filozofsku antropologiju.
Životinje se najčešće poistovjećuju sa višestaničnim organizmima. Tradicionalno, u životinje se ubraja i cijela jedna grupa jednostaničnih organizama, protozoa. To se međutim više ne može biološki opravdati. Najbliži srodnici pravih višestaničnih organizama su Choanoflagellata, i u sistematici ih se ubraja u životinje. Zanimljivo je, da su evolucijski sestrinska grupa životinjama gljive koje su se tradicionalno smatrale biljkama.
Kućne životinje
Kućne životinje, životinje koje žive s nama, koje su uz nas, koje s nama dijele naš životni prostor, hranu, našu sreću i našu tugu.
To su životinje koje smo u jednom trenutku, promišljeno ili potaknuti impulsom, uzeli k sebi odabravši ih za naše prijatelje, suputnike, pratitelje, članove obitelji. To su životinje koje nam uljepšavaju dane unoseći u njih opuštenost, radost i veselje nesebičnom odanošću, privrženošću, vjernošću, nepatvorenom i nehinjenom ljubavlju. No, one nisu tu kako bi nam služile, bile ukras ili igračka. One postoje zbog svojeg vlastitog razloga, a mi imamo odgovornost da se o njima skrbimo uvažavajući njihove potrebe. Selidba, godišnji odmor, dolazak novog člana obitelji ili bilo koji drugi razlog nisu isprika za zanemarivanje, zlostavljanje, napuštanje ili ubijanje!
Nemojte nikada kupovati životinje, jer su uz trgovinu životinjama povezani ogromna patnja i umiranje. Nemojte nikada darivati ili udomljavati životinju kako biste udovoljili djeci i ako svi članovi obitelji nisu suglasni i spremni brinuti se o životinji dugi niz godina. Ako zaista želite pomoći, udomite neku od brojnih napuštenih i neželjenih životinja iz našeg Oglasnika.
Nakon tigra, lav je sljedeći na ljestvici veličine mačaka, pa to znači da je najveća kopnena zvijer Afrike. Lav je od njuške do početka repa dugačak oko 180 cm, u ramenima doseže visinu od 120 cm a rep mu je dug 1 m. Odrasli mužjak teži prosječno oko 225 kg. Ženke su sa 160 cm dugim trupom (zajedno s glavom) visinom u ramenima od 100 cm i 85 cm dugačkim repom i težinom od 150 kg značajno nježnije građe od mužjaka. Najkrupniji lavovi žive na jugu Afrike, a najmanji u Aziji.
Lavovi imaju kratko, žuto-zlatno do tamno smeđe krzno, a mužjaci osim toga i gustu i dugačku grivu koja je najčešće tamnosmeđa, ali može biti svijetlo- ili crvenosmeđa. Griva počinje od obraza i širi se niz vrat do preko ramena, ali samo rijetko i preko prsiju i trbuha. Njena svrha je vjerojatno da životinja djeluje veće i zastrašujuće u odnosu na prehrambene konkurente. Praktična korist od grive bi mogla biti zaštita od udaraca pandži drugog lava u konkurentskoj borbi. Osim toga, istraživanja na terenu su dokazala, da mužjaci s vrlo tamnom i velikom grivom imaju veće izglede da osvoje ženku. Azijski lavovi imaju puno manje izraženu grivu nego afrički. Mladi lavovi ju uopće nemaju. Potrebno je čitavih pet godina da se griva kod lava razvije do pune mjere.
Osim toga, upadljiv je i crni čuperak na vrhu repa, u kojem se zapravo nalazi zakržljali kralježak.
Mladi lavovi imaju po tijelu pjege koje do godine dana starosti izblijede. U rijetkim slučajeva se zna dogoditi, da pjege ostanu vidljive i kod odraslih lavova, ali one su uvijek neupadljive, vidljive samo iz neposredne blizine.
Kao i kod tigrova, i kod lavova se može povremeno dogoditi leucizam; to znači, da se može dogoditi da se pojavi neki lav s bijelim krznom. To, međutim, nisu albini, jer nemaju za pojavu albinizma tipične crvene oči. Bijela boja krzna se nasljeđuje recesivnim genom. Kako su bijeli lavovi upadljivi i potencijalna lovina ih lakše uočava, njima je preživljavanje puno teže. Osim toga, postoje i izviješća o uslijed melanizma potpuno crnim lavovima, ali o njihovom stvarnom postojanju nema dokaza. Međutim, kod drugih velikih mačaka, jaguara, leoparda i pume su crni primjerci opće poznati.
Žrtve lavova su najčešće mlade ili bolesne životinje. Love najčešće u mraku ili u ranim jutarnjim satima dok je još svježe. Kako lavovi nisu baš ustrajni niti brzi trkači (najviše 60 km/h, a i to samo na kratke staze), jedina mogućnost za uspješan lov im je suradnja. Otprilike samo svaki peti pokušaj lova završava uspješno. Uobičajena lovina lavova su antilope, gazele, gnu antilope, bivoli i zebre, ali ponekad i zečevi, ptice a prema prilici i ribe. U nekim područjima su lavovi razvili i lov na netipične životinje. Tako u NP Chobe (Bocvana) redovno love slonove u Savutiju, a u Linyantiju vodene konje.
Mladi lavovi kreću u lov s majkom već u starosti od tri mjeseca, ali tek u dobi od dvije godine se može reći da su naučili tehniku lova. To je prije svega prikradanje i suradnja. Lavice okruže lovinu i prikradaju joj se često i više stotina metara koristeći vrlo spretno sve prednosti terena na kojem se nalaze. Pri tome odlično međusobno sudjeluju tjerajući lovinu prema zasjedi u kojoj su druge lavice. Što su bliže lovini, to više paze na zaklon u prikradanju. Kad stignu do razdaljine od oko 30 m, lavice kreću u napad s nekoliko skokova. Pri tome skokovi su dugi oko 6 m, a lovinu ubijaju ugrizom u grlo ili šiju. Međutim, vrlo često i guše žrtvu tako, da dok nekoliko lavica drži lovinu, jedna uhvati njušku žrtve u svoju gubicu i tako joj zatvori dovod zraka.
Mužjaci rijetko sudjeluju u lovu, i to samo ako se radi o netipično velikoj lovini. Kad lov završi uspješno, do izražaja dolazi ljestvica važnosti u čoporu. Prvo jede mužjak, pa zatim najvažnije ženke, i na kraju mladunci. Uz lešinu, često dolazi do borbe oko utvrđivanja mjesta na ljestvici čopora, pri kojim se često dogodi da neki članovi čopora zadobiju i prave rane.
Lavovi često jedu i strvinu. Mužjaci koji su otjerani iz čopora se često, silom prilika, orijentiraju na takvu prehranu. Pri tome, vrlo grubo otjeraju leoparde ili geparde od njihove upravo ubijene lovine. Često i pjegavim hijenama otmu lovinu, a ne obrnuto, kao što se ranije pretpostavljalo.
Većina kitova su izraženo druželjubive životinje s visoko razvijenim društvenim međuodnosima. Samo nekoliko vrsta žive u parovima ili kao samci.
Grupe kitova, koje se često zovu "škole", sastoje se najčešće od 10 do 50 životinja. U određenim okolnostima (u slučaju masovne pojave hrane ili u razdoblju parenja) grupe mogu brojati i daleko više od 1.000 jedinki. Pri tome je moguće i druženje s drugim vrstama kitova.
Pojedine "škole" imaju čvrsto utvrđenu hijerarhiju, pri čemu se mjesto u hijerarhiji utvrđuje ugrizima, guranjem ili sudaranjem. Ponašanje unutar grupe postaje agresivno samo u krajnje stresnim situacijama kao što su nedostatak hrane ili u zatočeništvu. U normalnim okolnostima kontakti se uspostavljaju vrlo miroljubivo i ljubazno. Veliku ulogu pri tome igra kontaktno plivanje, uzajamno glađenje perajama i dodirivanje nosova odnosno vrhova gubice. Isto tako, poznata su i razigrana ponašanja, iskakanje iz vode, izvođenje salta i udaranje perajama po površini vode. Takvom su ponašanju sklone i odrasle životinje.
Za sporazumijevanje kitovi ispuštaju glasove slične pjevanju koji se šire stotinama kilometara daleko. Novija istraživanja su pokazala, da svaka grupa kitova razvija svoju tipičnu "pjesmu". Ponekad se neki kit može prepoznati po svojoj specifičnoj nezamjenjivoj pjesmi. Kako grupe ili pojedini kit iz sezone u sezonu mijenja samo jedan manji dio svoje pjesme, neki stručnjaci smatraju da je moguće po sličnosti pjesme razaznati međusobnu srodnost pojedinih grupa kitova.
I love u grupi, a često se pri tome udružuju i s drugim vrstama. Tako mnoge vrste dupina poduzimaju lovačke pohode na velika jata ribe zajedno s velikim tunama. Čitave "škole" orki (Orcinus orca) zajedno love druge, čak i veće kitove. Grbavi kitovi zaokruže jato manjih riba ili oblak krila pa ispuštanjem mjehurića naprave "zavjesu" oko njih što izbezumljenu lovinu navede da se zbije u svojevrsnu kuglu u koju se oni onda stušte otvorenih usta i tako ih love.
Razmnožavanje
Kod većine vrsta kitova je utvrđeno da im je vrijeme razmnožavanja povezano uz godišnja doba, a sazrijevanje jajašaca se vremenski podudara s razdobljem intenzivne aktivnosti testisa mužjaka. To razdoblje se kod velikog broja vrsta podudara s njihovim sezonskim selidbama. Većina kitova zubana ne zasniva za vrijeme parenja trajne veze, a kod velikog broja vrsta ženke se u jednoj sezoni pare s više mužjaka. Za razliku od njih, kitovi usani su uglavnom monogamni tijekom jedne sezone parenja, ali niti oni ne zasnivaju trajne veze.
Ženke nose mladunce od devet do šesnaest mjeseci, a trajanje skotnosti ne ovisi o veličini vrste. Pliskavice koje su velike do 2,5 metara nose jednako dugo kao i plavi kitovi, najveće životinje na svijetu, oko jedanaest mjeseci. Kitovi u pravilu donose na svijet jedno mladunče, a ako se rode blizanci, jedan mladunac uglavnom ugine, jer majka nema dovoljno mlijeka da podigne oba mladunca. Porođaj uglavnom počinje s izlaskom repa. Na taj se način opasnost od utapanja novorođenčeta svodi na minimum. Nakon rođenja se mladunca brzo gura na površinu radi prvog udisaja zraka. Snimljene su scene prave pomoći "babica", drugih ženki koje se okupe oko ženke koja rađa i koje uzrujano plivaju oko rodilje i one gurkanjem dovode mladunca do prvog udisaja na površinu. Taj proces je dokumentiran kod nekih vrsta dupina, pa se vjeruje da je slično i kod drugih vrsta kitova. Dojenje se razlikuje od dojenja sisavaca. Majka doslovno štrca mlijeko u usta mladunca jer kitovi nemaju usnice pa nisu u stanju sisati.
Razdoblje dojenja je uglavnom dugo, i kod velikog broja vrsta je duže od godine dana, pa je povezanost majke s potomkom izrazito velika. Kod svih vrsta kitova se o podizanju mladunaca brine samo majka. Spolnu zrelost kitovi u pravilu dosežu relativno kasno, tek u dobi od sedam do deset godina. Takva strategija razmnožavanja rezultira s malo potomaka, ali se nadoknađuje velikim postotkom preživljavanja mladunaca.
Obični jelen
?
Obični jelen
Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Mammalia
Red: Artiodactyla
Porodica: Cervidae
Rod: Cervus
Vrsta: C. elaphus
Dvojno ime
Cervus elaphus
Linnaeus, 1758.
Područje rasprostranjenosti običnih jelena
Sinonimi
Cervus elaphus
Jelen obični (crveni jelen, lat. Cervus elaphus) je šumska životinja.
Rasprostranjenost
Rasprostranjen je u Europi najčešće u šumskim kompleksima većih vodotoka - Dunava, Save, Drave te brdskim i planinskim šumama Mađarske, Rumunjske, Češke, Slovačke, Hrvatske, Slovenije, Njemačke, Austrije, a u manjem broju i u Poljskoj, europskom dijelu Rusije, Norveškoj, Švedskoj, Španjolskoj, Francuskoj i Danskoj. Vrlo su brojni u Hrvatskoj na području Baranje i Slavonije te Gorskog kotara, na Balkanu u Vojvodini te u Sloveniji uz poplavne nizine triju velikih rijeka do granice šuma u Slovenskim Alpama.
Opis izgleda
Ima skladan oblik tijela, u grebenu viši nego u križima, visoke snažne noge dokazuju, da je građen za dugo i ustrajno trčanje. Oblik i veličina rogova ukazuju na prilagodbu za kretanje na otvorenim prostorima, pa time i neprikladnošću za kretanje u sredini obrasloj gustom vegetacijom. Duljina tijela jelena iznosi 225-275 cm, visina u grebenu 120-150 cm. Rep je dugačak 20-25 cm. Tjelesna težina kreće se u rasponu od 125 do 300 kg, a kod košute od 70 do 130 kg. Snažna građa mišića i tetiva omogućava mu brzi bijeg te skok i do 12 m u duljinu i 3.5 m u visinu. Kreće se korakom, kasom ili trkom. Zubna formula je I 0/4, CI/0, P3/3, M 3/3 dakle ukupno ima 34 zuba a od toga 22 mliječna. Zamjena mliječnih zubi završava se između 30. i 34. mjeseca. Od proljeća do jeseni boja dlake jelena je rđavo crvena, a na trbuhu bjelkasta. Zimska dlaka je dulja, gušća, tamnosmeđe do smeđe-sive boje. Stražnjica je bjelkasta do žutocrvena i obrubljena tamnosmeđom duljom dlakom. Mužjak na vratu ima dulju dlaku tj. grivu koju nema ženka. Jelen ima rogove, a košuta samo u iznimnim slučajevima. Oba spola imaju suzište, duboku udubinu ispod oka. Na korijenu repa u mužjaka nalazi se mirisna žlijezda. Ženka takvu žlijezdu ima na čelu a kod oba spola mirisno mjesto se nalazi na vanjskoj strani skočnog zgloba. Rog ima istu funkciju i značaj kao i rog srnjaka. Jelenji rog sastoji se od istih dijelova kao i srnjakov samo ima više parožaka. Ruža na rogu se naziva vijenac, a osim toga se na jelenjem rogu razvija kruna a iznad nadočnjaka umetak koji se naziva ledenjak. Sva osjetila su u ove životinje odlično razvijena i premda ima astigmatično građeno oko puno bolje razlikuje predmete u okolini od srne.
Ponašanje
Po ponašanju jelen je životinja sumraka, ali je aktivan i u vrijeme sunčeve svjetlosti. Na njegovu aktivnost djeluju duljina trajanja osvjetljenja i intenzitet sunčeve svjetlosti. Ako je svjetlost kraća i slabija aktivniji je po danu, a za jakog sunca je aktivan u noćnim satima. U ponašanju je uočljiv jaki socijalni nagon, tako da košute gotovo cijelu godinu žive u krdima dok je jelen distanciraniji. Stariji jeleni su osim socijalnom udaljeni i grupnom razdaljinom, tako da postoji dva tipa krda, čvrsto krdo košuta sa teladi i jednogodišnjim i dvogodišnjim jelenima i slabo povezana krda u kojima se nalaze jeleni različitih starosti. Jako stari mužjaci žive samotničkim životom. Odnos prema staništu je takav da se može prilagoditi i relativno malenom prostoru iako je migracija osnovna karakteristika jelena. Ovim životinjama je duboko usađen nagon za sezonsko seljenje, ljeti u više, a zimi u niže predjele. Danas se međutim više ne sele kao nekada kad su im glavni selidbeni putovi bili duž tokova velikih rijeka. Jeleni se također sele i zbog parenja, godišnjeg doba i slično. Mužjaci se glasaju rikom a u opasnosti bauču dubljim tonom. Za vrijeme parenja ženke se oglašavaju sa "ah" i "ang" a ranjene životinje ispuštaju kratki glas sličan rikanju. Tijekom 24 sata u 5-7 navrata traži hranu i za to mu je potrebno vrijeme od 7-10 sati. U prehrani jelena razlikujemo ove kategorije hrane: mekanu, žilavu, tvrdu te balastne tvari. Osim vode za piće potrebna im je i voda za kaljužanje te sol.
Razmnožavanje
Parenje se u nizini odvija u 8. i 9. mjesecu a u planinama u 9. i 10. mjesecu. Tek se u sezoni parenja mužjaci približavaju ženkama te dolaze na "rikališta" na kojima se međusobno bore za pravo na parenje. Tijekom borbi mogu izgubiti čak do 30 kg. S obzirom na to da žive u poligamiji parenje predstavlja napor koji uz prethodne borbe i neuzimanje hrane može dovesti do takve iscrpljenosti da mužjak može uginuti preko zime. U prirodi je omjer spolova 1:1. Trudnoća košute traje 33-34 tjedna, a pred porod se izdvaja iz krda te se teli u 5. ili 6. mjesecu i obično oteli jedno ili rjeđe dva mladunca. Događa se da jedno ugine kao zametak ili nešto kasnije. Tek rođeno tele teško je 7 do 12 kg. Košuta ima 4 sise, i kada tele toliko ojača da može slijediti majku, košuta se vraća u krdo. Tele postaje samostalno sa 9 do 11 mjeseci a spolna zrelost nastupa najranije sa 16 mjeseci. Od prirodnih neprijatelja jelenu prijete vuk i medvjed a nejakoj teladi ris. Životni vijek jelena je 15 do 20 godina a iznimno 25, rast mužjaka se završava sa 8 do 9 godina, a košute sa 3 do 4 godine.
Rajske ptice
u vrijeme parenja, lako je razumjeti zašto su ove ptice dobile svoje ime rajskih ptica. Pri tome, posebno mužjaci padaju u oči svojim ekstremno šarenim perjem i njegovim širenjem u vrijeme udvaranja. Vjerojatno nema boje koja se ne pojavljuje kod bar neke vrste ovih ptica .
?
Rajske ptice
Paradisaea minor
Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Aves
Red: Passeriformes
Porodica: Paradisaeidae
rodovi
• Astrapia
• Cicinnurus
• Epimachus
• Lophorina
• Lycocorax
• Manucodia
• Paradigalla
• Paradisaea
• Parotia
• Pteridophora
• Ptiloris
• Seleucidis
• Semioptera
Rajske ptice (ili Rajčice, lat. Paradisaeidae) su porodica ptica koja se svrstava u red vrapčarki (Passeriformes), podred ptica pjevica (Paseres).
One žive u tropskim kišnim šumama Australije, na nekim otocima Moluka i, prije svega, na Novoj Gvineji. Zahvaljujući tome, Novu Gvineju se često naziva još i "Otok rajskih ptica". I na grbu Papue Nove Gvineje je rajska ptica.
Kad se vidi prekrasno perje ovih ptica, a uz to još i njihovo ponašanje Novoj Gvineji žive 43 poznate vrste, uz određenu vjerojatnost da, zbog teškog pristupa dolinama u brdima i planinama ovog otoka, još postoji poneka vrsta koja je znanosti nepoznata). Pri tome, ženke su zbog spolnog dimorfizma često manje upadljive od mužjaka, ali ne uvijek. Ima i vrsta kod kojih nema spolnog dimorfizma.
Koliko su ove ptice od vrste do vrste različite izgledom, isto tako im je vrlo različito i ponašanje u vrijeme parenja. Neke vrste organiziraju prava takmičenja mužjaka za naklonost ženki. Više mužjaka se okupi na određenom mjestu na koje izlaze teritorije više ženki, i dozivaju ih glasnim pozivima, a kad neka ženka dođe, šire perje i zabacuju ga iznad glave. Ženka odabire jednog od mužjaka, pari se s njim, i zatim napušta "arenu" i sama se dalje brine o podmlatku. Na taj način dominantni mužjak se može pariti s nizom ženki, dok drugi mužjaci ne dobivaju šansu za parenje.
