Znamo li se?
Kao na prvi pogled ne znaš me. Volim tvoj prijateljski pogled, tvoj osmijeh. Topao si.
Uvijek sam vjerovala da cura i dečko ne mogu biti prijatelji. Uvijek sam mislila da kad netko kaže da ima prijatelja ili prijateljicu suprotnog spola da zapravo skriva nekakvu simpatiju.
Možda ju i ja skrivam negdje duboko. Ali ne onakvu na kakvu prvo pomisliš kad čuješ riječ simpatija.
Možda sam ja jednostavno prekomplicirana da bi me se trpalo u masu djevojčica 14-godišnjakinja koje trčkaraju za nekim bezveznjacijma i ne znaju za riječ prijatelj već svakog koga upoznaju odmah im se sviđa.
Znam da,čak i kad bi htjela, ne mogu biti ništa više s njime od odnosa-prijatelj prijateljica.
To me na neki način smiriva. Dobar je osjećaj da mogu prijateljski zagrliti dečka.
Opet sam sa svog prozora slikala predivne oblake. Hvala bogu da živim na 7 katu zgrade pa kad pogledam kroz prozor 50% pogleda je beskonačno nebo i onda Sljeme koje zaustavlja taj obzor...
Jučer,dakle kada sam išla u grad susrela sam svoja dva prijatelja. Prvi, zbog kojeg mi je bilo puno draže. Koji me nije prepoznao iako je rekao da me zamijetio sa mojim prepoznatljivim prstenom na lijevoj ruci i majci od Metallice u kojoj sam uvijek.
Možda je to jednostavno izlika.
Drugog sam vidjela na Trgu sa svojom ekipom. On je 18-godišnjak. I on je primijetio moju majcu, iako po prvi put. S njim nisam u tako dobrim odnosima,ali on me je primjetio i prišao mi.
Imam osjećaj da me smatra nekakvom klinkom.
S njim sam imala stvarno nekakve razgovore u kojima sam uživala,ali to je za mene sve dio prošlosti.
Ipak bez obzira koliko cijenila muške prijatelje u svom životu,draža mi je prijateljica s kojom sam bila to popodne.
Najdraža. Unatoč svemu.
Slijedeći post u nedjelju kada objavljujem neke svoje slike za P365.
You pray your dreams will leave you here
But still jou wake and know the truth
No one's there.
Say goodnight
Dont be afaid
Calling me calling me as you fade to black
Žderačica KiKi bombona.
Proučavam knjigu Urlik zvijeri o povijesti metal glazbe i knjigu Otok.