I Think this is a Dream. I really do.

Dovoljno je reći da je danas bio najstresniji dan u mom životu.
Toliko suza.
Toliko nervoze.
Sve je pošlo krivo zbog toga što na upisima nisam imala jmbg niti domovnicu niti rodni list a bez mojih osobnih podaka oni ne mogu zabilježiti da sam se ja prijavila.
Cijeli dan mi se povraća i pretjerano se znojim.
Izvan sebe sam.

Ali sva sreća 2-satni biljar sa svojim frendicama i sestrom pomogao mi je da zaboravim...
Makar nakratko.
Još da ne govorim koliko je na moje samopouzdanje utjecalo to što su ispred mene bile tri cure sa preko maksimuma.

Kada bi barem upala.

Usput dok sam u tramvaju i slušam stari bend....kako sam uopće mogla bez njih.
I što bi ja bez ušiju?

Bolno je gledat njega na fejsu?
Zašto ga uopće imam?

x Komentari [9] x

Slika je malo starija. Mislim iz četvrtog mjeseca. Osvjetljenje:svijeće. Zove se: Neodređeno.

Drži mi fige za prijave.

Čitam biografiju Štulića i crtam Hetfielda u mlađim danima.
Ipak priznajem da mi crtanje nije talent.

Nešto za jednu moju posebno dragu blogericu:
Tvoje dno,nije moje dno.
Tvoje crno,moje je plavo.
Ali moja krila,i tvoja su.
Možeš poletjeti ako to želiš.
Tvoje dno neka postane tvoje nebo. Vjerujem u to.

x Komentari [12] x

Ne mogu otvoriti oči.
Nekad su kapci preteški.
Molim te da me uhvatiš prije nego što poletim
moja srebrna krila divljaju.
Nekad strpljivost oduzima te
dok ne postaneš leš.
Zašto te ne mogu vidjeti
na nekoj klupici,samog
nasmiješenog
da znam da još uvijek živiš
Liježem s nadom
budim se sa istinom.

x Komentari [17] x

U Đakovu za vrijeme 5 mjeseca.
Ili 6.
Odogovara vremenskim prilikama sada.
Za vrijeme ljeta. Bezveze.

Projekt je uranio,ali neću pisati duge postove. Ušlo je nešto u mene što žudi samo za Metallicom. Samo to je dovoljno.
I ručak i doručak i večera. Jednostavno ne znam što bi bez ušiju. Ili svirke tog božanstevnog benda.

x Komentari [10] x

Nastavljam sa onim svojim projektom.
Ne da mi se objašnjavati svima vama koji niste pozorno čitali o čemu se radi u prošlom postu.

Loša je kvaliteta zato što sam ih smanjivala. U izvornoj veličini nebi stale pa bi ih dizajn izrezao. Ova se zove: Plod hladnoće.

Ova mi je osobno jako lijepa i nazvala sam ju Odvajanje.
Prikazuje trešnju i kap vode.

Ne znam jesam li ja jedina koja nikad nije pratila ono sranje od šoa Hrvatska Traži Zvijezdu.