Neke druge vrste odabiru za udvaranje vodoravnu granu drveta. Na njoj plešu perjem podignutim u vis kao okovratnik oko glave. No, oni to čine pojedinačno, i to na području na kojem živi ženka. Ako ženka odluči pariti se s njim, on nakon toga traži područje na kojem živi druga ženka, i sve se ponavlja.
Ovi oblici parenja su razni vidovi poligamije, kad se uspješan mužjak pari istovremeno, odnosno, u istoj sezoni parenja, s više ženki.
Međutim, niti to nije pravilo za sve vrste. Postoje i takve, koje njeguju monogamne odnose. To znači, da mužjak ostaje uz ženku i nakon parenja, te pomaže u podizanju mladunaca.
Postavlja se neizostavno pitanje zašto se pojedine vrste tako različito ponašaju. Smatra se, da je odgovor vjerojatno u različitosti prehrambenih potreba među vrstama. Neke vrste se hrane samo s određenom vrstom voća kojeg nema previše, pa je potrebno dvoje roditelja da nađu i donesu hranu. Druge vrste su se kukcima specijalizirale za hranjivije plodove (Muškatni oraščić), a uz to se hrane i koje nije teško pronaći, pa majka može podići podmladak sama.
Rodovi i neke vrste
Podporodica Cnemophilinae
• Loboparadisea
o L. sericea
• Cnemophilus
o C. macgregorii
o C. loriae
Podporodica Paradisaeinae
• Macgregoria
o M. pulchra
• Lycocorax
o L. pyrrhopterus
• Manucodia - 5 vrsta, na primjer:
o M. keraudrenii
• Ptiloris - 4 vrste
• Semioptera
o S. wallacii
• Seleucidis
o S. melanoleuca
• Paradigalla
o P. carunculata
o P. brevicauda
• Epimachus - 4 vrste, na primjer:
o E.speciosus - rajska ptica srpokrilka
• Astrapia - 5 vrsta, na primjer:
o A. nigra - rajska ptica svrakuša
• Lophorina
o L. superba - rajska ptica ogrličarka
• Parotia - 5 vrsta, na primjer:
o P. berlepschi
o P. sefilata - zrakasta rajska ptica
• Pteridophora
o P. alberti
• Cicinnurus
o C. magnificus
o C. respublica - Wilsonova rajska ptica
o C. regius - kraljevska rajska ptica
• Paradisaea - 7 vrsta, na primjer:
o P. apoda smeđa rajska ptica
o P. minor
o P. raggiana - Raggijeva rajska ptica
• Melampitta
o M. lugubris
o M. gigantea
Divlje životinje
Naziv divlje životinje koristi se u pravilu za životinja koje žive u svom prirodnom staništu, podalje od čovjeka. To ih razlikuje od pripitomljenih, tako zvanih domesticiranih životinja. U ovu skupinu spada i divljač, životinje koje čovjek lovi, a što je uređeno Zakonom o lovu. U svakodnevnom govoru, pojedine vrste divljih životinja nazivaju se prema srodnim vrstama koje su domesticirane. Tako se sive guske ( anser) nazivaju "divljim guskama", a Anas platyrynchos se naziva "divljom patkom", iako to nije jedina vrsta koju bi se moglo ubrojati u ovu skupinu. Danas bi se divljim konjima mogli nazvati još samo Pševalskijevi konji, no naziv se u širem smislu koristi i za mustange, iako su ustvari potomci domesticiranih konja koji su se kasnije odvojili od čovjeka i vratili se životu u prirodi.
Životni prostor
Gotovo svuda na svijetu postoje divlje životinje, no najmanje divljih životinja još živi u divljini koju nije čovjek na neki način preoblikovao. Svaka životinjska vrsta ima određene potrebe u odnosu na okoliš (hrana, mogućnost razmnožavanja, skrivanje od neprijatelja i slično), koje su u dovoljnoj mjeri zadovoljene i u područjima koje je čovjek prilagodio svojim potrebama. Neke su životinje čak razvile naviku korištenja prednosti blizine čovjeka (bijela roda, neke vrste miševa).
S druge strane, ljudske aktivnosti (poljoprivreda, gradnja naselja) razorile su, ili u najmanju ruku osjetno smanjile površine na kojima inače žive divlje životinje. Broj divljih životinja koje zbog svojih posebnih potreba ne mogu promijeniti stanište i dalje će se smanjivati.
Odnos čovjek - divlje životinje
Samim svojim prisustvom divlje životinje obogaćuju čovjekov okoliš (na primjer, ptice pjevice svojom pjesmom).
Usprkos tome, odnos čovjeka prema divljim životinjama često je problematičan:
• Neke divlje životinje uzrokuju štete, najčešće vezane za pridobivanje i skladištenje hrane (štakori, miševi, crvena lisica, jastreb, razni kukci). Zbog toga, mnoge od njih čovjek ne samo da ne podnosi u svojoj blizini, nego ih i ubija.
• Veliki grabežljivci često su opasnost za ljude i njihove domaće životinje.
• Neke životinje prenose bolesti (trakavica, bjesnoća, malarija).
• Poljoprivredno i šumarsko korištenje površina obilježavaju danas monokulture koje svojom "očišćenošću" od drugih eventualno konkurentskih ili štetnih kultura, pruža potrebne komponente za život samo izrazito malom broju vrsta. Za mnoge životinjske vrste potrebna je raznovrsno strukturirana pokrajina.
• U suvremenoj poljoprivredi koriste se kemijska pomoćna sredstva (gnojiva, pesticidi, herbicidi) koji se kroz prehrambeni lanac nakupljaju u divljim životinjama sa štetnim posljedicama. Na to se nadovezuje različit otrovni industrijski otpad i otpad iz postrojenja za uništavanje smeća i pročišćavanje otpadnih voda.
• Životni prostor mnogih divljih životinja ljudi u slobodno vrijeme koriste za razne aktivnosti. Životinje osjetljive na ometanje povlače se s tih područja.
• Mnoge životinje stradavaju na cestama i dalekovodima koji se protežu kroz njihov životni prostor.
• Kultivirani prostori mijenjaju se toliko brzo, da se divlje životinje ne uspijevaju tome prilagoditi.
• Divlje životinje tradicionalno su ljudima izvor hrane i sirovina (lov, ribolov).
• Čovjek u cirkusima iskorištava divlje životinje za vlastitu zabavu.
• Zoološki vrtovi su s jedne strane zatvori za životinje, ali s druge pomažu nekim krajnje ugroženim vrstama da opstanu.
Upravljanje divljim životinjama
Pod pojmom upravljanja divljim životinjama podrazumijevaju se mjere pomoću kojih se rješavaju konflikti povezani s divljim životinjama. Ljudi koji se time bave trude se prije svega ponovo naseliti neke vrste na područja s kojih su nestale (smeđi medvjed, vuk, ris, dabar). Upoznavanjem i obrazovanjem lokalnog stanovništva podiže se njihova granica prihvaćanja ovih životinja, ali i oblikovanje politike prema divljim životinjama. Kad dođe do šteta koje one uzrokuju, u određenim okolnostima se stanovništvu daje naknada. Znanstveno se prati kretanje unutar određene populacije, a okoliš se po mogućnosti prilagođava specifičnim potrebama određene vrste. Kao krajnja mjera koristi se preseljavanje životinja.
Zaštita divljih životinja
Brojnost mnogih životinja se smanjuje. U područjima koje nastanjuju ljudi, mnoge su vrste već izumrle ili su iz njih nestale. Kako je područja koje ljudi ne oblikuju prema svojim potrebama sve manje, a i dalje će se smanjivati, životinje koje izbjegavaju ljude su u principu ugrožene.
1961. je osnovan World Wildlife Fund (WWF, World Wide Fund dor Nature), što je bila prva organizacija koja je upozorila na ugroženost divljih životinja. Osnivanje posebnih zaštićenih područja počinje bez zakonske podloge, no kasnije se u nizu država regulira Zakonima o zaštiti prirode, što onda opet omogućuje stvaranje područja na kojima se divlje životinje aktivno štite u cijelom nizu država, a omogućuje i ponovno naseljavanje već nestalih životinjskih vrsta u njihova prirodna staništa.
Životinje
?
Životinje
Sistematika
Domena: Eukaryota
Carstvo: Animalia
Linné, 1758.
Životinje su jedno od carstava u domeni eukariota. Životinjsko carstvo se dijeli na različite podskupine, pa unutar toga dalje u porodice i dalje. Prirodna znanost koja se bavi životinjama naziva se zoologija.
Životinje su živa bića koja svoju energiju ne dobivaju fotosintezom, nego se hrane drugim životinjskim ili biljnim organizmima, a za disanje trebaju kisik. Većina životinja je pokretna i ima osjetila.
Prirodoznanstveno gledano, i čovjeka treba smatrati životinjom. Biologija ponašanja je pokazala, da životinje na višem stupnju razvoja koriste komplicirane uzorke ponašanja i određene znakove koje nazivamo i govor životinja (glasanjem, mimikom, i sl.). Pored čovjeka, i neke životinje pokazuju, bar u naznakama, sposobnost apstraktnog mišljenja. Međutim, osim čovjeka nije poznata ni jedna životinjska vrsta koja bi mogla stvoriti "visoko razvijenu" kulturu. Razlikovanje koje u većini jezika postoji između čovjeka i životinje, znanstveno gledano, nije održiva. O odnosu čovjeka prema drugim životinjama ("Odnos čovjek-životinja") pogledaj Filozofsku antropologiju.
Životinje se najčešće poistovjećuju sa višestaničnim organizmima. Tradicionalno, u životinje se ubraja i cijela jedna grupa jednostaničnih organizama, protozoa. To se međutim više ne može biološki opravdati. Najbliži srodnici pravih višestaničnih organizama su Choanoflagellata, i u sistematici ih se ubraja u životinje. Zanimljivo je, da su evolucijski sestrinska grupa životinjama gljive koje su se tradicionalno smatrale biljkama.
Ponekad se, u svakodnevnom govoru, koristi izraz životinja samo za sisavce, isključujući ptice, ribe, kukce i druge. Znanstveni termin pokriva sve te skupine organizama, i mnoge druge.
Mnogi psi imaju odgovoran i važan posao kao vodiči slijepih, slabovidnih i gluhih osoba, pomagači osoba s posebnim potrebama, spasioci, tragači i čuvari. Sigurnost, a često i život ljudi ovisi upravo o psima. Društvo psa osim što donosi radost milijunima ljudi diljem svijeta, ima i terapijske učinke. Mnogi psi stoga rade kao terapijske životinje koje pomažu oboljelima i traumatiziranima da što brže ozdrave.
Pseći njuh milijun puta je razvijeniji od ljudskog. Na primjer jazavčar ima oko 125 milijuna receptora mirisa, a njemački ovčar čak 225 milijuna, dok ljudi imaju jedva 5 milijuna receptora mirisa. Psi imaju i mirisne žlijezde na svom nepcu koje također primaju i prenose mirise.
Veliki dio psećeg mozga posvećen je tumačenju mirisa i upravo ta sposobnost pomaže psima u spašavanju ljudskih života. Već dugo vremena psi imaju važnu ulogu u vojsci, policiji i vatrogastvu, te službama za potragu i spašavanje. Pseće osjetilo njuha toliko je osjetljivo da pas može prepoznati miris otisaka nogu, čak i ako su nekoliko tjedana stari i preko njih se gazilo. Pomoću svog savršenog njuha psi pronalaze zločince u bijegu, izgubljenu djecu i pomažu u spašavanju unesrećenih. PSI S POSLOM
Bez obzira na to što je čovjek razvio naprednu tehnologiju psi su još uvijek na prvom mjestu kad se radi o traženju unesrećenih osoba u ruševinama, lavinama i na otvorenim prostorima. Razlog tome su pseći njuh, sluh i dobar "periferni vid". Pseći sluh nadmašuje ljudske sposobnosti pa tako šum koji čovjek čuje s udaljenosti od četiri metra pas čuje s udaljenosti od 25 metara. Ispravnim školovanjem, koristeći psu urođene nagone (kao što je nagon lova), psa se može dovesti u visoki stupanj motiviranosti za traženje unesrećenih osoba. Za traženje nestalih osoba moguće je odškolovati bilo kojeg psa. Pas je zbog svojih sposobnosti idealan i nezamjenjiv u svim akcijama spašavanja, po bilo kojem terenu i u bilo kojim uvjetima. (www.kossp.hr)
Odnedavno su neki psi obučeni u otkrivanju raka kože kod ljudi i prepoznaju bolest čak i prije nego je liječnici dijagnosticiraju. Pseći nosevi mogu također prepoznati i ljudske osjećaje kao što su strah ili tjeskoba.
TERAPIJSKI PSI - Kako pas može pomoći u ozdravljenju čovjeka ?
Posebno trenirani psi s iskaznicama u mnogim zemljama imaju dozvolu pristupa bolnicama, staračkim domovima, sanatorijima. U zapadnim zemljama svijeta uobičajena je praksa da psi posjećuju djecu u bolnicama. Posjet psa oboljeloj osobi pomaže da se osoba ne osjeća osamljeno i tužno, a razigrana i nježna narav psa dobrodošla je promjena u sterilnoj bolničkoj rutini ispunjenoj bolima i često nepokretnošću, a često i podsjetnik na neko staro prijateljstvo izvan bolničkog kreveta. Pacijenti postaju mnogo boljeg raspoloženja za vrijeme i nakon posjeta psa. Djeca, ali i odrasli često razgovaraju s psom, dijele s njim svoje misli, osjećaje i sjećanja. Redoviti posjeti takve vrste pružaju pacijentima nadu. Glađenje pseće (ili mačje) dlake snižava krvni tlak, a za neke pacijente predstavlja i vježbu za oboljele ili ukočene ruke i mišiće. Posjet psa potiče ljude na međusoban razgovor i druženje.
Psu nije važno koliko ste stari, jeste li zdravi ili bolesni, pokretni ili nepokretni. Psi prihvaćaju ljude onakvima kakvi jesu. Psi ne prave razlike, ne prosuđuju, ne kritiziraju, ne uvjetuju druženje s njima. Od pasa se mnogo može naučiti o humanosti iako psi ne znaju što je to. Druženje s čovjekom je u njegovoj prirodi.
PSI VODIČI slijepih i slabovidnih osoba
Labradori i retriveri su psi koji se najčešće koriste za školovanje za pse vodiče slijepih i slabovidnih osoba. Školovanje traje oko dvije godine i stoji 50.000 kuna. U te dvije godine pse se uči da vode slijepe osobe kroz promet, da im pomažu u svakodnevnom kretanju i da im život učine samostalnijim. Više o tim psima možeš saznati na
NE ZABORAVI ! Pas vodič smije sa slijepom osobom ući u svako prijevozno sredstvo, dućane, bolnice, knjižnice. U tramvajima i autobusima mjesto iza vozača rezervirano je za psa vodiča i slijepu osobu. Ne diraj psa vodiča jer on radi važan posao.
Psi pomagači gluhih osoba
U svijetu se psi treniraju i za pomagače gluhim osobama tako što svojim savršenim sluhom reagiraju na zvukove poput kucanja na vrata ili zvona, telefona, dimnog alarma, sata, dozivanja, automobilske trube, timera pećnice i svih drugih zvukova od kojih neki znače opasnost i mogu biti po život opasni za osobu koja ih ne čuje na vrijeme. Ako je pas dodijeljen osobi koja koristi znakovni jezik, pas će reagirati na komande koje gluha osoba izda rukama jednako kao i na glas. Psa se može prema potrebi istrenirati i da reagira na plač malog djeteta kako bi upozorio gluhe roditelje da nešto nije u redu ili da beba treba pažnju.
Oko 75% pasa koji se u svijetu treniraju za pomagače gluhim osobama spašeno je iz skloništa (azila) za životinje. Tako su ta inače neželjena i napuštena stvorenja dobila novi dom i novu priliku te pokazala da nisu suvišna i nepotrebna.
REHABILITACIJSKI PSI TERAPIJSKI PSI
Psi pomažu i osobama s posebnim potrebama, nepokretnim i polupokretnim osobama u invalidskim kolicima. Školovanje rehabilitacijskog psa traje 5 do 6 mjeseci, a započinje po završetku socijalizacije u obitelji. Trening se temelji na vježbama poslušnosti, što korisniku omogućuje dobru komunikaciju sa psom. Osnovu programa predstavlja aport (podizanje i donošenje predmeta u ruke), pomoć pri transferu osobe iz kreveta u invalidska kolica, otvaranje i zatvaranje vrata, povlačenje invalidskih kolica na pločnik, do mogućnosti da pas upali ili ugasi svjetlo i otiđe u obližnju prodavaonicu po osnovne namirnice. Pas djeluje vrlo opuštajuće na svaku osobu pa zato kućni ljubimci u obiteljima imaju posebno mjesto. Terapijski pas blagotvorno djeluje na razvoj pojedinca:
FIZIČKI - smanjuje ukočenost mišića, poboljšava i razvija makro i mikro motoriku, smanjuje krvni tlak, poboljšava ravnotežu kod stajanja i hodanja,
SOCIJALNI - motivira razvoj komunikacijskih vještina, potiče govor te smanjuje socijalnu izolaciju;
EMOCIONALNI/PSIHOLOŠKI - potiče pozitivno raspoloženje, izaziva osjećaj sigurnosti, smanjuje nervozu;
KOGNITIVNO/MENTALNI - motivira za učenje i podučavanje, povećava vokabular, pomaže razvoju kratkoročnog i dugoročnog pamćenja, poboljšava znanja o konceptima i smanjuje dosadu,
PONAŠANJE - potiče pozitivne oblike ponašanja (smijeh i igru), smanjuje nasilno i agresivno ponašanje, pojačava empatiju i brigu o drugome. (www.psivodici.hr)
SLUŽBENI PSI
U službene pse ubrajamo pse koji se koriste u policiji ili vatrogasnim službama, kao psi tragači, čuvari ili psi spasioci. Zbog izvanrednog psećeg njuha pas pomaže čovjeku u potrazi za skrivenom drogom u prtljazi na aerodromima, na graničnim prijelazima, u automobilima i drugim prijevoznim sredstvima, pomaže u traženju podmetnutih bombi ili oružja. Poznati su i psi tragači koji traže izgubljene osobe ili osobe u bijegu. Prilikom zemljotresa pseći njuh i sluh otkriva unesrećene pod ruševinama. Psi se treniraju i za spasioce utopljenika i tragače unesrećenih pod lavinama.
KONJI
Konji pomažu čovjeku na različite načine. Zbog svoje snage dugo vremena bili su korišteni za radove u poljoprivredi. Danas konj pomaže osobama s invaliditetom kroz program koji se zove TERAPIJSKO JAHANJE. Ova vrst terapije pruža jedini mogući nadomjestak hodanju osobama koje ne mogu same hodati. Trodimenzionalno kretanje konja u prostoru proizvodi kombinaciju osjeta i podražaja koji mogu utjecati u pozitivnom smislu na različite zdravstvene smetnje. To se kretanje ne može reproducirati klasičnim načinom vježbanja i razgibavanja, a ne mogu ga vjerno simulirati ni uređaji, koji se obično odnose samo na određene skupine mišića i ne mogu simulirati kretanje tijela na prirodan, simetričan i postepen način. Ljepota i plemenitost konja, njegova toplina i ritam pokreta predstavljaju kombinaciju s jedinstvenim terapijskim učinkom.
Osjećaji zadovoljstva i kontrole koji proizlaze iz jahanja i upravljanja životinjom koja je teška oko petstotinjak kilograma je snažan lijek koji jača samopouzdanje. Dodir sa životinjom koja nema predrasuda rađa poseban odnos povjerenja, opuštenosti i ljubavi između konja i jahača.
Najčešći korisnici terapije jahanjem su djeca i adolescenti s fizičkim oštećenjima od cerebralne paralize, multiple skleroze, mišićne distrofije, paraplegije, traumatskog oštećenja centralnog živčanog sustava, djeca s mentalnom retardacijom, upadljivog ponašanja, slabih rezultata u učenju, sa smetnjama u percepciji i problemima u emocionalnom i socijalnom području.
U Hrvatskoj ima nekoliko udruga koje se bave terapijskim jahanjem. Saznaj nešto više o njima preko Interneta (pogledaj stranicu s linkovima). Mnoge od njih možeš posjetiti i uvjeriti se na svoje oči kako konj nije samo prelijepa, već izuzetno plemenita životinja koja mnogim ljudima i djeci pruža mogućnost kretanja, druženja, aktivnosti na zraku i u prirodi, doživljaj sreće i zadovoljstva.
DELFINI - Osim simbola radosti, delfini se smatraju utjelovljenjem suosjećanja. Poznati su po tome kako pomažu brodolomcima i brodovima u prelasku preko opasnih i stjenovitih područja, štite i upozoravaju plivače na morske pse, pomažu i igraju se s ljudima.
Nakon što su ljudi primijetili da druženje i sama blizina delfina imaju na njih izrazito pozitivno, pa čak i ljekovito djelovanje, u svijetu, naročito u SAD-u otvorene su brojne klinike koje su u liječenju djece i odraslih oboljelih od smrtonosnih bolesti primjenjivale terapijsko plivanje s delfinima. Često je bila dovoljna sama prisutnost delfina da u ljudima potakne djelovanje samoizlječenja. Uspjesi takvih terapija bili su očigledni. Kroz druženje s delfinima bolesnici se lakše nose i suočavaju s bolestima. Znanstvenici koji su radili na takvim i sličnim projektima, složili su se da su delfini nježni i osjetljivi suputnici, sposobni u ljudima zapaziti i najmanju promjenu osjećaja, pa se u skladu s time ponašaju tako da nikog ne povrijede, dapače svojim postupcima ohrabruju, potiču pozitivne osjećaje, smirenost i prijateljstvo. Osim toga delfini su, uz kitove, i nažalost premali broj ljudi, jedina vrsta na planeti koja pokazuje brigu za druga živa bića i spremna je pomoći pripadnicima drugih vrsta u opasnosti, a da za uzvrat nema nikakvu korist.
MAJMUNI KAPUCINERI
I majmuni pomažu ljudima. Iako smo navikli da ih gledamo u zoološkim vrtovima kako izvode akrobacije i "majmunarije", vrsta majmuna - kapuciner - radi vrlo važan posao - pomaže nepokretnim ljudima. Osim što ih uveseljava i pravi im društvo, majmun kapuciner istreniran je da pali i gasi svjetlo i televizor, otvara vrata, namješta naočale, vraća nepokretne noge na kolica, dodaje slamku, novine ili predmete izvan dohvata, čak mijenja i CD-e u playerima. Školovanje majmuna da bi znao sve to raditi traje oko dvije godine.
PRISCILLA - svinja koja je spasila život 11-godišnjaku
Carol Burke iz Texasa povela je svog jedanaestogodišnjeg sina Antonyija na plivanje na obližnje jezero. Antony je otplivao u nešto dublju vodu i uhvatila ga je panika. Na sreću, u blizini se našla Priscilla, dvomjesečna svinja, kućna ljubimica, koja je i sama obožavala kupanje u jezeru. Priscilla je primijetila Antonyevu paniku i pojurila u vodu brzo plivajući prema dječaku. Antony je u posljednji trenutak uhvatio uzicu oko Priscillinog vrata. Budući da je bio četiri puta teži od Priscille nekoliko puta ju je povukao ispod površine vode, no Priscilla se hrabro borila i na kraju ga odvukla na sigurnost obale, spasivši mu život. Kao i sve svinje, Priscilla je dobro zapamtila spašavanje i godinama nakon ovog spašavanja uznemirila se svaki put kada je vidjela malu djecu kako se igraju u plićaku. Houston je u njenu čast proglasio dan "Priscilla the Pig Day", a ušla je i u dvoranu slavnih kućnih ljubimaca "Pet Hall of Fame".
U svijetu postoje programi u kojima psi pomažu djeci koja imaju problema s čitanjem. Djeca uče čitati u društvu psa. Psi su strpljivi slušaoci koji ne kritiziraju i pred kojima se djeca osjećaju opušteno. Rado im čitaju na glas i tako vježbaju. Društvo psa opušta dijete koje ima problema s čitanjem i koje se zbog toga srami čitati pred svojim vršnjacima ili pred odraslima. Pas ne komentira djetetove pogreške, ne osuđuje ga i ne kritizira čime raste djetetovo samopouzdanje. Voditelji programa su prisutni i koriste prisutnost psa kako bi na indirektan način pomogli djetetu da ispravi greške. Djeca takav način učenja doživljavaju više kao igru, nisu pod pritiskom i brže svladavaju probleme u čitanju.
Doniranje krvi spašava život onima kojima je transfuzija neophodna. Znate li da postoje i životinje davaoci krvi? Nemo je mačak i jedan od veterana koji je dvadeset i dva puta dao krv i na taj način spasio živote drugih mačaka. Njegovo davanje krvi nije bilo dobrovoljno jer kao mačak nije mogao dati pristanak, no budući da darivanje krvi nije naškodilo njegovom zdravlju, a spasilo je živote drugih mačaka, učinio je veliko djelo. Danas je u "mirovini" i živi sretno sa svojim skrbnicima. Obožava se voziti na čamcu.
Mačke imaju nevjerojatnu sposobnost da mogu predosjetiti potres. Prije početka potresa, mačke panično jure po stanu nastojeći izaći iz zatvorenog prostora, a ženke brzo iznose mačiće na sigurno. Znanstvenici još nisu otkrili kako mačke predosjećaju dolazak potresa, ali većina smatra da je to zbog kombinacije tri mačje sposobnosti: osjetljivosti na najslabije podrhtavanja tla koje ne mogu otkriti ni najbolji instrumenti, promjena u elektrostatičkoj aktivnosti u zraku i promjena geomagnetskog polja u zemljinoj kori. Mace slično reagiraju i uoči vulkanskih erupcija ili jakih oluja.
Psi imaju toliko istančan osjet mirisa da mogu u ljudskom dahu nanjušiti rak u ranom stadiju, pokazalo je američko istraživanje u kojemu su znanstvenici uvježbali pet pasa da reagiraju kad osjete da je dah oboljelih od raka "drukčiji". Psima su dali da onjuše uzorke izdisaja 55 osoba s rakom pluća, 31 osobe s rakom dojke i 83 zdrave osobe, a dlakavi su "istraživači" u oko 90 posto slučajeva nanjušili rak! Stanice raka otpuštaju drukčije molekule nego zdrave stanice, a psi to vjerojatno mogu prepoznati, objašnjavaju znanstvenici koji namjeravaju konstruirati električni uređaj za otkrivanje raka na dah koji bi zamijenio pse.
Ovčarski psi su skupina radnih pasa koje je čovjek od davnina koristio na svom imanju kao pomagače oko ovaca, krava, peradi i drugih domaćih životinja. Ovčarski psi se djele na skupinu pasa koji su uzgajani da bi čuvali i branili stoku od vukova i medvjeda i skupinu pasa koji čovjeku pomažu u upravljanju stadom. Ovčarski nagon izražava se na dva načina. Graničarski koli i australski kelpi u upravljanju stadom koriste se tehnikom šuljanja i "hipnotiziranja" ovaca pogledom. Na taj način upravljaju kretanjem ovaca jer ih pseće prikradanje podsjeća na prikradanje grabežljivca. Ostale ovčarske pasmine spadaju u drugu skupinu koja se za pokretanje stada koristi trkom i lavežom.
Sedam i pol godina stari policijski pas Rex postao je slavan preko noći nakon što je na graničnom prijelazu Macelj 2002. nanjušio i otkrio 12.843 tablete ecstasyja, što je najveća zaplijenjena količina te droge u Hrvatskoj. Ecstasy je nanjušio i otkrio u spremniku za gorivo Forda Mondeo nizozemskih registarskih oznaka. Pas je sudjelovao u više akcija, uglavnom na području Zagorja, otkrio je i 16,5 kg marihuane, a 2001. zaplijenio je i veću količinu amfetamina. (Press-clipping 1) (Press-clipping 2)
Domaće životinje
Domaćima nazivamo one životinje koje čovjek pripitomljava i uzgaja radi koristi i razonode, a koje i same imaju koristi od takve trajne zajednice sa čovjekom jer su zaštićene u borbi za opstanak. Da bi se neka životinj smatrala domaćom, potrebno je ispuniti tri uvjeta. Prvi je uvjet da životinja posjeduje osobine koje su čovjeku korisne, drugi da je privržena i poslušna čovjeku i treći da se jedinke redovito razmnožavaju pod čovjekovim nadzorom. Brižljivim uzgajanjem čovjek je dobio velik broj raznolikih odlika, rasa ili pasmina. Grana poljoprivrede koja se bavi uzgajanjem domaćih životinja zove se stočarstvo.
Razvile su se i posebne znanosti o domaćim životinjama, poput kinologije o psima i hipologije o konjima.
Više o odomaćivanju životinja pogledajte u članku domesticiranje.
Industrijska proizvodnja
Meso
Stanovništvo svijeta troši sve više bjelančevina, a one najvrjednije životinjskog su podrijetla (meso, mlijeko, jaja). Stoga se stočarstvo sve više razvija u oblik industrijske proizvodnje na specijaliziranim stočarskim farmama, s kojima surađuju brojni znanstveni instituti i eksperimentalne stanice. U uzgoju domaćih životinja sve se više primjenjuju i mehanizacija i automatizacija, a također i tekovine suvremene biologije, osobito znanosti o nasljeđivanju. Mnoge tvornice proizvode hranu za uzgajane životinje i prerađuju stočarske proizvode.
Posbno izobraženi inženjeri i tehničari brinu se za unaprijeđivanje stočarstva, a veterinari suzbijaju bolesti među domaćim životinjama.
Bolesti domaćih životinja
Kao i sva živa bića, i domaće životinje obolijevaju od stanovitih bolesti. Posebno su opasne one koje se mogu prenijeti na čovjeka.
Takva je bolest bedrenica, kojom se čovjek može zaraziti dok raščlinja oboljelu životinju ili obrađuje njezinu kožu, ili pak ako jede zaraženo meso. Slinavka i šap, bolest papkara, može, kao i bedrenica, za čovjeka biti smrtonosna. Bjesnoća je najčešće bolest pasa prenosiva ugrizom. Ako se ne liječi, gotovo je uvijek smrtonosna. Radi suzbijanja opasnosti svi se psi moraju zaštitno cijepiti, a psi skitnice utamaniti. I tuberkuloza se prenosi s domaćih životinja na čovjeka, npr. zaraženim mlijekom oboljele krave. Od bolesnih kopitara može na čovjeka preći vrlo opasna sakagija. Domaće ptice, odnosno golubovi i papige, prenose virusnu bolest ornitozu, a papige još i srodnu psitakozu.
Popis domaćih životinja
• pas
• mačka
• konj
• magarac
• govedo
• bivol
• zebu
• jak
• gajal
• banteng
• deva
• ljama
• alpaka
• ovca
• koza
• sob
• svinja
• kunić
• zamorče
• kokoš
• guska
• patka
• puran
• biserka
• golub
• fazan
• noj
• paun
• kanarinac
• prugasta papiga
• pčela
• dudov svilac
Pripitomljive
• srna
• jelen
• vjeverica
• čvorak
• gavran
• azijski slon
Ptice
?
Ptice
Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Potkoljeno: Vertebrata
Razred: Aves
Carl Linné, 1758.
Redovi
Niže u tekstu
Ptice (razred Aves) su razred dvonožnih, toplokrvnih kralježnjaka koji polažu jaja. Ptice su tijekom jure evoluirale od dinosaura podreda Theropoda, a najranija poznata ptica iz kasne jure je Archaeopteryx. Veličinom variraju od sitnih kolibrija do krupnih nojeva. Postoji između 9 i 10 tisuća poznatih vrsta ptica i najraznovrsniji su razred među kopnenim kralježnjacima (Terapoda).
Današnje ptice odlikuju perje, kljun bez zuba, polaganje jaja sa čvrstom ljuskom, visoka stopa metabolizma, srce s dvije klijetke i dvije pretklijetke, te lagan ali jak kostur. Mnoge ptice imaju prednje udove razvijene kao krila kojima mogu letjeti, iako su nojevke i nekoliko drugih, poglavito endemskih otočnih vrsta, izgubile tu sposobnost.
Mnoge ptičje vrste svake godine kreću na selidbe u udaljene krajeve, a još više ih poduzima migracije koje su kraće i manje regularne. Ptice su društvene životinje i komuniciraju vizualnim signalima, glasovnim pozivima i pjevanjem, sudjeluju u društvenom ponašanju što uključuje zajednički lov, pomoć pri odgajanju podmlatka i ponašanje karakteristično za jato. Neke vrste ptica su isključivo monogamne, druge prvenstveno monogamne uz povremeno parenje s drugim jedinkama. Druge vrste su poligamne ili poliandrične. Jaja obično polažu u gnijezdima gdje se ona inkubiraju, i većina ptica produljeno vrijeme provodi u podizanju mladih nakon izlijeganja.
Ljudi iskorištavaju ptice kao važan izvor hrane kroz lov i peradarstvo. Neke vrste, poglavito pjevice i papige omiljene su kao kućni ljubimci. Ptice su istaknuto zastupljene u svim pogledima ljudske kulture, od religije, poezije do popularne glazbe. Oko 120 do 130 ptičjih vrsta izumrlo je kao rezultat ljudskog djelovanja od 1600. godine, a prije toga još i više. Danas mnogim vrstama ptica prijeti izumiranje zbog djelovanja ljudi i vrše se napori kako bi se zaštitile.
Evolucija i sistematika
Prvu klasifikaciju ptica napravili su Francis Willughby i John Ray u svojoj knjizi iz 1676. naslova Ornithologiae.[1] Taj rad je, iako manje preoblikovan, bio osnova za današnji klasifikacijski sustav kojega je prvi osmislio Carl Linné 1758.
Ptice su u Linnéovoj sistematici kategorizirane kao razred Aves. Kladistika njihov razred uvrštava u takson dinosaura Theropoda. Prema trenutnom konsenzusu, Aves i sestrinska skupina red Crocodilia zajedno čine zaostale članove taksona gmazova Archosauria. U kladistici se uobičajeno definiraju kao svi potomci najkasnijeg zajedničkog pretka današnjih ptica, Archaeopteryx litographica. Archaeopteryx iz kimeridžaa kasne jure (prije oko 155 do 150 milijuna godina) po ovoj definiciji je najranija poznata ptica. Drugi ih definiraju tako da uključuju samo današnje ptičje skupine ne uzimajući u obzir fosilne ostatke,[2] dijelom kako bi se izbjegle nesigurnosti oko smještanja Archaeopteryxa u odnosu na životinje za koje se pretpostavlja da su dinosauri taksona Theropoda. [7]
Današnje ptice dijele se na dva nadreda: Paleognathae (većinom ptice koje ne lete, kao npr. nojevi), i izrazito raznolike Neognathae, skupina u kojoj se nalaze sve ostale ptice. Ovisno o taksonomskom gledištu, primjeri navedenog broja vrsta variraju između 8,8 tisuća do 10,2 tisuća poznatih živućih ptičjih vrsta na svijetu.
Uporaba pojma
Ovaj članak koristi pojam "ptica" za naznačavanje životinja članova razreda Aves, uključujući i Archaeopteryxa, ali se prvenstveno bavi živućim pticama koje su sve Neornithes i tako neupitno dio razreda Aves. U popularnoj znanosti pojam "ptica" često se koristi neformalno, označavajući bilo kojeg teropoda s perjem i krilima, tako da se u tisku životinjske vrste kao što su Microraptor i Rahonavis ponekad mogu nazivati pticama iako ih većina znanstvenika, utemeljeno na trenutnim dokazima, ne bi smatrala dijelom razreda Aves.
Dinosauri i podrijetlo ptica
Postoji značajna količina dokaza da su se ptice razvile iz dinosaura teropoda, što uključuje skupinu Maniraptora, što između ostalih uključuje porodice Dromaeosauridae i Oviraptoridae.[3] Kako se otkriva još neptičjih teropoda koji su s njima blisko povezani, prethodno jasna razlika između ptica i neptica sve je teže odrediva. Nedavna otkrića u Liaoningu, sjeveroistočnoj pokrajini NR Kine, koja pokazuje da su mnogi manji dinosauri teropodi imali perje, tome doprinosi.[4] Fosil prvotne ptice Archaeopteryx iz jure, pronađen u kasnom 19. stoljeću, poznat je kao jedna od pronađenih nedostajućih karika koja podržava teoriju evolucije, iako ga se ne smatra izravnim pretkom današnjih ptica. Druga rana vrsta ptice je Confuciusornis koja je živjela u ranom razdoblju krede. Obje vjerojatno po starosti pretječe Protoavis texensis, iako isprekidanost njenog fosila ostavlja znatne sumnje u to je li u pitanju ptičji predak. Druge ptice mezozoika uključuju skupine Enantiornithes, Yanornis, Ichthyornis, Gansus, te Hesperornithiformes, skupinu neletećih vodenih ptica koje nalikuju gnjurcima i plijenorima.
Moguće je da su dromeosauridi Cryptovolans i Microraptor bili sposobni letjeti na sličan ili bolji način od Archaeopteryxa. Cryptovolans je u svojoj građi imao greben, kost koja služi kao uporište za mišiće krila. Po tom kriteriju, Cryptovolans je prije "ptica" nego Archaeopteryx kojemu neki od ovih obilježja današnjih ptica nedostaju. Zbog toga neki paleontolozi navode na to da su zapravo dromeosauri prvotne ptice i da veći dio članova te porodice sekundarno nije sposoban letjeti, tj. da su se dromeosauri razvili iz ptica a ne obrnuto. Dokazi za ovu tezu trenutno nisu dovoljno uvjerljivi jer odnos između najnaprednijih dinosaura maniraptora i najprimitivnijih pravih ptica još nije shvaćen.