nova blogerica-Hana (ona cura iz prošlog P365) dobrodošla

x Komentari [17] x

Zagrebačke ulice tople. Tramvajski prozori osijavaju svijetlost.
Znamo li se?
Kao na prvi pogled ne znaš me. Volim tvoj prijateljski pogled, tvoj osmijeh. Topao si.
Uvijek sam vjerovala da cura i dečko ne mogu biti prijatelji. Uvijek sam mislila da kad netko kaže da ima prijatelja ili prijateljicu suprotnog spola da zapravo skriva nekakvu simpatiju.
Možda ju i ja skrivam negdje duboko. Ali ne onakvu na kakvu prvo pomisliš kad čuješ riječ simpatija.
Možda sam ja jednostavno prekomplicirana da bi me se trpalo u masu djevojčica 14-godišnjakinja koje trčkaraju za nekim bezveznjacijma i ne znaju za riječ prijatelj već svakog koga upoznaju odmah im se sviđa.
Znam da,čak i kad bi htjela, ne mogu biti ništa više s njime od odnosa-prijatelj prijateljica.
To me na neki način smiriva. Dobar je osjećaj da mogu prijateljski zagrliti dečka.
Opet sam sa svog prozora slikala predivne oblake. Hvala bogu da živim na 7 katu zgrade pa kad pogledam kroz prozor 50% pogleda je beskonačno nebo i onda Sljeme koje zaustavlja taj obzor...
Jučer,dakle kada sam išla u grad susrela sam svoja dva prijatelja. Prvi, zbog kojeg mi je bilo puno draže. Koji me nije prepoznao iako je rekao da me zamijetio sa mojim prepoznatljivim prstenom na lijevoj ruci i majci od Metallice u kojoj sam uvijek.
Možda je to jednostavno izlika.
Drugog sam vidjela na Trgu sa svojom ekipom. On je 18-godišnjak. I on je primijetio moju majcu, iako po prvi put. S njim nisam u tako dobrim odnosima,ali on me je primjetio i prišao mi.
Imam osjećaj da me smatra nekakvom klinkom.
S njim sam imala stvarno nekakve razgovore u kojima sam uživala,ali to je za mene sve dio prošlosti.
Ipak bez obzira koliko cijenila muške prijatelje u svom životu,draža mi je prijateljica s kojom sam bila to popodne.
Najdraža. Unatoč svemu.

Slijedeći post u nedjelju kada objavljujem neke svoje slike za P365.

Closing your eyes to disappear
You pray your dreams will leave you here
But still jou wake and know the truth
No one's there.
Say goodnight
Dont be afaid
Calling me calling me as you fade to black

Žderačica KiKi bombona.
Proučavam knjigu Urlik zvijeri o povijesti metal glazbe i knjigu Otok.

x Komentari [11] x

Riječi klize niz moja usta kao kapi kiše što dolaze sa olujom. Neobuzane,divlje riječi.
Gledajući te kako mašeš sa kosom u meni se otkivalo nešto dovoljno tvrdo da te barem pokušam ignorirati cijelu večer.
Barem pokušam.
Kada sam te gledala ponovno sam vidjela dijete. Dijete koje govori mami da mu kupi bicikl sa izloga.
Zar se toliko ljutiš da me ne želiš više ni pogledati?
Znala sam onaj pogled kada si me vidio prvi put te večeri... Tada nešto u meni je podivljalo. Kao valovi nekog oceana koji bijesno udara o kamenu obalu. Baca plivače daleko. Trčala sam ne želeći propustiti ni jednu sekundu ovog popodneva s tobom.
Popodneva koji se na dijelovima pretvarao u večer, pretapajući boje oko nas,prvo svijetle a kasnije zagasite. Tu i tamo bi bila neka ulična lampa ,narančasto svijetlo koje bi se povećavalo kako bi se približavali i postajalo žuto a zatim zbog osjetljivosti ljudskog oka, bijelo.
Zasljepljujuće.
Brzi pogledi, u polutamnoj prostoriji ispunjenoj znojem,dimom i bučnim zvukovima usiljenog smijeha.
Izbjegavajući moju prisnost ali privlačeći moj pogled, zadovoljavao si dijete u sebi.
Mlatarajući svojom kosom, i ja i ti znamo što si htio postići i postizao si to sa lakoćom.
Zatim oni trenutci sa dvoje svojih prijatelja. Kada sam se zaista osjećala opušteno. neopterećena da utjeram u svakom pokušaju kuglu i rupu. najljepši dio večeri, makar je proveden sa prijateljima.
koliko sam bila nervozna cijelog popodneva raskrvarila sam si prst. mom prijatelju je bilo stalo barem tako mislim. rekao mi je da sam zgodna i da ne zaslužujem njega.
priajteljica zaljubljena u prijatelja uživala je u trenutcima te večeri, ja to znam.
oboje su pokazivali očiglednu zaljubljenost.
tako mi je drago zbog njih dvje.
i laskalo mi je kad mi je rekao da sam zgodna.
s nestrpljenjem čekam naš ponovni susret. jer je ovaj,unatoč neuspjehu, bio nezaboravan.
volim ih gledat onako zaljubljene. kad znam da su sretni.

x Komentari [15] x

Odlučila sam da ću ovako preko ljeta imati mali 365 projekt ali ne baš u smislu svakog dana već recimo jednom tjedno kad ću prikupiti jednu dvije ili tri fotografije koje su mi obilježile tjedan...
Počinjem.