Iako dinosauri nadreda Ornithischia (zdjelicom nalik na današnje ptice) imaju istu strukturu kukova kao ptice, one su zapravo nastale od dinosaura nadreda Saurischia (zdjelice nalik gušterima) i tako neovisno naslijedile anatomiju kukova. U stvari je ptičja struktura zglobova po treći put razvijena među posebnom skupinom teropoda Therizinosauridae. Alternativna teorija o dinosaurskom podrijetlu ptica koju promiče nekoliko znanstvenika (najznačajniji su Larry Martin i Alan Feduccia), tvrdi kako su ptice (uključujući i dinosaure skupine maniraptora evoluirale od ranih arhosaura kao što je Longisquama.[5] Tu teoriju osporava većina drugih znanstvenika u paleontologiji, kao i stručnjaci za razvoj i evoluciju perja.[6]
Zemljopisno širenje današnjih ptica
Današnje ptice klasificiraju se u skupinu Neornithes, za koje je poznato da su evoluirale krajem krede. Dalje se dijele na Paleognathae i Neognathae. Skupina Paleognathae uključuje tinamuovke Srednje i Južne Amerike kao i nojevke. Nojevke su krupne ptice koje ne lete i uključuju nojeve, kazuare, kivije i emue (iako neki znanstvenici sumnjaju da nojevke predstavljaju umjetnu grupaciju ptica koje su neovisno izgubile sposobnost letenja kroz niz nepovezanih evolucijskih tijekova). Prvo odstupanje od ostatka skupine Neognathes predstavlja nadred Galloanseri u kojemu su redovi patkarica (Anseriformes; patke, guske i labudovi) i kokoški (Galliformes; fazani, tetrijebi i srodnici). Evolucijsko razdvajanje od ostatka skupine Neognathes dogodilo se prije nestanka dinosaura, ali postoje različita mišljenja o tome je li se širenje preostalih vrsta skupine Neognathes dogodilo prije ili poslije toga.[7] Ovo neslaganje dijelom je prouzročeno odstupanjem između različitih dokaza, pri čemu molekularno određivanje starosti sugerira širenje u doba krede, dok fosilni ostaci podržavaju širenje u tercijaru. Pokušaji usklađivanja ovih dvaju dokaza pokazali su se kontroverznima.[7][8]
Klasifikacija ptica vrlo je prijeporna tema. Djelo Phylogeny and Classification of Birds (Filogeneza i klasifikacija ptica) iz 1990. Sibleyja i Ahlquista među najvažnijima je u tom području iako se o njemu često raspravlja i neprestano se preispituje. Znatna prevaga kada su u pitanju dokazi sugerira kako današnje ptice čine precizne taksone. No znanstvenici se ne slažu o odnosima između njihovih redova; dokazi iz anatomije današnjih ptica, fosila i DNK pomogli su u rješavanju problema ali do čvrstog konsenzusa još nije došlo. Noviji molekularni i fosilni dokazi pružaju sve jasniju predodžbu evolucije redova današnjih ptica.
Redovi ptica
Ovo je popis taksonomskih redova u podrazredu Neornithes, tj. današnjih ptica.
PODRAZRED NEORNITHES
Paleognathae:
• Nojevke (Struthioniformes) - nojevi, emui, kiviji i srodnici
• Tinamuovke (Tinamiformes)
Neognathae:
• Patkarice (Anseriformes)
• Kokoške (Galliformes) - perad
• Plijenori (Gaviiformes)
• Gnjurci (Podicipediformes)
• Bubnjavke (Procellariiformes) - albatrosi i srodnici
• Pingvinke (Sphenisciformes)
• Pelikanke (Pelecaniformes)
• Rodarice (Ciconiiformes)
• Plamenci (Phoenicopteriformes)
• Sokolovke (Falconiformes) - sokolovi, orlovi, jastrebovi i srodnici
• Ždralovke (Gruiformes)
• Močvarice (Charadriiformes) - galebovi, kokoškice i srodnici
• Lještarke (Pteroclidiformes)
• Golupčarke (Columbiformes) - golubovi i grlice
• Papige (Psittaciformes)
• Kukavice (Cuculiformes)
• Sovovke (Strigiformes)
• Širokljunke (Caprimulgiformes)
• Srpokrilke (Apodiformes)
• Modrivrane (Coraciiformes)
• Djetlovke (Piciformes)
• Trogoni (Trogoniformes)
• Mišjakinje (Coliiformes)
• Vrapčarke (Passeriformes)
Popis taksonomskih redova u razredu Aves prema tradicionalnoj klasifikaciji (tzv. Clementsov poredak; posve različiti tip podjele na temelju molekularnih istraživanja, "Sibleyjev poredak", je još u fazi potvrde od strane znanstvene zajednice). Taj poredak znatno je utjecao na promišljanje u sistematici u kojima je skupina kokoški zaprimila sve čvršće dokaze o svom ptičjem podrijetlu molekularnim, fosilnim i anatomskim dokazima[7]. S povećanjem kvalitete dokaza do 2006. godine, postalo je moguće provjeriti veće prijedloge u sistematici Sibley-Ahlquista, s povoljnim rezultatima, pogotovo u skupinama Charadriiformes, Gruiformes or Caprimulgiformes.
Raznolik broj izumrlih ptičjih taksona postojao je u eri mezozoika bez danas postojećih potomaka. To uključuje skupine Confuciusornis, zubate morske ptice kao što su Hesperornithes i Ichthyornithes, kao i raznolik podrazred Enantiornithes ("suprotne ptice").
Raširenost
Ptice se razmnožavaju na svih sedam kontinenata a najviša bioraznolikost im je u tropskim područjima; tome su razlog veća specijacija u tropskim regijama ili veća stopa odumiranja u područjima više zemljopisne širine.[9] Ptice su sposobne živjeti i hraniti se u većini kopnenih staništa, na jugu dosežući 440 kilometara u unutrašnjost Antarktike, gdje se nalaze kolonije snježne burnice (Pagodroma nivea).[10] Nekoliko porodica ptica prilagodile su se životu na oceanu i u njemu: neke morske vrste ptica dolaze na obalu samo radi razmnožavanja[11], a zabilježeno je da su neke pingvinke ronile u dubine i do 300 metara.[12] Mnoge vrste ustanovile su kolonije za razmnožavanje u područjima u koja su ih doveli ljudi, ponekad namjerno, kao što je kineski fazan (P. c. torquatus) koji je po svijetu umjetno raširen kao lovna ptica.[13] Druge su ljudi proširili nenamjerno kao npr. kaluđerice (Myiopsitta monachus), papige koje su bijegom iz zatočeništva ustanovile kolonije oko većih sjevernoameričkih gradova.[14]
Slična pojava zabilježena je i u odnosno oko velikih europskih gradova.
Anatomija
Vanjska anatomija tipične ptice: 1. kljun, 2 .glava, 3. dužica, 4. zjenica, 5. ogrtač, 6. malo krilno pokrovno perje, 7. rame, 8. veliko krilno pokrovno perje, 9. letna krila II. reda, 10. stražnjica, 11. letna krila I. reda, 12. anus, 13. bedro, 14. zglob goljenice i gležnja, 15. gležanj, 16. stopala, 17. goljenična kost, 18. trbuh, 19. bokovi, 20. prsa, 21. grlo, 22. krijesta
Anatomija ptičjeg krila: 1. Letno perje I. reda, 2. primarno pokrovno perje, 3. pakrilce, 4. letno perje II. reda, 5. sekundarno pokrovno perje, 6. srednje pokrovno perje, 7. malo pokrovno perje, 8. tercijarno perje, 9. rame
Kostur ptice: 1. lubanja, 2. vratni kralješci, 3. ključna vilica, 4. greben prsne kosti, 5. rebro, 6. visoki greben, 7. koljeno, 8. pisnica, 9. I. prst, 10. goljenična kost, 11. goljenična kost, 12. lisna kost, 13. preponska kost, 14. sjedna kost, 15. kuk, 16. koštani štit bedra, 17. trtična kost, 18. repni dio kralježnice, 19. lopatica, 20. prsni dio kralježnice, 21. ramena kost, 22. lakatna kost, 23. palčana kost, 24. peščaj (metakarpus), 25. III. prst, 26. II. prst, 27. I. prst (palac)
U usporedbi s drugim kralježnjacima, ptice imaju oblik tijela koji pokazuje mnoge neobične prilagodbe, većinom za olakšavanje letenja.
Kostur se sastoji od kostiju koje su vrlo lagane. One imaju velike šupljine ispunjene zrakom koje su povezane s dišnim sustavom.[15] Kosti lubanje su sjedinjene i nemaju šavove. Očne šupljine su velike i odvojene od koštanog septuma. Kralježnica je podijeljena na vratni, prsni, slabinski i repni dio gdje su vratni pršljeni vrlo varijabilni i posebno elastični, dok je pokretljivost ograničena među stražnjim prsnim kralješcima, a niže od toga nikakva.[16] Posljednih nekoliko pršljena spojeno je sa zdjelicom i u bedrenom predjelu tvore čvrst koštani štit (synsacrum). Rebra su spljoštena, a greben je osim kod ptica koje ne lete, prilagođen za letne mišiće koji su na njega pričvršćeni. Prednji udovi preoblikovani su u krila.[17] Za razliku od sisavaca, ptice ne uriniraju. Njihovi bubrezi pročišćavaju krvotok od dušičnih otpadnih tvari, ali ih ne izbacuju iz tijela kao ureu rastopljenu u urinu, nego kao mokraćnu kiselinu.[18] One također luče kreatin, prije nego kreatinin kao sisavci. Mokraćna kiselina teško je topljiva u vodi tako da iz tijela izlazi kao bijela kaša. Ta tvar, kao i sadržaj crijeva, izlazi iz ptičje kloake.[19] Kloaka je višenamjenski otvor: kroz njega ptice izbacuju otpadne tvari, pare se njihovim spajanjem, te kroz njega nesu jaja. Uz to, mnoge ptičje vrste preživaju neprobavljenu hranu koju tako izbace.
Ptičji dišni sustav jedan je od najkompleksnijih u svim životinjskim skupinama. Kada ptica udahne, 75% svježeg zraka prolazi kroz pluća i teče izravno u stražnju zračnu vrećicu koja se proteže od pluća i povezuje zračne komore u kostima i puni ih zrakom. Kada ptica izdahne, uporabljeni zrak teče izvan pluća i zrak pohranjen u stražnjoj zračnoj vrećici istovremeno u njih ulazi. Tako ptičja pluća imaju stalnu opskrbu svježim zrakom i tijekom udisanja i izdisanja.[20]
Ptice proizvode zvuk uspomoć siringe, mišićnog organa koji se sastoji od komore s nekoliko membrana nalik bubnjićima koji se nalazi na nižem kraju dušnika, gdje se račva. Ptičje srce ima dvije klijetke i dvije pretklijetke, iz njega u desnom luku izlazi aorta koja iz srca stanicama doprema oksigeniziranu krv (kod sisavaca je u pitanju lijevi luk). Vena postcava zaprima krv iz udova preko bubrežnog prijenosnog sustava. Crvene krvne stanice, za razliku od onih u sisavaca, u sebi imaju staničnu jezgru.[21]
Probavni sustav ptica je jedinstven, s organima kao što je volja za spremanje progutane hrane i mišićnim želucem koji zbog nedostatka zuba često sadrži progutane kamenčiće, koji služe za mljevenje hrane. Većinom je visoko prilagođen brzom probavljanju i olakšanom letu. Neke ptice selice imaju i sposobnost smanjivanja dijelova crijeva prije selidbe.[22]
Živčani sustav je velik s obzirom na veličinu ptice. Najrazvijeniji dio mozga je onaj koji kontrolira radnje vezane uz let, dok mali mozak koordinira pokrete, a veliki mozak ponašanje, navigaciju, parenje i izgradnju gnijezda. Oči ptica razvijene su za polijetanje, uočavanje, lov i prehranu. Ptice s očima na bočnim stranama glave imaju širok vidokrug, dok ptice s oba oka naprijed kao npr. sove posjeduju stereoskopski vid pa mogu procijeniti udaljenost.[23] Većina ptica ima slab osjet mirisa, uz važne iznimke kao što su kiviji, [24] strvinari i bubnjavke.[25] Vid ptica je obično iznimno visoko razvijen. Vodene ptice imaju posebne fleksibilne leće koje im omogućavaju prilagodbu vizualnim prilikama u vodi i zraku. Neke vrste imaju i dvostruku foveu (točka najoštrijeg vida). Ptičja mrežnica ima cirkulaciju u obliku lepeze koja se zove pecten. Ptičje uho nema vanjsku ušnu školjku, ali je pokriveno perjem. U unutrašnjem uhu nalazi se puž, ali on nije spiralnog oblika kao u sisavaca.
Neke ptice koriste kemijske tvari kao obranu od predatora. Tako određene vrste iz reda bubnjavki na agresore izbacuju neugodno želučano ulje, [26] a neke vrste iz roda Pitohui sa Nove Gvineje preko kože i perja izlučuju snažan neurotoksin.[27]
Perje
Najuočljivija karakteristika koja ptice ističe među ostalim živim bićima je pokrivenost perjem. Perje je epidermalni izrast pričvršćen za kožu koji ima nekoliko funkcija: pomaže u održavanju tjelesne topline štiteći pticu od hladnog vremena i vode, neophodno je za letenje, a također služi za davanje signala, kamuflažu i pokazivanje. Postoji nekoliko tipova perja od kojih svaki ima posebnu zadaću. Perje zahtijeva održavanje i ptice ga svojim kljunovima svakodnevno čiste i uređuju, uklanjajući strana tjelešca i nanoseći sloj voštane izlučevine iz specijalizirane žlijezde koji pomaže u održanju savitljivosti, a također ima i ulogu zaštite protiv mikroba, čime se zaustavljaju bakterije koje uzrokuju raspadanje perja.[28] Taj proces može biti potpomognut i trljanjem perja tijelima insekata koji luče mravlju kiselinu, što je vrlo čest način kojim ptice uklanjaju parazite iz perja.[29] Perje se redovito mitari.
Let
Let je značajka većine ptica i po njemu se, osim od netopira i izumrlih dinosaura, razlikuju od svih ostalih kralježnjaka. Kao glavni način kretanja, let pticama koristi za parenje, prehranu, te izbjegavanje i bijeg od grabežljivaca. Ptice imaju razne prilagodbe za letenje, uključujući lagan kostur, dva velika mišića za let, prsni mišić (pectoralis, koji čini oko 15% ukupne tjelesne mase) zajedno sa susjednim mišićem supercoracoideus, te modificirani udovi (krila s aeroprofilom).[30] Oblik krila i veličina ptice prvenstveno određuju tip letenja za koji je ptičja vrsta sposobna. Mnoge ptice kombiniraju mahanje krilima i jedrenje koja zahtijeva manji utrošak energije. Oko 40 postojećih vrsta ptica nema sposobnost letenja, kao i mnoge izumrle ptice. Nedostatak sposobnosti leta obično nastaje na izoliranim otocima.[31]Razlog tome je prednost neletenja, jer je tako smanjena opasnost da pticu u letu vjetrovi odnesu na otvoreno more. Pingvini, iako ne lete, koriste slično mišićje i pokrete kako bi "letjeli" kroz vodu, kao i vrste porodica njorki (Alcidae), vodeni kosovi (Cinclidae), i zovoji (Procellariidae).[32]
Ponašanje
Većina ptica aktivno je danju, a odmara se noću, no neke kao što su vrste sova i legnjeva (Caprimulgidae) su noćne ptice, ili pak najaktivnije u vrijeme sumraka. Vrste podreda pravih ptica močvarica (Charadrii) hrane se kada je povoljna plima, bilo noću ili danju.
Prehrana i način prehrane
Antarktički pomornik (Stercorarius maccormicki) vješt je u otimanju jaja, ribe, strvina od drugih ptica i ostalih životinja.
Ptice se hrane raznolikim stvarima, od biljnog nektara, voća[33]biljaka, [34] sjemenja,[35] strvine, [36] i raznih vrsta malih životinja, uključujući i druge ptice.[37] itd. Budući da nemaju zuba, njihov probavni sustav je posebno prilagođen za obradu neusitnjene hrane koju obično gutaju u komadu.[30]
Razne strategije hranidbe koriste sve ptice. Sakupljanje insekata, beskralježnjaka, voća i sjemenja zajednička je svim ptičjim vrstama. Naglo slijetanje sa grana drveća i hvatanje kukaca način je prehrane mnogim pjevicama. Biljnim nektarom hrane se kolibriji (porodica Trochilidae),[38] loriji (podporodica Loriinae), medosasi (porodica Nectariniidae),[39] medojedi (porodica Meliphagidae) i neke druge pjevice imaju prilagođene dugačke četkaste jezike, i u mnogim slučajevima kljunove koji pristaju u suprilagođeno cvijeće.[40]
Lov zračnim poniranjem karakterističan je za sokole i jastrebe, a sličnu strategiju u vodi imaju plijenori, patke potporodice Aythyinae, te pingvini. Ronjenjem love blune, vodomari i čigre. Tri vrste iz roda Pachyptila, plamenci i neke patke kljunovima filtriraju vodu i blato, tako nalazeći hranu.[41] [42] Guske i patke plivalice prvenstveno se hrane ispašom. Neke vrste su i kleptoparaziti, te kradu hranu od ostalih životinja, kao npr. fregate, galebovi,[43] i pomornici [44]. Kleptoparazitizam ne igra bitnu ulogu u ishrani ijedne ptičje vrste, nego je dodatak lovu. Istraživanje o prehrani vrste Fregata minor koja krade od vrste bluna Sula dactylatra pokazalo je da na taj način mogu najviše pribaviti 40% hrane koja im je potrebna, te da u prosjeku uspijevaju pribaviti samo 5%.[45] Na kraju, neke ptice hrane se strvinom, kao npr. galebovi i strvinari, a neke su spretne u mnogo načina pribavljanja hrane i nazivaju se ptice generalisti,[46] dok su druge specijalisti, baveći se uglavnom samo jednim načinom prehrane.
Selidba
Putovanje obilježenog jata crne muljače (Limosa lapponica) praćeno iz satelita od Novog Zelanda na sjever. Ova vrsta među svim poznatim vrši najduža putovanja bez stajanja, čak do 10,200 km
Mnoge ptičje vrste migriraju kako bi iskoristile globalne promjene vremena u raznim godišnjim dobima, radi najbolje moguće opskrbe hranom i života u staništu najprikladnijem za razmnožavanje. Ove selidbe razlikuju se između različitih skupina. Mnoge kopnene ptice, šljuke i patke jednom godišnje polaze na duga putovanja, na što ih obično pokreću promjene u duljini dana kao i vremenske prilike. Karakteristično je za vrste koje toplije godišnje doba provode u područjima umjerene ili polarne klime, kao i hladnije doba izvan sezone parenja u tropskim područjima. Prije selidbe, ptice vidno povećavaju rezerve masti u tijelu, te smanjuju veličinu nekih svojih organa.[47][22] Selidba je energetski iznimno zahtjevna, pogotovo jer ptice moraju prijeći pustinje i oceane bez odmora, vode i hrane.