Ovdje mi se sviđa spontanost. Uslikala sam neku malu bebu na plaži zagrebačke močvare Jaruna. Nazvala sam ju "Mamice,želim sladoled"

Ova djevojka nosi ime Hana a slika "Umjetni plavi biseri"

Isti model. Naziv slike je "Uhvati misao"

Ovime ću završiti današnji upload svojih fotografija. Uživam u nedjelji. Sutra se spremam za plan. Drži mi fige makar ne znaš zašto držiš. Bila bi ti jako zahvalna :)

Mrzim svoje jebeno planiranje svake stvari,ali bolje isplanirano,nego improvizirano.
Ne ispuštaj fige i uživaj u ljetu.

x Komentari [10] x

moj slučaj je inače riješen
čeka se neka zgodna prilika
nebo iznad trnskog
nebo
iznad uspavanog trnskog
samo nebo
iznad uspavanog trnskog
kaži barem pravu riječ
i uzduž ulice proteći će moj dah

Eto,prošlo je još i to. osam godina sa svojim znancima. jučer dok smo bili na rođendanu jednog dečka kao cijeli razred išli s prvo u kino a zatim u pizzeriju. pitala sam jednog prijatelja svira li išta. a onda mi je bilo krivo. nakon osam godina ne znam svira li nešto.
Raspitujem se u vezi rokaj festa. Voljela bi ići na to.
No da se vratim ja na moj razred. Zadnji dan škole išli smo na jarun. Bilo mi je drago što nismo pili niti pušili a opet se zabavili. Rasplakala sma se u školi ka su nam priredili program za oproštaj. Mislim da su i dečki jedva suuzdržavali suze.

Za svoj razred napisala sam mali sastavak. Ali njega neću objavljivati jer sam to napisala za svoju dušu. Da se sjetim kada pročitam tih pola stranice što smo sve imali zajedno. I makar se ne poznajemo koliko smo bili povezani.

Jednom kad noć
ukrade nebu
sve što si voljela na njemu
bit će ti žao, bit će ti žao
što nisam tu
ruke pamte
samo ljubav najbolju

Jednom kad usne
ne bude htjele
u strancu utjehu tražiti
suze će srcu šapnuti
da je pogriješilo
jer nije ostalo tamo
gdje je jedino voljelo

Kada tuga jednom
na vrata dođe
a samoća zaboli
hoćeš li moći ime moje
sa usana svojih skloniti

Bili smo jednom najbolji
o nama su priče pričali
i sad kad se sjetiš
htjela bi vrijeme vratiti
poslije mene su ti lađe slomile
bure i vjetrovi

Čeka se zgodna prilika i skuplja hrabrosti za razne poteze.

x Komentari [8] x

Grickajući komadiće izmrvljenog čipsa na kauču,razmišljam o uspješnosti zadnja dva dana.
O tome kako sam cijeli vikend i pnedjeljak provela u jednoj dvorani zkm-a. U subotu bilo je očajno. Krpali smo predstavu koja bi trebala biti sutradan,a mi nismo imali ništa. U jedno trenutku svima nam je bilo dosta. Biti 5 sati u prostoriji gdje su sva svjetla,reflektori upereni u tebe. Ako mi smo amateri, kako je onima koji žive od toga?
Nakon dva tjedna probavanja predstave,mi nismo imali ništa.
Nedjelja je bila cijela posvećena predstavi. Naravno,moja scena bila je prva kao i uvijek. Ona je bila odlična. Kao i cijela produkcija. Nedjelja je bila dan reda,rada i discipline koliko je god to može biti moguće u mojoj grupi. Sve je ispalo odlično, ukomponirali smo se u jednu masu u kojoj je svatko dolazio do izražaja. Iznijeli smo svoje probleme, pročitali smo dijelove iz magazina koje nam serviraju smeće od članaka.
Volim tu grupu. Kao braća smo si.
U ponedjeljak trebala sam uskočit kao zamjena u jednoj mlađoj grupi. Oni nisu baš bili organizirani iako su imali dobar scenarij i neke osobe za koje sam misla da to mogu prezentirati na pravi način.
Uskočila sam na brzinu,preko noći sam naučila sav tekst koji sam morala. Ušla sam u tu predstavu brzinski,ne shvaćajući radnju do kraja (ali to sad nije bitno ;) ).
Kada je sve počelo nije izgledalo baš tako strašno,ali očito je bilo da nitko ne prati zbivanja.
Onda sam tamo među njima,barem kako ja mislim, ispala najglasnija. Samouvjerena.
Ok je ispalo. Shvatila sam kako sam jako dobra u improvizaciji. I kako volim reflektore i sve oči na sebi,bez obzira kako to zvučalo,ne zanima me.
Iskustvo vrijedno doživljavanja.