Kopnene ptice obično imaju doseg od oko 2500 km, a šljuke do 4000 km,[30] iako su crne muljače sposobne preletjeti i do 10,200 km.[48] Morske ptice također idu na duge selidbe, najduže od kojih su one zovoja vrste Puffinus griseus, koji se gnijezde na Novom Zelandu i Čileu, a ljeto na sjevernoj polutci provode hraneći se na sjevernom Pacifiku kod Japana, Aljaske i Kalifornije, što njihov obilazak čini 64,000 km dugim.[49] Druge morske ptice razilaze se nakon parenja i putuju na udaljena mjesta, ali bez čvrsto određene relacije. Albatrosi koji se gnijezde na Južnom oceanu često idu na obilazak polarnog područja tijekom sezone parenja.[50]
Ptice također pokazuju i druge tipove selidbe. Neke vrste polaze na kraća putovanja samo koliko je potrebno za izbjegavanje lošeg vremena ili radi hrane. To uključuje iruptivne vrste (ptice koje su nekih godina uobičajene, a drugih sasvim odsutne). Ovaj tip migracije najčešće se veže uz dostupnost hrane na određenom području.[51] Polarne sove i kugara (Bombycilla garrulus) poduzimaju takve migracije. Visinska selidba je također oblik kraće migracije. Djelomična migracija može biti i najvažniji način selidbenog ponašanja u ptica. Tako je u Australiji otkriveno kako djelomično seli 44% ptica nepjevica i 32% pjevica.[52] Pri visinskoj selidbi ptice prelaze sa viših nadmorskih visina na niže, ili obratno, kada vremenski uvjeti prestanu biti optimalni. Najčešće ju pokreću temperaturne promjene i nakon smanjenja dostupne količine hrane na staništu. [53] Neke vrste mogu biti nomadske, bez stalnog teritorija, i kretati se ovisno o vremenskim prilikama i dostupnosti hrane. Vrste porodice papiga su velikom većinom niti selice, niti stanarice, nego su ili disperzivne, iruptivne, nomadske ili pak sele kratko i neregularno.[54]
Sposobnost ptica da se vrate na točna mjesta nakon prelaženja ogromnih udaljenosti poznato je već neko vrijeme. U pokusu provedenom 1950-ih, mali zovoj (Puffinus puffinus) pušten iz Bostona u Massachussetsu (SAD) vratio se u svoju koloniju u Skomeru u Walesu unutar 13 dana, prelazeći pritom udaljenost od 5,150 km.[55] Ptice za navigaciju koriste raznovrsne metode. Vrste koje sele danju za orijentaciju koriste sunce, a noću zvijezde. Ptice koje koriste sunce tijekom dana prilagođuju njegovo pomicanje na horizontu uspomoć svog biološkog sata.[30] Orijentacija zvjezdanim kompasom ovisi o položaju nekoliko zviježđa koje okružuje Sjevernjaču. [56] Nekim vrstama također pomaže sposobnost osjećanja Zemljinog geomagnetskog polja kroz posebno prilagođene osjetljive fotoreceptore.[57]
Komunikacija
Ptice komuniciraju prvenstveno vizualnim i zvučnim signalima. Oni mogu biti svojstveni jednoj vrsti, ali i funkcionirati između različitih vrsta. Vizualna komunikacija ima mnogo funkcija i manifestira se perjem i ponašanjem. Perjem ptice ocjenjuju i nameću društvenu dominaciju, [58] pokazuju spolnu zrelost, kao i prijeteći izgled koji oponaša grabežljivca. Njime neke vrste uspješno tjeraju predatore kao što su jastrebovi i zaštićuju podmladak.[59]
Razlike u perju također omogućuju identifikaciju jedinki, pogotovo između različitih vrsta. Vizualna komunikacija uključuje i ritualizirano ponašanje radi pokazivanja agresije ili potčinjenosti, kao i stvaranja odnosa između budućih roditelja. Ovo ponašanje razvija se iz čišćenja i uređivanja perja, kljucanja i slično. Najsloženiji način pokazivanja ptice čine za vrijeme snubljenja, kao npr. plesovi albatrosa, gdje uspješno stvaranje doživotne veze zahtijeva izvođenje jedinstvenog plesa, [60] kao i kod rajskih ptica gdje uspjeh mužjaka u parenju ovisi o kvaliteti prikaza i perja.[61] Mužjaci pokazuju fizičku izdržljivost svojom građom; ženke vrsta iz porodice vrabaca biraju partnere koji imaju bolju sposobnost izgrađivanja gnijezda,[62] dok sjeničarke privlače partnere izgradnjom sjenica koje kite svjetlucavim predmetima.[63]
Uz vizualnu komunikaciju, ptice su poznate po slušnim sposobnostima. Zov, a u nekih vrsta i pjevanje, glavni su način na koji ptice komuniciraju zvukom; iako neke koriste i mehaničke zvukove kao što su puhanje zraka kroz perje (kao što čine ptice roda Coenocorypha s Novog Zelanda),[64], teritorijalno bubnjanje djetlića. Ptičji zov i pjesme mogu biti vrlo kompleksni; zvukove proizvodi siringa čije obje strane rade neovisno, što može proizvesti dvije pjesme odjednom.
Ptičji zov ima razne namjene od kojih nekoliko njih može biti povezano u jednu pjesmu. Ptice pjevaju kako bi se pokazale kad traže partnera, bilo radi privlačenja ili identifikacije potencijalnih partnera, te u kombinaciji s vizualnom komunikacijom za stvaranje partnerske veze. Koriste se za prisvajanje i održavanje teritorija. Pozivi su također korisni za identifikaciju određenih jedinki, što pomaže roditeljima da nađu svoje potomstvo u natrpanim kolonijama, kao i u ponovnom nalaženju partnera na početku sezone parenja. Pozivima se ptice međusobno upozoravaju na opasnost od grabežljivaca - ovakvi pozivi mogu sadržavati i detaljne i specifične informacije o prirodi opasnosti.[65]
Razmnožavanje
Društveni sustavi
Ogromna većina (95%) ptičjih vrsta su monogamne; iako poliginija (2%) i poliandrija (manje od 1%), poliginandrija (gdje se mužjaci pare s nekoliko ženki, i ženke s nekoliko mužjaka) i promiskuitetni sustavi također pojavljuju.[30] Neke vrste mogu pripadati jednom od ovih sustava samo ovisno o okolnostima. Monogamne vrste stvaraju partnerske veze za sezone parenja; u nekim slučajevima ta veza može potrajati godinama ili čak doživotno.
Prednost monogamije u ptica je briga dvaju roditelja nad potomstvom. U većini životinjskih skupina, muška roditeljska skrb je rijetka, ali u ptica je sasvim uobičajena, i činjenica je da je puno obimnija nego u drugih razreda. Kod ptica, skrb mužjaka može biti važna ili neophodna fizičku kondiciju ženke; kod nekih vrsta ženke ne mogu uspješno podići leglo bez pomoći mužjaka.[66] Poligamni sustavi razmnožavanja nastaju kada su ženke sposobne izvesti legla bez pomoći mužjaka.[30] Katkad postoji raspodjela poslova u monogamnih vrsta, gdje su uloge ležanja na jajima, i obrana gnijezda i teritorija mogu biti zajedničke ili ih se samo prihvaća jedan spol.
Dok je društvena monogamija uobičajena u ptica, nevjernost u obliku izvanparnih odnosa je također učestala.[67] Oni mogu imati oblik prisiljenog odnosa (ili silovanja), kod pataka i ostalih patkarica[68] ili što je puno češće, između dominantnih mužjaka i ženki s manje dominantnim partnerima. Pretpostavlja se da ženke imaju korist primanjem boljih gena kao i osiguranje u slučaju neplodnosti partnera.[69] Mužjaci vrsta koje se pare izvan partnerskog odnosa u paru bavit će se čuvanjem partnera kako bi potvrdili vlastito roditeljstvo potomstva koje će podizati.[70]
Parenje obično uključuje neki oblik udvaranja, koje najčešće obavlja mužjak.[71] Većina je prilično jednostavna i obično uključuje pjevanje. Neki prikazi mogu biti vrlo razrađeni i koristiti metode kao što su udaranje krilima, ples, zračni letovi kao i društveno nadmetanje u svojevrsnim arenama gdje se jedinke po dominantnosti, za partnere nadmeću s ostalima. Ženke se najčešće bave odabirom partnera,[72] iako kod poliandričnih šljuka mužjaci biraju jarko obojene ženke.[73] Snubljenje uređivanjem perja, kljucanjem i hranjenjem obično se izvode između partnera najčešće nakon što su ustanovili svoj odnos i parili se.[74]
Teritorij, gniježđenje i inkubacija
Mnoge ptice za sezone parenja aktivno brane teritorij od ostalih jedinki iste vrste. Veći teritoriji brane se kako bi se očuvali izvori hrane za ptiće. Vrste koje nisu u stanju braniti teritorij na kojemu se hrane, kao npr. morske ptice i čiope, umjesto toga pare se u kolonijama; pretpostavlja se da to čine radi obrane od grabežljivaca. Ptice koje se pare i potomstvo dižu u kolonijama obranit će svoje gnjezdište, a nadmetanje za mjesto postavljanja gnijezda unutar i izvan vrste može biti vrlo žestoko.[75]
Sve ptice liježu amniotska jaja[76] s tvrdim ljuskama načinjenim najviše od kalcij karbonata. Boju jaja određuje nekoliko čimbenika: jaja vrsta koje se gnijezde u rupama ili ih pokrivaju zemljom najčešće su blijeda ili bijela, dok su jaja vrsta koje ih ostavljaju na otvorenom, kao vrste iz reda Charadriiformes, bojom prilagođena okolišu radi kamuflaže. No ta pravila ne vrijede za sve ptice: jaja legnjeva leže na tlu, a kamuflažu im pruža pričje perje. Vrste koje su česte žrtve parazitizma u leglu imaju jaja drugačijih boja kako bi imale veći izgled u uočavanju kukavičjeg jaja, dok jaja ženke kukavica trebaju bojom biti slične jajima domaćina kojemu ga podmeću.[77]
Jaja se obično liježu u gnijezdo koje može biti vrlo složeno izgrađena, kao npr. ona koja prave pletilje i ptice roda Psarocolius, ili vrlo primitivne kao gnijezda albatrosa koja nisu ništa drugo nego ogrebotina na tlu. Neke vrste ne prave gnijezda. Npr. vrsta Uria aalge polažu jaja na golom kamenu, a carski pingvin jaje drži između tijela i nogu. To je pogotovo često kod vrsta čiji ptići su potrkušci. No većina ptičjih vrsta gradi složena gnijezda koje mogu biti u obliku šalica, kupola, tanjura, brežuljaka ili nasipa.[78] Većina gnijezda sagrađena su u skrovitim mjestima i skrivena radi smanjenja opasnosti od grabežljivaca. Otvorena gnijezda obično grade veće ptice koje su ih sposobne braniti ili ptice koje se gnijezde u kolonijama. Gnijezda su većinom građena od biljnih tvari. Neke vrste biraju specifičnu građu kao što je stolisnik jer on sadrži kemijske tvari koje smanjuju učestalost parazita kao što su grinje, što pospješuje preživljavanje ptića.[79] Gnijezda su obično obrubljena perjem radi boljeg održavanja topline.
Inkubacija, tj. ležanje na jajima, kojom se regulira temperatura optimalna za razvoj ptića obično počinje čim se izleže posljednje jaje. Dužnosti ležanja na jajima partneri u monogamnih vrsta često dijele. U poligamnih vrsta o tome se brine jedan roditelj. To može biti vrlo zahtjevan proces. Npr. odrasli albatros tijekom inkibacije jaja izgubi oko 83 g tjelesne mase dnevno.[80] Kod vrsta porodice kokošina (Megapodiidae), jaja toplinu primaju od sunca, trunućeg bilja ili vulkanskih izvora.[81] Razdoblje inkubacije traje od oko 10 dana (u vrsta kao što su djetlići, kukavice i vrapčarke) do preko 80 dana (albatrosi i kiviji).
Roditeljska skrb i podizanje mladunčadi
Ptići nakon rođenja mogu biti bespomoćni ili već neovisni, ili u bilo kojoj fazi između te dvije krajnosti. Ptići koji se liježu nerazvijeni zovu se čučavci i najčešće se liježu maleni, goli i slijepi. Ptići koji su po rođenju pokretni i s već izraslim perjem nazivaju se potrkušcima. Čučavcima je potrebno održavanje tjelesne temperature i o njima se roditelji trebaju brinuti duže nego o potrkušcima.
Duljina i narav roditeljske skrbi razlikuje se između različitih redova i vrsta. U jednoj krajnosti, roditeljska skrb prestaje odmah po izlijeganju iz jaja (kao kod kokošina), i ptići su odmah sposobni brinuti se o sebi.[82] U drugoj krajnosti, mnoge morske ptice produljeno brinu o mladima. Kod vrste Fregata minor ptićima je potrebno do 6 mjeseci dok ne nauče letjeti, a roditelji ih hrane i do 14 mjeseci nakon toga.[83]U nekih vrsta, skrb o potomstvu dijeli se između oba partnera, dok to u drugih radi samo jedan spol. Kod nekih vrsta, druge jedinke iste vrste će pomagati paru s potomstvom u njihovoj skrbi. Ovi pomagači su obično bliski srodnici kao npr. ptići istog para iz prethodnih sezona parenja.[84] Zajednička skrb prema mladuncima je pogotovo uobičajena kod vrana, ali je zamijećena i kod drugih vrsta kao što su crvenkaska lunja, Acanthisitta chloris, te Gymnorhina tibicen.
Točka u kojoj ptići opernate iznimno se razlikuje kod vrsta. Ptići vrste Synthliboramphus antiquus napuštaju gnijezdo noć nakon izlijeganja, prateći zov roditelja prema moru gdje se odgajaju dalje od kopnenih grabežljivaca.[85] Druge vrste, pogotovo patke, udaljuju svoje ptiće dalje od gnijezda u vrlo ranoj dobi. U većini vrsta ptići napuštaju gnijezdo ubrzo nakon što nauče letjeti, ili malo ranije. Nakon toga, skrb o njima se razlikuje. Ptići albatrosa gnijezdo napuštaju sami i ne primaju nikakvu daljnju skrb, dok druge vrste svoj podmladak dodatno prehranjuju i nakon dozrijevanja.[86] Ptići također mogu pratiti svoje roditelje za vrijeme prve selidbe.[87]
Parazitiranje legla
Iako i neki kukci i ribe parazitiraju legla, najveći broj takvih parazita su ptice. To su ptice koje polažu jaja u gnijezdima drugih ptica. Ta jaja vrste domaćini često prihvaćaju i o njima se brinu, često i na račun vlastitog legla. Postoje dvije vrste parazita legla: prisiljeni paraziti koji nisu sposobni podizati vlastito potomstvo moraju polagati jaja u gnijezdima drugih vrsta i neprisiljeni paraziti, koji su sposobni podizati vlastito potomstvo, ali jaja polažu u gnijezdima drugih jedinki iste vrste kako bi povećali rezultat razmnožavanja. Najpoznatiji prisiljeni parazit legla je kukavica, iako od stotinjak vrsta kukavica, samo su četiri prisiljeni paraziti legla.[88] Neki paraziti su prilagođeni tako da se njihova jaja izliježu prije jaja svojih domaćina koje ptić-parazit izgurne iz gnijezda, čime se osigurava da njima pripadne sva hrana donešena u gnijezdo.
Odnos s ljudima
I
Ptice su vrlo vidljive i uobičajene životinje i ljudi s njima imaju dug odnos. U nekim slučajevima, taj odnos je mutualističan (uzajamno koristan), kao u primjeru suradničkog odnosa između pticea porodice medovođa (Indicatoridae) koje ljudima urođeničkih plemena pomažu u nalaženju meda, ili komensalističan (jedna strana ima korist, a druga niti korist, niti štetu), kao u slučaju brojnih vrsta koje imaju neizravnu korist od ljudskih djelatnosti. Na primjer, obični golub ili golub pećinar vrlo je raširen u urbanim područjima širom svijeta. No ljudski utjecaj može biti i škodljiv do te mjere da određenim ptičjim vrstama prijeti izumiranje zbog ljudskih aktivnosti.
Ptice također imaju mnogo važnih utjecaja na ljude. Često su one prijenosnici bolesti kao što su psitakoza, salmoneloza, kampilobakterioza, mikobakterioza (ptičja tuberkuloza), ptičja gripa, gvardijaza, i kriptosporidioza. U poljoprivredi i industriji također mogu biti bitan štetnik,[89] kao i iznimno važan izvor hrane i zarade.
Iskorištavanje
Ptice su ljudima važan izvor hrane. Vrsta koja se najčešće uzgaja u proizvodnji mesa je domaća kokoš, te njena jaja, iako su guske, fazani, purice i patke vrlo često uzgajaju u istu svrhu. Takve ptice koje se uzgajaju kao hrana zovu se skupnim imenom perad. Lov je također važna metoda pribavljanja hrane, što je u prošlosti dovelo i do izumiranja nekoliko ptičjih vrsta. No suvremeni lov daje potrebnu pozornost u izlovu životinjskih vrsta radi sprječavanja opasnog smanjivanja njihove brojnosti.
Osim mesa i jaja, ljudi ptice iskorištavaju za ostale predmete kao što su perje za posteljinu i ukrašavanje, fosfor i dušik koji se koriste u izradi umjetnih gnojiva i baruta proizvodi se i od guana - tvari kojom ptice u Južnoj Americi grade gnijezda.
.
I druge ptice ljudi već dugo koriste za ispunjavanje nekih zadataka. Sokoli se još koriste u lovu, dok kormorane koriste ribari. Pilići i golubovi omiljeni su u pokusima i često se koriste u istraživanjima u biologiji i komparativnoj psihologiji. Ptice su među najproučavanijim skupinama svih životinjskih grupa. Znanost koja se bavi proučavanjem ptica zove se ornitologija. Stotine akademskih časopisa i tisuće znanstvenika posvećeno je istraživanju ptica, dok se amaterski promatrači ptica broje u milijunima.
Šarene, pogotovo tropske ptice (papige, mine) uzgajaju se u zatočeništvu i drže kao kućni ljubimci, iako je ova praksa dovela do krijumčarenja nekih ugroženih vrsta. Međunarodni sporazum CITES, prihvaćen 1963. bitno je smanjio krijumčarenje ptica koje štiti.
Mnogi kućevlasnici u svojim domovima podižu ptičje kućice ili hranilišta kako bi u svoja dvorišta privukli ptice različitih vrsta. To je postalo višemilijunska industrija, npr. procjenjuje se da 75% kućanstava u Velikoj Britaniji tijekom zime pticama pruža hranu.[90]
Važnost u religiji, folkloru i kulturi
Ptice su česta pojava u religijama, vjerovanjima i popularnoj kulturi u kojoj ispunjavaju nekoliko uloga. U vjerovanjima služe kao glasnici, svećenici ili vođe pod određenim božanstvima, kao npr. u kultu Uskršnjih otoka gdje Tangata manu (ljudi-ptice) imaju ulogu poglavica,[91] pomagači, kao u slučaju dva gavrana Hugina i Munina koji šapuću vijesti u uši nordijskog boga Odina.[92]
Ptice također služe i kao religijski simboli, golubica kao Jonin simbol u Bibliji sa svim svojim pripisanim značenjima: plahost, pasivnost, žalovanje i ljepota.[93] Ptice same mogu biti deificirane, kao npr. paun kojeg su indijski Dravidi smatrali samom Majkom Zemljom.[94] Ptice se ponekad percipiraju i kao čudovišta, kao što je divovska ptica iz perzijskih legendi, rok, kao i legende o Poukaiju, divovskoj ptici grabljivici koja je sposobna oteti ljude, a utemeljena je na izumrloj vrsti, Haastovom orlu.[95] U nekim dijelovima svijeta na ptice se gleda sa sumnjičavošću i nepovjerenjem. Tako se u dijelovima Afrike za sove smatra da donose nesreću, vještice i smrt.[96]
Ptice su zastupljene u kulturi i umjetnosti od pretpovijesnih vremena. Zajedno s ostalim životinjama prikazane su u ranim spiljskim slikama.[97] Kasnije su ptice iskorištavane za religijsku umjetnost i simbole. Među najveličanstvenijima je danas izgubljeno paunovo prijestolje mogula i perzijskih careva Indije. S porastom interesa znanosti, mnoge slike ptica naručivane su za knjige o zoologiji, a među najpoznatijim umjetnicima u tom području bio je John James Audubon, čije su slike sjevernoameričkih ptica imale velik komercijalan uspjeh u Europi, i po kojemu je kasnije nazvano američko Nacionalno Audubonovo društvo.[98]
Ptice su također važne u poeziji: Homer je u Odiseju uključio slavuje, a pjesnici od tada često spominju tu vrstu.[99] Odnos između albatrosa i mornara središnja je tema Pjesme staroga mornara Samuela Taylora Coleridgea, koja je imala tolik utjecaj da je proizvela metaforu teškog bremena. [100]
Percepcija pojedinih ptica razlikuje se od kulture do kulture. U nekim dijelovima Afrike, smatra se da sove donose nesreću, u velikom dijelu Europe smatraju se mudrim pticama; u drevnom Egiptu ptičju vrstu pupavca (Upupa epops) smatralo se svetom pticom, u Perziji simbolom kreposti, u većini Europe lopovima, a u Skandinaviji vjesnicima rata.[101]
Zaštita
Ljudi imaju snažan utjecaj na život mnogih ptičjih vrsta. Ljudske aktivnosti u nekim su slučajevima nekim vrstama omogućili naglo proširenje područja njihovih prirodnih staništa, u drugima su se ona smanjila, a nega su dovela i do izumiranja vrsta. Preko stotinu vrsta ptica izumrlo je u povijesti, a najdramatičnije izumiranje dogodilo se na Tihom oceanu za vrijeme ljudske kolonizacije, kada je nestalo između 750 i 1800 vrsta.[102] Prema Institutu Worldwatch, mnoge ptičje populacije trenutno se smanjuju u cijelom svijetu, s oko 1200 vrsta kojima prijeti izumiranje u idućih sto godina.[103] Najspominjaniji uzrok izumiranja je nestajanje staništa. [104] Druge prijetnje su pretjeran izlov, nesretni slučajevi udara u letjelice, zapinjanje za duge ribarske sajle, zagađenje staništa, nadmetanje i opasnost od grabežljivaca koji su umjetno uvedeni sa udaljenih područja,[105] naftne mrlje, pesticidi i promjena klime. Vlade država zajedno s brojnim udrugama za zaštitu rade na zaštiti ptica, bilo kroz zakone kojima ih se štiti, čuvanjem samih staništa ili njihova rekonstrukcija, kao i mjesta za držanje ptica u zatočeništvu dok nisu spremne za puštanje u divljinu. Također je moguće procijeniti ptičje stanište obilježavanjem i elektroničkim praćenjem.
Galerija zanimljivih slika
Ptice imaju najrazvijeniji vid. Oko sokola simbol je oštrog vida.
U raširenim krilima ovog afričkog jastreba jasno se razabiru vrste krilnog perja
Sokol Hor, sin Ozirisov i Izidin, važno je božanstvo drevnog Egipta
Roda je omiljena među ljudima i često se smatra da donosi sreću onome na čijoj kući napravi gnijezdo. Popularno je objašnjenje ljudskog razmnožavanja.
Lastavica, čest primjer za poučavanje o ptičjim migracijama
Pingvini su vrlo vješti plivači
Bijeli golub simbol je mira
Dodo je omiljeni primjer izumrlih vrsta uopće.
Sisavci
?
Sisavci
Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Potkoljeno: Vertebrata
Razred: Mammalia
Carl Linné, 1758.
Podrazredi
Multituberculata (izumrli)
Palaeoryctoides (izumrli)
Triconodonta (izumrli)
Eutheria (izumrli preci) / Placentalia
Marsupialia
Monotremata
Sisavci (Mammalia) su jedan od razreda unutar velike skupine životinja s kralježnicom, a u tradicionalnoj sistematici su razvrstani u razred. U najuočljivije osobine sisavaca spadaju krzno i hranjenje podmlatka mlijekom - sisanje. Na svijetu danas postoji 5.500 različitih recentnih vrsta, koje se po nekim podjelama svrstavaju u 3 podrazreda: prasisavci (Protheria), tobolčari (Metatheria) i viši sisavci ili placentalne životinje (Eutheria) u koju, zoološki promatrano, spada i čovjek.
Građa tijela
Sisavci spadaju u kopnene kralježnjake (Tetrapoda) unutar taksona kralježnjaka (Vertebrata) i time su im zajedničke osobine koje ovdje nisu pojedinačno navedene.
Osnovne osobine
Dlake
Krzno od dlaka je jedno od najznačajnijih obilježja sisavaca. Iako neke vrste uopće nemaju dlake (primjerice kitovi), i one su se razvile od predaka koji su imali krzno, a imaju ga još uvijek u fazi embrionalnog razvoja. Većina sisavaca imaju za vrijeme čitavog života gotovo cijelo tijelo prekriveno dlakama. Dlake su građene od keratina. Krzno kod životinja ima više funkcija:
• Krzno služi kao dobar regulator topline, izolira hladnoću, a ponekad štiti i od vrućine. To izoliranje je važan preduvjet održavanja stalne tjelesne temperature (homoiotermija).
• Boje i šare krzna služe za optičku zaštitu, vizuelno stapanje s okolišom (maskiranje) kako plijenu tako i lovcu (primjer polarni zec, polarna lisica). Upadljiva šara na krznu može služiti i kao znak upozorenja neprijateljima ( kao na primjer tvorovi)
• Dlake mogu služiti i kao sredstvo sporazumijevanja, na primjer, nakostriješena dlaka na vratu i leđima vuka znači agresivnost, ili uspravljeni rep bjelorepog jelena kao znak povlačenja, bijega.
• Dlake igraju važnu ulogu i za osjetilo opipa. Ta je uloga posebno izražena kod brkova (Vibrissae), koji se pokreću posebnim mišićima i opremljeni su osjetljivim živčanim stanicama.
• Kod čitavog niza sisavaca, kao na primjer ježeva , bodljikavih praščića i ježaka dio dlaka se razvio u bodlje koje služe kao dodatna obrana od neprijatelja.
• Krzno može označavati i razliku između spolova (griva kod lavova)
Zubi
U pravilu, odlika sisavaca je heterodontno zubalo koje karakteriziraju četiri različita tipa zubi. Sprijeda su sjekutići, do njih se nalaze očnjaci, a zatim slijede dva različita tipa kutnjaka (pretkutnjaci i kutnjaci). Takvo heterodontno zubalo je jedna od važnijih razlika u odnosu na, recimo, reptile, koji imaju homodontno zubalo, što znači da im svi zubi imaju jednaki oblik. Poznavanje tih razlika važno je kod određivanja porijekla fosila. Većina sisavaca mijenja zube. Prvo narastu mliječni zubi, koje kasnije zamijene trajni. Ta pojava zove se Diphyodontia.
Neke vrste sisavaca imaju zube bez korijena, koji rastu neprekidno tijekom čitavog života a "troše" se neprekidnim korištenjem. To su, recimo, prednji zubi glodavaca, kao i kljove kod slonova , morževa i narvala (kojeg zovu još i jednorogi kljovan) i drugih.
• Jednootvorni ili, kako su ih ranije zvali prasisavci, kao odrasli nemaju zube, ali kod valjenja iz jaja imaju jednu izraslinu uz pomoć koje otvaraju ljusku da bi izašli iz jaja, slično pticama. U toj skupini su danas živuće vrste još samo tri (neki smatraju četiri) živuće vrste, a najpoznatiji među njima je čudnovati kljunaš.
• Zubalo tobolčara se u nekim aspektima razlikuje od onog kod viših sisavaca. Tako svi osim zdepaša (ili vombata, ime pod kojim je kod nas poznatiji) imaju različit broj sjekutića u gornjoj i donjoj čeljusti. Te životinje imaju najčešće 40 do 50 zuba, bitno više nego što ih imaju viši sisavci.
• Rani viši sisavci imali su ukupno 44 zuba. Tako organizirane zube možemo još i danas naći kod nekih vrsta, primjerice kod divljih svinja. Međutim, kod većine vrsta je specijalizirana prehrana dovela do smanjenja broja zubi. Neke vrste su potpuno izgubile zube, kao mravojedi ili, primjerice, ljuskavci koji uopće više nemaju zube. Ali postoje i slučajevi obrnutog razvoja, kad se samo u nekoliko slučajeva dogodilo, da je broj zubi tijekom evolucije povećao: to je divovski ljenjivac koji je izumro oko 1550. a imao je oko 100 zuba u čeljusti u obliku cijevi što je apsolutno najveći broj zuba kod kopnenih sisavaca. Sasvim posebnan slučaj predstavljaju kitovi zubani čiji zubi su ponovo poprimili oznake jednakog oblika svih zuba (odnosno homodontnog zubala), a čiji broj kod nekih vrsta dupini može biti i do 260.
Slušne kosti i čeljusni zglob
Jedno od obilježja svojstvenih samo sisavcima su tri slušne kosti: čekić (Malleus), nakovanj (Incus) i stremen (Stapes) . One se nalaze u srednjem uhu. Prihvaćaju vibracije s bubnjića i prenose ih u ovalni prozor unutrašnjeg uha.
Stremen se nalazi već na početku evolucije kopnenih kralježnjaka. To je kod vodozemaca, gmazova i ptica jedina slušna kost i naziva se Columella. On je kod riba još kao tzv. Hyomandibulare sastavni dio donje čeljusti.
Donja čeljust (Mandibula) se kod sisavaca sastoji od samo jedne kosti (Dentale). Kod predaka sisavaca, a kod gmazova još i danas, sastoji se od više kostiju. Čekić i nakovanj su nastali od dvije kosti koje gmazovi još i danas imaju u svojoj donjoj čeljusti. Kod drugih kralježnjaka te dvije kosti predstavljaju još "primarni" čeljusni zglob koji se kod sisavaca tijekom fetalnog razvoja zamjenjuje jednim na drugom mjestu nastalim "sekundarnim" čeljusnim zglobom.
Druge osobitosti
Ekskluzivna osobina sisavaca je dojenje mladunaca majčinim mlijekom. Pobliže o tome u odjeljku o razmnožavanju.
• Sisavci su jedina grupa životinja koja ima dijafragmu, plosnati mišić koji razdvaja prsnu od trbušne šupljine.
• Kod sisavaca se razvilo sekundarno nepce, koje im omogućava disanje dok jedu.
• Mozak je dobro razvijen, a dvije polovice velikog mozga su povezane.
• Građa lubanje je ranije imala "prozor", bila je otvorena preko očiju, a u međuvremenu je taj prostor zatvoren. Danas se može razaznati na mjestu gdje postoje sljepoočnice.
• Eritrociti nemaju staničnu jezgru.
• Sisavci, kao i ptice, imaju zatvoreni, "dvostruki" krvotok. Srce je podijeljeno na dvije klijetke i dvije pretklijetke, a lijeva i desna strana srca su razdvojene.
Različitosti u građi tijela
Tijekom svog razvoja, sisavci su naselili gotovo sva životna područja na Zemlji i pri tome razvili vrlo različite oblike. Čitav niz vrsta prilagodio se životu u vodi kako građom tijela tako i organa tom okolišu. Najbolje prilagođeni životu u vodi su kitovi. Njihova građa tijela više nalikuje ribljoj nego ostalim sisavcima. Prednji udovi su se oblikovali kao peraje, stražnji udovi su se izgubili, a rep se preoblikovao u repnu peraju. Druge vrste, kao perajari, (ili poznatije kao foke, tuljani) i morske krave (poznatije kao sirene) nisu se tako potpuno prilagodile kao kitovi.
Netopiri, ili šišmiši, su, osim ptice, jedini kralježnjaci koji su sposobni aktivno letjeti. Oni imaju jako izdužene kosti prstiju između kojih su razapete letne kožice. Tako je čitav niz sisavaca, neovisno jedni od drugih, razvio letne kožice, u ovom slučaju bi se moglo reći - letne membrane. Tu spadaju veliki klizači, leteće vjeverice kao i bodljorepe vjeverice iz reda glodavaca, ali i kod nekih vrsta tobolčara su se također razvile letne kožice.
Različiti sisavci su se prilagodili i životu pod zemljom. Imaju valjkasta tijela kratkih udova, koji često imaju produžetke poput alata za kopanje. Mnoge vrste su se, opet, prilagodile u potpunosti životu na drveću pa su im šape razvile palac postavljen suprotno od ostalih prstiju kako bi im omogućio čvršće i sigurnije prihvaćanje grana (nasuprotnost) i rep kojim se također pridržavaju. Stanovnici travnjaka i drugih otvorenih površina su smanjili broj prstiju i razvili koštana kopita, dok su drugima znatno jače razvijeni stražnji udovi i kreću se skačući. Mnoge vrste, ponajčešće malene, koje se neprekidno skrivaju, razvile su zbijeno tijelo kratkih nogu, među njima puno glodavaca i kukcojeda.
I u odnosu na veličinu tijela postoje ogromne razlike: najmanjim sisavcima smatraju se svinjoliki šišmiš i etrurski mali miš, koji su svaki teški samo 2 grama, dok je plavi kit vjerojatno najveća, ne samo danas nego ikada živuća životinja na Zemlji. Oni mogu težiti do 150 tona, što je 75 milijuna puta više od najmanjih sisavaca.
Rasprostranjenost
Sisavci su rasprostranjeni na cijelom svijetu. Ima ih na svim kontinentima , u svim oceanima i na većini otoka. Prasisavci su ograničeni samo na Australiju i Novu Gvineju, a tobolčari žive na dijelu otoka Oceanije kao i u Sjevernoj- , Srednjoj- i Južnoj Americi. Jedino u Australiji je, do dolaska prvih ljudi, bilo vrlo malo viših sisavaca: to su bile samo neke vrste šišmiša i miševi. Na udaljenim otocima je bilo vrlo malo sisavaca, tako da su na puno otoka (među njima Novi Zeland) šišmiši bili jedini viši sisavci.
Sisavci su naselili gotovo sva područja Zemlje. Nalazi ih se kako u pustinjama i kišnim šumama, tako i u visokom gorju i polarnim područjima. U rijetka područja gdje sisavci ne žive spadaju˙(bar prema današnjim spoznajama) velike morske dubine i unutrašnjost Antarktika .
Način života
Koliko su sisavci različiti građom tijela i okolišom u kojem žive, toliko su im različiti i načini života. Postoje životinje koje su aktivne po danu, one koje su aktivne u sumrak i zoru, zatim noćne životinje, ali postoje i takve koje su aktivne i danju i noću. U odnosu na svoje društveno ponašanje postoje također značajne razlike. Pored vrsta koje su izraženi samotnjaci, ima i takvih koje žive u grupama koje se mogu brojati i do tisuću jedinki. Neke su vrste razvile vrlo kompleksne oblike ponašanja i njeguju stroge hijerarhijske odnose između sebe a sporazumijevaju se glasanjem i govorom tijela. Iako iznimka, ipak postoje i sisavci koji za lov ili u obrani koriste otrov.
Osjetila
Osjetilo njuha igra važnu ulogu u životu sisavaca, između ostalog služi za potragu za hranom ali i kod razmnožavanja. Feromoni igraju vrlo važnu ulogu u signaliziranju spremnosti za parenje, što je kod izraženih samotnjaka možda najvažnije. I kod obilježavanja teritorija je njuh također vrlo značajan. Velik broj vrsta obilježava "svoj" teritorij urinom, izmetom ili posebnim žlijezdama.
Općenito, sisavci imaju dobro razvijen sluh. Poseban oblik je korištenje ultrazvuka. Registriranjem povratka odaslanog zvuka, određuju svoj položaj u prostoru ali i položaj plijena u odnosu na sebe. Dvije su vrste posebno dobro razvile korištenje ultrazvuka, kitovi zubani i šišmiši, ali i neke druge vrste ga upotrebljavaju, samo ne tako izraženo.
Osjetilo opipa je također jedan način doživljavanja svoje okoline. U tu svrhu su mnoge vrste razvile posebne vrste dlaka osjetljive na dodir (Vibrissae) koje se mogu i pokretati posebnim mišićima (kod nekih vrsta se zovu brkovi - primjerice kod svih mačaka - a kod drugih čekinje - kod perajara kao kod tuljana). I koža sama po sebi može biti osjetilo opipa, kao na primjer vršci prstiju kod primata ili područje nosa ili surle kod nekih drugih vrsta. Općenito se smatra da najbolje razvijeno osjetilo opipa imaju krtice. U tom kontekstu se često spominju kljunovi jednootvornih kralježnjaka, koje još zovu i prasisavcima. Oni imaju u kljunovima receptore kojima primaju električne signale koji nastaju uslijed mišićne aktivnosti plijena. Osjetilo opipa je važno i u socijalnim kontaktima, mnoge životinje njeguju uzajamno "trijebljenje nametnika" iz krzna.
Prehrana
Jedna od zajedničkih osobina svih sisavaca je da im je potrebna veća količina energije nego drugim životinjama usporedive veličine. To proizlazi iz činjenice da su sisavci toplokrvne životinje i moraju održavati stalnu temperaturu tijela, za razliku od, recimo, kornjača koje koriste sunčevu toplinu da postignu temperaturu tijela potrebnu za uobičajene aktivnosti. Iz toga slijedi činjenica da moraju relativno puno jesti, tako da neke vrste pojedu dnevno hrane u težini vlastitog tijela. Sisavci se hrane svim vrstama hrane: postoje biljožderi (Herbivora) , mesožderi (Carnivora) ali i izraziti svežderi (Omnivora) . Građa zubi kao i probavnog sustava koje su pojedine vrste razvile, odraz su njihove prehrane. Mesožderi imaju kratka crijeva kako bi izbjegli otrove koji se stvaraju truljenjem hrane koju uzimaju. Biljožderi su razvili niz strategija da svoju hranu, koja je općenito teško probavljiva, iskoriste na najbolji mogući način. Tu spadaju, između ostalog, duža crijeva, želudac s više komora (primjerice kod preživača ili klokana) ili ponovno probavljanje određene vrste izmeta kod glodavaca i zečeva. Vrste životinja koje se hrane isključivo lišćem (Folivora), kao što su na primjer koale ili ljenjivci, koriste svoju slabo hranjivu hranu na najbolji mogući način tako, da imaju izrazito dugačka razdoblja tjelesnog mirovanja.
Razmnožavanje
Parenje
Većina sisavaca su ili poligini (jedan se mužjak pari s više ženki) ili promiskuitetni (i mužjaci i ženke se pare s više patrnera). S obzirom da je skotnost i dojenje za ženke i vremenski i energetski vrlo intenzivno, mužjaci mogu imati više mladunaca nego ženke. Iz toga se kod mnogo vrsta razvilo poligino ponašanje. Relativno malo mužjaka se pari s više ženki, a mnogo mužjaka se uopće ne pari. Posljedica toga su česte i žestoke borbe rivalizirajućih mužjaka za pravo na parenje, a u nekim slučajevima je mogućnost izbora prepuštena ženkama. Iz toga proizlaze kod mnogih sisavaca kompleksni oblici ponašanja ili anatomska obilježja vezana za razmnožavanje. Mnoge vrste karakterizira spolni dimorfizam (mužjaci su često značajno veći i teži od ženki), i kao posljedica selekcijskog pritiska na mužjake kako bi poboljšali svoje izglede za parenje.
Prema nekim procjenama samo oko tri posto svih sisavaca živi u monogamnim odnosima u kojim se u čitavom razdoblju parenja mužjak pari samo s jednom ženkom. U tim slučajevima mužjak uglavnom barem djelomično sudjeluje u uzgoju mladunaca. Takav oblik ponašanja obično ovisi o uvjetima u okolišu: ako su resursi skromni, mužjak se pari samo s jednom ženkom i pomaže joj u podizanju mladunaca, a kad je količina hrane obilna, ženka može i sama podići mladunce, pa se mužjak pari s više partnerica.
Poliandrija (parenje jedne ženke s više mužjaka) se samo rijetko sreće u svijetu sisavaca, primjerice kod nekih vrsta iz porodice majmuna pandžaša . Kod tih životinja se o podmlatku uglavnom brine samo mužjak, a mladunčad donosi majci samo na dojenje.
U ovom kontekstu treba spomenuti još jedan, za sisavce vrlo neobičan oblik socijalnog života. Prisutan je kod nekih vrsta pjeskaša, jedne porodice glodavaca koji žive u Africi , kao što su gola i siva krtica . One žive eusocijalno orgaiziramin životom, inače poznatim uglavnom samo kod nekih porodica insekata. U koloniji je samo jedna ženka, "kraljica", plodna i pari se s više mužjaka iz kolonije, dok su ostale životinje neplodne i kao radnici obavljaju sve aktivnosti koje su potrebne za preživljavanje zajednice.
Prasisavci
Oznaka prasisavaca je jedan tjelesni otvor koji istovremeno služi i za izbacivanje izmeta i kao organ za razmnožavanje koji se naziva kloaka. Mužjakov penis služi isključivo za provođenje sjemena i na vrhu je rascijepljen. Od svih drugih sisavaca se razlikuju time da ne rađaju žive mlade nego legu jaja. Ona su mala (u promjeru imaju 10 do 15 milimetara) i svojom kožastom ljuskom i velikim žumanjkom više nalikuju jajima gmazova nego ptičjim. Ženka leži na jednom do troje jaja točno 10 dana. Novoizleženi prasisavci su goli i maleni, i u takvom su stadiju razvijenosti koje podsjeća na embrio da su uporedivi novorođenim tobolčarima.