x Komentari [14] x

Završilo je za mene.
Osjećam se laka kao ptičije perce. Bez ikakve obveze u svom životu osim zkm.a (zagrebačko kazalište mladih) kojeg više smatram zezancijom.Neopisivo je kada se vraćam doma u deset i po,znajući da ne moram žuriti jer neću noć probdjeti učeći kemiju ili biologiju.
Milica,moja voditeljica zkm-a predaje onom dečku o kojem slušate svaki post. Opisala sam joj cijelu sitaciju i počela se cerekati. Naravno.
Rekla je da bi mogla "proispitati" sitauciju ali ja ne želim.
Vidite li kako je subota ujutro prekrasna?
Eh, drage moje, jedva čekam da odem u teslinu u veliku pokusnu dvoranu,posvetim se jednoj od svojih najvećih ljubavi i počnem glumiti.
Jučer sam se iznenadila kako idobro improviziram. Ako mi bude trebalo u predstavi, poslužit ću se tom vještinom.
Ma zapravo,ta cijela produkcija temeljena je na improvizaciji. Moram reći da mi se jako sviđa,više od prošle. Možda zato što sam iskusnija i sad neću ponavljati iste greške kao i prije (u prošlima sam konstantno radila jedno te istu grešku,osramoćivala se pred publikom).
Eto produkcija je u nedjelju. Tj sutra. /Neorganizirana. Izgubljena u vremenu i prostoru. To je svojim riječima potvrdio i jedan momak<3/
Dakle produkcija je sutra, po Miličinom planu trebali bi ondje uvježbavati pola dana i pola dana nedjelje,ali nemam nikakvih više obveza,pato nije problem.

x Komentari [9] x

Lijepo mi je gledati jedan zaljubljeni par u svom razredu. Sretna sam što su se "našli" pa makar zadnjih osam dana. Sjetim se sebe i svog prvog dečka. Sve one čarobne trenutke.
Drago mi je vidjeti sjaj u njenim očima,ali onda razmislim. Shvatim da više nismo ni približno dobre kao što smo bile.
Negdje smo pogriješile,a možda smo se jednostavno promijenile.
Bila sam na izletu u Vukovar.
To je bio prvi put da sam se ugodno osjećala u svom razredu. Baš kao da ondje i pripadam.
I nakon osam godina, u istom sastavu još samo osam dana,žao mi je što je taj osjećaj tek sada došao.
Smijeh. Zabava.
Žao mi je što odlazim u neki novi svijet.
Ali to je samo zato što ih znam. Zato što se ne trebam pretvarati s njima. Ne zato što su mi prijatelji.
I sada krajem 6 mjeseca trebala bi odlučiti kamo dalje.
Da otkrijem neki novi svijet.
Neko novo društvo.
Da zaboravim na metalca koji me je uporno izluđivao. I na razred kojeg sam u jednu ruku i mrzila i voljela.
Još samo malo.

Najljepše mi je kad se nalaktim na prozor i gledam u suton.
Tamnoplavo nebo i crne oblake.
Svjetla u daljini koja razbijaju tamu.

x Komentari [12] x

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.