Tobolčari
Građom svojih organa za razmnožavanje tobolčari se bitno razlikuju od viših sisavaca. Kod njih su ti organi dvostruki. Ženke imaju dva uterusa i dvije vagine, a mužjaci imaju rascijepljeni, dvostruki penis i skrotum. Ženke vrlo kratko (12 do 43 dana) nose mladunče. Većina vrsta ne razvija posteljicu, ali kod nekih tobolčara postoji primitivna maternica (na primjer kod koale). Mladunčad dolazi na svijet kroz porođajni kanal koji kod mnogih vrsta postoji samo za tu svrhu, a rađaju se u puno nerazvijenijem obliku nego mladunčad viših sisavaca. Porođajna težina im je manje od 1% težine majke i organi su im prisutni tek u samom začetku. Dobro su im razvijeni samo prednji udovi jer podmladak mora vlastitim snagama prepuzati put od izlaza iz porođajnog kanala do majčinih dojki, a majka im uopće ne može pri tome pomoći.
Viši sisavci
Viši sisavci ili životinje sa placentom obuhvaćaju daleko najveći broj vrsta. Ključna osobina viših sisavaca je vanjski sloj stanica oko oplođenog jajašca. Taj sloj predstavlja imunološku barijeru i omogućuje dugotrajan rast ploda u majčinom tijelu. Tobolčari nemaju taj sloj stanica ( Trophoblast ) pa trudnoća mora završiti prije nego što obrambeni imunološki sistem majke postane dovoljno djelotvoran da prekine trudnoću i izbaci plod "smatrajući" ga nepoženjnim stranim tijelom.
Trajanje trudnoće (kod mnogih životinja koristi se izraz "skotnost"), kao i broj mladunčadi, ovise o načinu života pojedine vrste. Čučavci (na primjer zvijeri i glodavci) imaju kraće razdoblje skotnosti i veći broj mladunaca, dok potrkušci (primjerice parnoprstaši i kitovi) dugo nose mladunčad i imaju manji broj mladunaca. Tako na primjer skotnost kod nekih vrsta hrčaka traje samo 16 dana, dok kod slonova može trajati do 25 mjeseci.
Sisanje
Osobina koja je čitavoj skupini dala ime sisavci je da majka hrani novorođeno mlado mlijekom , hranjivom tekućinom koju luče mliječne žljezde. Ona se sastoji od izvana vidljivo ograđenog područja žljezde koje svako uglavnom završava bradavicom. Iznimka su prasisavci gdje mladunče liže mlijeko direktno iz mliječne žljezde s majčinog krzna. Broj kompleksa mliječnih žljezda se razlikuje prema vrstama i direktno ovisi o prosječnom broju mladunaca. Tako ljudi ili konji imaju dva takva kompleksa, a, recimo, domaća svinja ih ima dvanaest. Hranjenje mlijekom traje tako dugo, dok mladunac može početi jesti tvrdu hranu.
Posljedice sisanja su vrlo velike i za mladunče i za majku. Novorođenčad bez puno truda dobija masnu i vrlo hranjivu hranu koja osigurava brzi rast, ali su potpuno ovisni o prisutnosti majke. Da se životinje ponašaju kao dojilje, što znači da neka ženka dozvoljava sisanje tuđoj mladunčadi, poznato je samo kod vrlo malog broja vrsta (to rade, recimo, lavice). U većini slučajeva je uz sisanje povezana i vrlo intenzivna njega mladunaca i brižan odnos prema njima. Za ženke sisanje znači da u podizanje mladunaca mora uložiti mnogo energije i vremena.
Dužina života
Kao što su različiti oblikom i načinom života, isto tako i žive različito dugo. U pravilu, manje vrste žive kraće od velikih, ali šišmiši čine iznimku od tog pravila. Veći sisavci mogu doživjeti starost od više desetljeća. Kopnene vrste ne dosežu starost čovjeka koji živi sve duže zahvaljujući novijoj medicini. Jedini sisavac sa životnim vijekom koji je dug približno koliko i čovjekov je slon, koji može doživjeti i do 80 godina. Jedino neke vrste kitova mogu živjeti značajno duže - najstariji poznati sisavac bio je jedan grenlandski kit koji je uginuo u starosti od 211 godina.
Ljudi i sisavci
Iako i čovjek po zoološkom vidu pripada sisavcima, po nekim drugim kriterijama ne pripada. Umjesto toga, tematizira se ponašanje čovjeka prema sisavcima i obrnuto. Bez sumnje su sisavci znatno oblikovali povijest i samog čovjeka. Već godinama su ljudi jeli njihovo meso i koristili njihovu dlaku i kosti, koje su prerađivali i koristili ili prodavali. Imali su i značajnu ulogu kao pomoćnici za prevoženje i jahanje; do danas se koristi njihovo mlijeko kao piće, ali se koriste i u laboratorijima i u znanstvenim pokusima. Obratno, i ljudi imaju važnu ulogu u životu sisavaca. Neke vrste sisavca ljudi su prenijeli na druge kontinente i razmnožavali su se na drugim mjestima; no, ljudi su i smanjili broj nekih životinja, tako da sad imamo neke vrlo rijetke vrste sisavaca (pande, na primjer). Mnoge vrste sisavca su direktno ili indirektno nestali zbog djelovanja ljudi.
Korisni sisavci
Neke vrste sisavca ljudi drže zbog njihovih korisnih osobina. Zbog toga se domesticiraju (pripitomljavaju), i postaju korisne. Dalje se love i divlje životinje, koje nemaju posebne koristi.
Razlozi korisnosti sisavca
• Jedan od najvažnijih razloga za pripitomljavanje i lov sisavca jeste njihovo meso, koje sadrži dosta bjelančevina i masti. U zapadnom svijetu je često meso od goveda i svinja. U manjim mjerama se jede i meso od domaćih ovaca, koza, konja, pa i nekih kukcojeda. U Južnoj Americi se meso pasanaca smatra delikatesom, ješci se rado jedu na Novoj Gvineji. Općenito, u svakom podneblju i kulturi ljudi su razvili različite prehrambene navike ovisno o vrstama sisavaca koje žive u njihovoj blizini.
• Ljudi koriste i dlaku i kožu nekih sisavaca. Ovčja dlaka koristi se za pravljenje vune. Od dlake glodavca i kuna se pravi krzno, a koža goveda se koristi za izradu odjeće i obuće. Krzno je simbol za luksuz, no ipak svi ljubitelji životinja apeliraju da se odbaci nošenje krzna.
• Uz krzno i meso sisavca, ljudi koriste i druge dijelove njihovog organizma. Na primjer, kljove od slona se koriste za dekoraciju, kao i za pravljenje bilijarskih kugli. Mnoge afričke kulture smatraju da rog od nosoroga donosi sreću, ali i kao sredstvo za poboljšanje potencije. Tp je ove životinje dovelo na rub istrijebljenja.
• Ono što je isto važno za korištenje sisavca, jeste mlijeko pojedinih životinja. Mlijeko pripitomljenih krava se najviše pravi i prodaje: 85% domaćeg mlijeka jeste od goveda. U nekim dijelovima svijeta se i pije mlijeko od ovaca, koza, konja, pripitomljenih magarca, volova i jelena.
Gmazovi
?
Gmazovi
Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Potkoljeno: Vertebrata
Razred: Sauropsida/Reptilia
Goodrich, 1916.
Redovi
podrazred Anapsida
• Procolophonida †
• Testudines
podrazred Diapsida
• nadred Ichthyopterygia †
• nadred Sauropterygia †
• nadred Lepidosauria
o Rhynchocephalia
o Squamata
o Crocodilia
o Pterosauria †
• nadred Dinosauria
o Ornithischia †
o Saurischia
Gmazovi (Reptilia) ili reptili (od lat. reptilis - onaj koji gmiže) su jedan razred kralježnjaka. Kao filogenetički takson ili kao zatvorena razvojna grupa, trebali bi sadržavati i ptice. Ovdje se obrađuje svrstavanje u gmazove prema klasičnoj podjeli koja ne odgovara prirodnom grupiranju, jer oni nisu svi potomci zadnjih zajedničkih predaka.
To su hladnokrvne životinje, imaju rep, kožu s rožnatim ljuskama i uglavnom s četiri noge i pet prstiju. Iznimka su zmije kod kojih su se noge povukle. Svi gmazovi dišu plućima. Srce gmazova sastoji se od jedne klijetke i 2 pretklijetke, no kod krokodila srce ima 2 klijetke i 2 pretklijetke. Krvotok im je zatvoren. Legu jaja ili rađaju žive mlade (ovoviviparnost kao npr. planinska gušterica), a razvijaju se direktno, što znači bez larve kao razvojnog međuoblika. To su ektotermne i poikilotermne životinje, koje temperaturu tijela koliko je to moguće, određuju svojim ponašanjem.
Znanost koja se bavi gmazovima naziva se herpetologija. Znanje o njihovoj njezi i uzgoju u terarijima naziva se vivaristika.
Razvojna povijest
Gmazovi su se pojavili sredinom karbona, a razvili su se iz vodozemaca. Razlikovali su se od vodozemaca prvenstveno po amniotskom jajetu s ljuskom koja služi za zaštitu od isušivanja, što im je omogućilo da u potpunosti vode kopneni život, za razliku od vodozemaca. To se pokazalo iznimnom prednošću jer su tadašnja mora bila puna opasnih grabežljivaca. Ostali kopneni kralježnjaci se prema tom obilježju nazivaju amniotima. Za razliku od vodozemaca, amnioti više nisu vezani u razmnožavanju za vodu, a i općenito su bolje prilagođeni životu u suhom okolišu.
Amnioti se razdvajaju na dvije grane koje se razlikuju prema broju bočnih otvora na lubanji u predjelu sljepoočnice (temporalni otvor). Amnioti s jednim bočnim otvorom nazivaju se sinapsida (jedan otvor), a s dva diapsida. Praamnioti nisu imali nijedan otvor, pa ih se naziva anapsida. Od diapsida potječu dinosauri kao i danas izumrli pterosauri. Prema najnovijim spoznajama, kao jedini i danas živući pretstavnici dinosaura smatraju se ptice.
Do danas nije nedvosmisleno utvrđeno mjesto koje u sistematici pripada kornjačama. Njihova lubanja nema bočnih otvora, pa se zbog toga ova grupa svrstava u anapside. Neki paleontolozi smatraju, da su se kornjače razvile od diapsida koje su naknadno reducirale ove otvore. Prema položaju njihove vratne arterije i postojanju aorte, danas ih se svrstava u gmazove kao sestrinska grupa. No do sad nađeni fosili ne omogućuju definitivno objašnjenje.
Sistematika
Verzija 1 (klasična verzija): obuhvaća i kornjače kao podrazred (Anapsida) U ovom obliku gmazovi su potpuno umjetna skupina, jer su isključeni kako sinapside (sa sisavcima) tako i ptice:
• "Gmazovi" ("Reptilia")
o Anapsida
§ Kornjače (Testudinata ili Chelonia)
o Romeriida
§ Diapsida
§ Gušteri (Sauria)
§ Lepidosauromorpha
§ Ljuskaši (Squamata)
§ Rhynchocephalia
Filogenetski prikaz Sauropsida (verzija 1)
§ 2 porodice premosnika (Sphenodontidae)
§ Arhosauromorfa (Archosauromorpha]]
§ † Ihtiosauri (Ichthyosauria)
§ † Pleziosauri (Plesiosauria)
§ Archosauria
§ Krokodili (Crocodylomorpha)
§ Aligatori (Alligatoridae)
§ Pravi krokodili (Crocodylidae)
§ Gavijali (Gavialidae)
§ † Pterosauri (Pterosauria)
§ † Dinosauri (Dinosauria)
Verzija 2: Kornjače kao sestrinska grupa Arhosaura, "gmazovi" i ptice kao Sauropsida
U verziji 1 gmazovi još uvijek ne predstavljaju potpunu prirodnu grupu jer ne uključuje ptice. Alternativna verzija 2, Sauropsida, koja uključuje i ptice kao dio dinosaura je pravi takson:
• Sauropsida
o Lepidosauromorpha
§ Ljuskaši (Squamata)
§ Sphenodontida ili Rhynchocephalia s premosnicima (Sphenodontidae)
o Archosauromorpha
§ † Ichthyosauria
§ † Plesiosauria
§ Kornjače (Chelonia)
§ Archosauria
§ Krokodili (Crocodylomorpha)
§ Aligatori (Alligatoridae)
§ Pravi krokodili (Crocodylidae)
§ Gavijali (Gavialidae)
§ † Pterosauria
§ † Dinosauri (Dinosauria)
§ † Ornithischia
§ Saurischia s pticama (Aves)
Skupine gmazova koje danas žive:
• U pragmazove spadaju premosnici, koje se smatra živim fosilima.
• Krokodili žive u toplim krajevima, pretežno u slatkoj, ali neke vrste i u slanoj vodi. Sve vrstesu grabežljivci, opasni i za ljude. Imaju vrlo tvrd tjelesni oklop.
• Kornjače imaju oklop građen od sraslih kostiju i rožnatog pokrova. Nemaju zube.
• Ljuskaši nemaju koštani oklop. Njihove ljuske su rožnata koža. Kako se ne prilagođava rastu organizma, moraju se tijekom života više puta "presvlačiti.
Kukci
?
Kukci
Raspon fosila: Karbon - Nedavno
Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Arthropoda
Potkoljeno: Hexapoda
Razred: Insecta
Linnaeus, 1758.
Koljena i redovi
Vidi sistematiku u tekstu
Shema anatomije kukaca
A – Glava (Caput)
B – Prsište (Toraks)
C – Zadak (Abdomen)
1. Ticalo
2. Ocellus (prednji)
3. Ocellus (gornji)
4. Kompleksno oko
5. Mozak
6. Prothorax
7. Leđna (dorsalna) arterija
8. trahea
9. Mesothorax
10. Metathorax
11. Prvi par krila
12. Drugi par krila
13. Srednje crijevo, želudac
14. Srce
15. Ovarij, jajnici
16. Stražnje crijevo, rektum
17. Anus
18. Vagina
19. Trbušni (abdomenalni) živčani sistem s ganglijama
20. Malpighian žlijezda
21. Jastuk
22. kandže
23. Tarsus
24. Tibia
25. Femur
26. Trochanter
27. Prednje crijevo
28. Thoraxganglion
29. Coxa
30. Žlijezda slinavka
31. Subesophageal ganglion
32. Usni aparat
Kukci (Insecta) su vrstama najbrojniji razred velike grupe člankonožaca (Arthropoda). Većina ih živi na kopnu, a dobro naseljavaju i kopnene vode, dok ih svega par vrsta živi u moru. Opisano ih je, iz svih krajeva svijeta, više od 1.000.000 vrsta, prema nekima i 1.200.000 vrsta, s daleko većim brojem opisanih podvrsta. Istraživanja probnih površina u tropskim kišnim šumama navode na moguću brojku od očekivanih 5 - 30 milijuna vrsta kukaca. Ova vrstama najbrojnija grupa životinja uopće, istovremeno je i najslabije istražena. Hrvatski standardni naziv kukac zabilježen je u 17. stoljeću u Belostenjčevom kajkavskom rječniku, a bio je u uporabi i stručni naziv zareznik. To je prevedenica znanstvenog naziva insekt (lat.insectare - us, "zarezati, zarezan", "urezati, urezan"), što se odnosi na izraženo odvojene dijelove tijela. Slično je i značenje grčkog naziva entomon - os. Gotovo svako pravilo kod kukaca ima svoje izuzetke, pa se brojne tvrdnje odnose na većinu predstavnika ovoga razreda.
Znanost koja se bavi kukcima je entomologija, a stručnjaci za kukce su entomolozi. Entomologija je opsežna po području djelovanja, te se dijeli na opću entomologiju i primjenjene entomologije. Popularna je diljem svijeta, te se njome osim znanstvenika bave i brojni amateri, te brojne znanstvene i stručne udruge.
Morfologija
Vanjski izgled (morfologija) kukaca, kako je ovdje opisan, odnosi se na odrasle (spolno zrele) jedinke, a ne na ličinke. Veličina kukaca jako varira, i kreće se kod većine vrsta od jednog do dvadeset milimetara. Ali postoje i vrste veličine od 0,2 milimetra ali i takve, čije jedinke su duge 16 a široke 6 cm (Titanus giganteus) ili čak do 33 cm dugih jedinki jedne vrste nakaznika (Phasmatodea). Prema načinu života, tijelo kukaca može biti izduženo, spljošteno ili manje-više kuglasto.
Svim kukcima zajedničko je da im je tijelo izgrađeno od čvrstog hitina, koji može biti krut (čvrsti dijelovi), ili elastičan (povezivanje čvrstih dijelova). Tijelo im je jasno podijeljeno na 3 osnovna dijela: glavu (Caput), prsište (Thorax) i zadak (Abdomen). Najlakše ih je razlikovati od srodnih bića (paučnjaci, stonoge, rakovi) po broju nogu. Na oklopu razlikujemo leđnu stranu (dorzalnu), trbušnu stranu (ventralnu), te bočne strane (pleuralne). Svaki dio hitinskog vanjskog oklopa sastoji se od pojedinačnih sraslih segmenata: leđnih pločica (tergiti), trbušnih pločica (sterniti) i bočnih pločica (pleuriti).Otvori kroz koje kukci dišu (stigme) otvaraju se bočno, te u tijelu prelaze u gusti kapilarni splet dišnih cjevčica traheja pomoću kojih kukci dišu, a čiji broj može jako varirati od vrste do vrste.
Glava kukca: oči, ticala, usni aparat
Glava kukca nastala je spajanjem 6 embrionalnih kolutića, što se odražava na vanjske i unutrašnje strukture. Na gornjoj strani glave se nalazi jedan par ticala s osjetilima za njuh), a sa svake strane glave je po jedno složeno oko. Složeno oko se može sastojati i od tisuću manjih okašaca. Mnoge vrste (cvrčci, ose, pčele, mravi) imaju i dodatne jednostavne oči na tjemenu, a služe im za lakše snalaženje u mraku. Mnoge špiljske vrste nemaju oči. Na donjoj strani hitinske čahure glave se nalaze po tri para usnih organa: gornja usna (odozgo zatvara usta), gornja i donja čeljust i donja usna, sa pipalima. Ti usni organi su prilagođeni (vrsta hrane, način prehrane) za grizenje (hrušt), bodenje (komarci), lizanje (pčele) i sisanje (leptiri). Način prehrane u uskoj je vezi s načinom kretanja, pa je neki lovac mesožder npr. trčak hitar, biljožder npr. gusjenica se često dobro penje, a neki razlagač npr. balegar dobro kopa. Tu su i razne kombinacije s letenjem i bez letenja, specijalizacije građe čeljusti lovca za veći i manji plijen, ili građe rilca biljoždera (npr. duljina rilca leptira ili bumbara) za posebne biljke i druge prilike.
Prsište
U prsištu su smješteni prednji dio probavnog, živčanog i dišnog sustava, te su njime povezani glava i zadak. Glavna funkcija prsišta je pokretačka (lokomotorna). Prsište je dio na kojemu su smještene noge, te krila - ako ih dotična vrsta ima. Krila su znak da je neki člankonožac kukac, jer osim kukaca, nema drugih krilatih člankonožaca. U prsištu su smješteni i snažni i izdržljivi mišići prsišta, koji omogućuju brzo pokretanje nogu i krila. Prsa se, prema redonom broju nogu, brojeći od glave, dijele na tri dijela: prototoraks, mezotoraks i metatoraks, tj. prednje, srednje i stražnje prsište. Na svakom dijelu nalaze se pločice odgovarajućeg imena, te ostali detalji (dlačice, rupice, šavovi).
Razmnožavanje i razvoj
Ukratko: jaje - ličinka - (kukuljica) - odrasli kukac
Odrasli spolno zreli kukac ima dovršen razvoj, pa ga se naziva i savršenim kukcom. Takav oblik nastaje dugotrajnim rastom, sazrijevanjem i tjelesnim preoblikovanjem niza mlađih razvojnih oblika, pa život kukca svakako traje dulje od nekoliko dana, ili tjedana. Najprije razvoj započinje oplodnjom u jaju, u kojem se razvija zametak (embrij). To je tzv. zametni (embrionalni) razvoj. Stariji zametak sazrijeva i postaje ličinka, koja je spremna za život izvan jaja. Nastankom ličinke slijedi ličinački razvoj. Nakon probijanja i izlaska iz jaja, ličinke se moraju hraniti i rasti. Zato su živahne i najčešće pokretljive, da mogu dohvatiti hranu. Prilikom rasta, moraju odbacivati dijelove tijela koji ne rastu, tj. presvlače se, kao što ljudi presvlače svoju tijesnu odjeću. Presvlačenje se događa kod ličinaka svih vrsta kukaca, jer tako kukci rastu dok su još ličinke. Odrasli kukci više ne rastu, niti se presvlače. Osim što rastu dok su mladi, događa im se tada i promjena oblika tj. preobrazba (metamorfoza).
Ima više tipova razvoja kukaca, a najlakše je razlikovati dva osnovna tipa preobrazbe:
1. nepotpuna preobrazba
Ličinke onih vrsta kojima mladi već nakon izlaska iz jaja nalikuju odraslima (skakavci, bogomoljke, žohari, stjenice, uholaže itd.) prolaze nepotpunu preobrazbu, jer se ne moraju potpuno promijeniti da bi izgledali kao odrasli. Nakon svakog presvlačenja ličinke im postaju sve veće i sve sličnije odraslima, te u zadnjem presvlačenju zadobiju i krila i spolne organe i to je onda znak da su sasvim odrasli.
2. potpuna preobrazba
Kod drugog tipa razvoja, ličinke, iako se presvlače i rastu, nikada nisu nimalo slične odraslima, nego stalno imaju crvolik izgled. Takva je većina kukaca (ose, pčele, mravi, muhe, leptiri, kornjaši, itd.). Narod ove ličinke naziva crvima, te ih brka s posebnom skupinom životinja crvi, koja cijeli život zadržava crvoliki izgled. Leptirove ličinke, iako su crvolike, imaju poseban naziv - to su gusjenice. Da bi mladi crvoliki kukci postali odrasli leptiri, kornjaši itd., moraju se potpuno i naglo promijeniti. Za to im je potrebna još jedna faza razvoja. Zato zadnjim presvlačenjem ličinke, umjesto još veće crvolike ličinke, ispod stare kože izviruje novi i sasvim drukčiji oblik - tzv. kukuljica. To je razvojna faza kukuljice, koja se nastavlja na raniju fazu ličinačkog razvoja, a kukci s nepotpunom preobrazbom nemaju ovu fazu kukuljenja. Nakon života provedenog u obliku kukuljice (prividno je izvana nepomična i ne hrani se), u unutrašnjosti životinje događaju se burne preinake organa u organe odrasloga [kukac|kukca]]. Kad je kukuljica sazrela, puca njena vanjska površina, a iz unutrašnjosti izlazi savršeni kukac. Krila mu olakšavaju kretanje, radi pronalaska novih prostora i partnera za produljenje vrste. Počinje životna faza odraslog kukca.
Kao što ljudi prolaze razvoj od spajanja jajašca i spermija, preko embrionalnog i fetalnog razvoja, te razvoja djeteta u spolno zrelo biće, tako i kukci imaju svoj razvoj. Pri tome treba imati na umu da je već gusjenica ista ona životinja, kao i leptir, samo što je to mladi leptir. I kukuljica nastala od te gusjenice, koja negdje nepomično visi, također je zapravo mladi leptir.
Sistematika
Insecta
• podrazred Archaeognatha
• podrazred beskrilni kukci (Zygentoma)
• podrazred krilati kukci (Pterygota)
o infrarazred vodencvjetovi (Ephemeroptera)
o infrarazred vretenca, vilini konjici (Odonata)
o infrarazred novokrilaši (Neoptera)
§ red Plecoptera
§ red Embioptera
§ red Notoptera
§ red Dermaptera
§ red bogomoljke (Mantodae)
§ red žoharaši (Blattodea)
§ red termiti (Isoptera)
§ red nakaznici Phasmatodea
§ red Mantophasmatodea
§ red Ensifera
§ red Caelifera
§ red Zoraptera
§ red grizlice (Psocoptera)
§ red životinjske uši (Phthiraptera)
§ red Thysanoptera
§ red polukrilaši (Hemiptera)
§ podred jednakokrilci, cvrčci (Homoptera)
§ podred stjenice (Heteroptera)
§ podred Coleorrhyncha
§ red Megaloptera
§ red Raphidioptera
§ red Planipennia
§ red kornjaši, ili tvrdokrilci (Coleoptera)
§ red Strepsiptera
§ red opnokrilci (Hymenoptera)
§ red Trichoptera
§ red leptiri (Lepidoptera)
§ red Mecoptera
§ red buhe (Siphonaptera)
§ red dvokrilci (Diptera)
Ribe
Ribe (Pisces) su hladnokrvne životinje iz skupine kralježnjaka koje žive gotovo isključivo u vodi i dišu uz pomoć škrga. Naročito dobro osjetilo koje je razvijeno kod riba jest osjetilo bočne linije. Oko polovina svih kralježnjaka su ribe, a najstariji poznati fosili su stari 450 milijuna godina. Procvat su doživjele u geološkom periodu devonu, koji se zbog toga naziva doba riba. Dijele se na hrskavičnjače (Chondrichthyes), u koje se između ostalih ubrajaju morski psi i raže, i koštunjače (Osteichthyes) koje obuhvaćaju sve ostale ribe. Nekada su postojale i ribe oklopnjače (Placodermi) i bodljikavi morski psi (Acanthodii), ali su izumrli. Danas na svijetu postoji ko 25,000 vrsta riba.
Dijele se i na morske i slatkovodne.
Znanost koja se bavi ribama zove se ihtiologija.
Oblik i funkcije tijela
Oblik
Lampanyctodes hectoris
(1) - operculum (škržni zaklopac), (2) i (5) - bočna pruga, (3) - prva leđna peraja, (4) - druga leđna peraja, (6) - repna peraja, (7) - analna peraja, (8) - photophores, (9) - trbušna peraja, (10) - prsna peraja
Oblik tijela riba je, prema načinu života, manje ili više izdužen. Brzi plivači imaju tijelo koje liči na torpedo, ribe koje žive na dnu su spljoštene, a one koje žive uz koraljne grebene i u šumama morske trave su bočno spljoštene. I veličine odraslih riba jako variraju ovisno o vrsti. Tako postoje vrste jedva veće od jednog centimetra, pa do oko 18 m.
Građa kostiju
Kostur se sastoji od hrskavice (hrskavičnjače) ili kostiju (koštunjače). Na lubanji imaju škržni kostur koji ima od pet do sedam škržnih lukova od kojih je prednji preoblikovan u donju čeljust. Kralježnica im je povezana s lubanjom. U mišićnom tkivu koštunjače imaju riblje kosti koje su zapravo okoštalo vezivno tkivo. Za upravljanje i plivanje im služe peraje koje su sve pojačane (osim tzv. "masnih peraja" nekih vrsta koje im se nalaze između leđne i repne peraje) zrakasto raspoređenim tankim kostima. Imaju po par prsnih i trbušnih peraja, koje su povezane s ramenim i bočnim pojasom. Neparne peraje, leđna, repna i analna, su povezane s kralježnicom.
Beskralješnjaci
Beskralješnjacima (Invertebrata ili Avertebrata) su sve životinje koje nemaju kralješnicu. U tu neformalnu skupinu živih bića spada većina svih danas poznatih životinjskih vrsta.
Beskralješnjaci ne tvore jedinstvenu i prirodno srodnu skupinu. Pored niza životinja iz skupine bez horde, ovdje se svrstavaju i dva potkoljena svitkovaca, plaštenjaci (Urochordata) i bezlubanjci (Acrania).
Sistematika beskralješnjaka [uredi]
U mnogostanične beskralješnjake ubrajamo slijedeće taksone:
Životinjsko carstvo (Animalia)
• Podcarstvo Mnogostaničari (Metazoa)
o Odjeljak Parazoa
§ Koljeno spužve (Porifera)
§ Koljeno Placozoa
o Odjeljak Eumetazoa
§ Pododjeljak mješinci (Coelenterata)
§ Koljeno žarnjaci (Cnidaria)
§ Koljeno Ctenophora
§ Pododjeljak bilateralne životinje, (Bilateria)
§ Grupa koljena Protostomia
§ Natkoljeno Chaetognatha
§ Natkoljeno Platyzoa
§ Koljeno plošnjaci (Plathelminthes)
§ Koljeno Gastrotricha
§ Koljeno Gnathostomulida
§ Koljeno Micrognathozoa
§ Koljeno Kolnjaci (Rotifera, Rotatoria)
§ Koljeno Cycliophora
§ Koljeno Acanthocephala
§ Natkoljeno Ecdysozoa
§ Koljeno Priapulida
§ Koljeno Loricifera
§ Koljeno Kinorhyncha
§ Koljeno oblići (Nematoda)
§ Koljeno Nematomorpha
§ Koljeno Dugoživci (Tardigrada)
§ Koljeno Crvonošci (Onychophora)
§ Koljeno člankonošci (Arthropoda)
§ Potkoljeno Rakovi (Crustacea)
§ Cephalocarida
§ Remipedia
§ Branchiopoda
§ viši rakovi (Malacostraca)
§ Maxillopoda
§ Pentastomida
§ Potkoljeno Kliještari (Chelicerata)
§ Krakači (Pycnogonida)
§ Paučnjaci (Arachnida)
§ Praklještari (Merostomata)
§ Potkoljeno Tracheata
§ Nadrazred Stonoge (Myriapoda)
§ Chilopoda
§ Symphyla
§ Diplopoda
§ Pauropoda
§ Nadrazred Heksapodi (Hexapoda)
§ kukci (Insecta)
§ Dvorepci (Diplura)
§ Bezrepci (Protura)
§ Skokuni (Collembola)
§ Natkoljeno Lophotrochozoa
§ Koljeno Kolutićavci (Annelida)
§ Clitellata
§ Polychaeta
§ Koljeno Mekušci (Mollusca)
§ Potkoljeno Aculifera
§ Polyplacophora
§ Aplacophora
§ Potkoljeno Conchifera
§ Monoplacophora
§ Puževi (Gastropoda)
§ Scaphopoda
§ Školjke (Bivalvia)
§ Glavonošci (Cephalopoda)
§ Koljeno Vrpčari (Nemertea)
§ Koljeno Potkovnjaci (Phoronida)
§ Koljeno Entoprocta
§ Koljeno Mahovnjaci (Bryozoa)
§ Koljeno Štrcaljci (Sipuncula)
§ Koljeno Zvjezdani (Echiura)
§ Koljeno Progonophora
§ Koljeno Ramenonošci (Brachiopoda)
§ Natkoljeno Deuterostomia
§ Koljeno Žiroglavci (Hemichordata)
§ Koljeno bodljikaši (Echinodermata)
§ Potkoljeno Pelmathozoa
§ Potkoljeno Eleutherozoa
§ Koljeno Svitkovci (Chordata)
§ Potkoljeno Plaštenjaci (Urochordata/Tunicata)
§ Potkoljeno Bezlubanjci (Cephalochordata, Acrania)
Školjkaši
?
Školjkaši
Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Mollusca
Razred: Bivalvia
Linnaeus, 1758
Svi školjkaši su vodeni organizmi. Jedna od poznatih je bezupka koja živi na dnu bara, rijeka, potoka i jezera. Tijelo bezupke smješteno je između dvije ljušture koje otvara i zatvara pomoću mišića zatvarača. Na ljušture je priljepljen plašt. Ljušture bezupke spojene su s leđne strane čvrstim bjelančevinastim nitima. Ako razmaknemo ljušture i plašt vidjet ćemo stopalo kojeg mišići uvlače i izvlače. Većina školjkaša je razdvojenog spola i oplodnja je vanjska.
Mekušci
?
Mekušci
Sistematika
Carstvo: Animalia
Natkoljeno: Lophotrochozoa
Koljeno: Mollusca
Linné, 1758.
Razredi
Caudofoveata
Aplacophora
Polyplacophora
Monoplacophora
Bivalvia
Scaphopoda
Gastropoda
Cephalopoda
† Rostroconchia
Mekušci (Mollusca) su koljeno s velikim brojem vrsta i oblika iz skupine beskralješnjaka koje se dijeli na devet razreda, od kojih je osam recentnih i jedan izumrli razred.
Na temelju suvremenih istraživanja DNK, danas se mekušci i neke druge skupine životinja svrstavaju u natkoljeno Lophotrochozoa. Danas na zemlji živi oko 50.000 vrsta mekušaca, a u fosilnom obliku poznati su još iz razdoblja pretkambrija.
Znanost koja se bavi mekušcima zove se malakologija (ili malakozoologija).
Osim polarnih regija i planina, mekušci nastanjuju sva područja na zemlji. No, većina živi u morima, gotovo sve grupe žive maritimno. Neke vrste školjkaša mogu se naći i u slatkoj vodi, a manjim dijelom čak i u vlažnoj zemlji (Pisidium spec.). No najveća skupina mekušaca, puževi, naseljuju sva ostala područja.
Školjkaši su isključivo vodeni mekušci. Obuhvaćaju oko 15 000 vrsta, od kojih znatno veći broj živi u moru. Tjelo je oklopljeno sa dvije ljušture (desna i lijeva). Školjkaši nemaju glavu. Slabo su pokretljive. Mogu biti od nekoliko mm do 1m. Najpoznatije slatkovodne su barska i riječna od morskih: kamenice, dagnje, biserne školjke itd. Značajne su grupe mekušaca te se koriste u ljudskoj ishrani.
Puževi ima ih oko 85 000 vrsta imaju čvrstu vapnenačku ljušturu. Svi kopneni puževi su hermafroditi. Neke slatkovodne vrste rađaju žive mlade. Koriste se u ljudskoj ishrani. Puževi golaći nanose štetu poljuprivredi, a dvobočna simetrija je znatno izmjenjena. Samooplodnja je prisutna samo kod nekih puževa golaća.
Glavonošci isključivo morski mekušci, tijelo dvobčno simetrično, razlikuju se glava i trup a stopalo je reducirano. Glava je jasno odvojena od trupa. Naprijed se nalaze usta. Prema broju pipaka podjeljeni su na osmokrake (sa 8 jednakih pipaka) i desetokrake (sa 8 jednakih i 2 velika kraka). Veoma su pokretljive životonje. U morima živi oko 700 vrsta a najpoznatije su sipe, hobotnice, lignje od kojih neke narastu i do 20m ukupne dužine. Glavonošci imaju istaknut ekonomski značaj.
Hitoni su mala grupa morskih mekušaca koji se oblikuju nekim od najprimitivnijih osobina mekušaca. Uglavnom su rasprostranjeni u toplim morima. Među njima je najpoznatiji obični hiton. Nemaju ekonomskog, ni bilo kog drugog značaja.
Građa mekušaca
S iznimkom jednoljušturaša (Monoplacophora) i u naznakama mnogoljušturaša (Polyplacophora), tijela mekušaca su nesegmentirana, građena bilateralno simetrično (kod npr. puževa simetrija može biti sekundarno poremećena) i bez ikakvog unutarnjeg potpornja. Obavijeno je mekim kožnatim plaštom koji kod većine vrsta izlučuje tvrdu vanjsku ljušturu koja štiti i podržava tijelo. Kod puževa ljuštura ("kućica") je neparna, a kod školjaka gotovo uvijek parna. Ljušture su građene od kalcijevog karbonata i proteina i čine svojevrsni vanjski skelet. Kod nekih skupina ljuštura zakržlja ili čak potpuno nestane, kao kod puževa golaća.
Tijelo im se sastoji od četiri dijela: glave, probavila, plašta i stopala. Na glavi mekušci imaju usta, oči i ticala. U probavnoj vrećici imaju crijeva, jetru, bubrege i spolne organe. Plašt koji djelomično ili potpuno obavija tijelo i stvara plaštenu šupljinu u kojoj se nalaze dišni organi, škrge kod vodenih a pluća kod suhozemnih mekušaca. S donje strane tijelo se proširuje u neparnu mišićnu tvorevinu, stopalo. Srce je na leđnoj strani i ima jednu klijetku, i jednu ili dvije pretklijetke, a u ustima imaju čeljusti ili nazubljenu pločicu.
Živčani sustav je različit, no svi imaju 3 para ganglijskih čvorova sa živčanim tracima koji su povezani s osjetilnim organima.
Plašt je vrlo važan organ mekušaca jer izlučuje materije od kojih se izgrađuju ljušture koje štite njihovo tjelo. Između plašta i tjelesnog zida nalaze se organi za disanje. Crijevo je sastavljeno od 3 djela od kojih se ističe dobro razvijeni želdac. Spolni organi su dobro razvijeni i imaju vrlo složenu gađu. Od unutarnjih organa najrazvijenija je jetra. U ustima kod najvećeg broja nalazi se poseban organ za drobljenje hrane. U koži ovih životinja nalazi se veliki broj žlijezda koje luče sluz, zbog čega im je tijelo uvijek vlažno i sluzavo. Kod nekih prestavnika dvobočna simetrija je poremećena, ima ih oko 100 000 vrsta. Osnovna karakteristika je što im je tijelo mekano, dvobočno simetrično.
Razmnožavanje i razvoj mekušaca
Većina školjki, svi glavonošci i mnogi puževi su odvojenih spolova. Dvospolci su puno rjeđi nego što se to ranije pretpostavljalo. Oplodnja se najčešće odvija izvantjelesno, u vodi u koju se ispuštaju jajašca i spermiji, ali je kod viših mekušaca pravilo oplodnja unutar tijela. Razvoj se najčešće odvija kroz stadij larve. Iznimka su glavonošci, kod kojih se na jajetu diskoidnim brazdanjem gradi embrij. Neki mekušci se brinu za leglo, a neke vrste iz razreda Monoplacophora zadržavaju embrije do valjenja u plaštenoj šupljini.
Sistematika
Filogeneza pojedinih razreda je još uvijek sporna. Trenutno postoji više filogenetskih stabala, a svako od njih se dokazuje ponekim novim nalazom.
Bodljikaši
?
Bodljikaši
Raspon fosila: kasni Ediakaran - nedavno
Sistematika
Carstvo: Animalia
Podcarstvo: Eumetazoa
Natkoljeno: Deuterostomia
Koljeno: Echinodermata
Klein, 1734
Razredi
•
o ?Helicoplacoidea †
o ?Arkarua †
o ?Homalozoa †
• Eleutherozoa
o Asteroidea
o Concentricycloidea
o Echinoidea
o Holothuroidea
o Ophiuroidea
• Pelmatozoa
o Crinoidea
o Edrioasteroidea†
o Blastoidea †
o Cystoidea †
o Eocrinoidea †
† = izumrli
Bodljikaši žive isključivo u moru. Trpovi su gotovo nepokretni, dok se zvijezdače i ježinci sporo kreću. Svi bodljikaši su zrakasto simetrične životinje no njihova ličinka ima dvobočnu simetriju. Zrakasta simetrija prilagodba je na sjedilački način života. Pojednostavljena građa tijela je rezultat njihovog prilagođavanja na gotovo nepokretan ili slabo pokretan život na dnu mora.
- 22:28 -
U ovom blogu ću se truditi da to ne učinim.POZDRAV.
