Riječi klize niz moja usta kao kapi kiše što dolaze sa olujom. Neobuzane,divlje riječi.
Gledajući te kako mašeš sa kosom u meni se otkivalo nešto dovoljno tvrdo da te barem pokušam ignorirati cijelu večer.
Barem pokušam.
Kada sam te gledala ponovno sam vidjela dijete. Dijete koje govori mami da mu kupi bicikl sa izloga.
Zar se toliko ljutiš da me ne želiš više ni pogledati?
Znala sam onaj pogled kada si me vidio prvi put te večeri... Tada nešto u meni je podivljalo. Kao valovi nekog oceana koji bijesno udara o kamenu obalu. Baca plivače daleko. Trčala sam ne želeći propustiti ni jednu sekundu ovog popodneva s tobom.
Popodneva koji se na dijelovima pretvarao u večer, pretapajući boje oko nas,prvo svijetle a kasnije zagasite. Tu i tamo bi bila neka ulična lampa ,narančasto svijetlo koje bi se povećavalo kako bi se približavali i postajalo žuto a zatim zbog osjetljivosti ljudskog oka, bijelo.
Zasljepljujuće.
Brzi pogledi, u polutamnoj prostoriji ispunjenoj znojem,dimom i bučnim zvukovima usiljenog smijeha.
Izbjegavajući moju prisnost ali privlačeći moj pogled, zadovoljavao si dijete u sebi.
Mlatarajući svojom kosom, i ja i ti znamo što si htio postići i postizao si to sa lakoćom.
Zatim oni trenutci sa dvoje svojih prijatelja. Kada sam se zaista osjećala opušteno. neopterećena da utjeram u svakom pokušaju kuglu i rupu. najljepši dio večeri, makar je proveden sa prijateljima.
koliko sam bila nervozna cijelog popodneva raskrvarila sam si prst. mom prijatelju je bilo stalo barem tako mislim. rekao mi je da sam zgodna i da ne zaslužujem njega.
priajteljica zaljubljena u prijatelja uživala je u trenutcima te večeri, ja to znam.
oboje su pokazivali očiglednu zaljubljenost.
tako mi je drago zbog njih dvje.
i laskalo mi je kad mi je rekao da sam zgodna.
s nestrpljenjem čekam naš ponovni susret. jer je ovaj,unatoč neuspjehu, bio nezaboravan.
volim ih gledat onako zaljubljene. kad znam da su sretni.
Gledajući te kako mašeš sa kosom u meni se otkivalo nešto dovoljno tvrdo da te barem pokušam ignorirati cijelu večer.
Barem pokušam.
Kada sam te gledala ponovno sam vidjela dijete. Dijete koje govori mami da mu kupi bicikl sa izloga.
Zar se toliko ljutiš da me ne želiš više ni pogledati?
Znala sam onaj pogled kada si me vidio prvi put te večeri... Tada nešto u meni je podivljalo. Kao valovi nekog oceana koji bijesno udara o kamenu obalu. Baca plivače daleko. Trčala sam ne želeći propustiti ni jednu sekundu ovog popodneva s tobom.
Popodneva koji se na dijelovima pretvarao u večer, pretapajući boje oko nas,prvo svijetle a kasnije zagasite. Tu i tamo bi bila neka ulična lampa ,narančasto svijetlo koje bi se povećavalo kako bi se približavali i postajalo žuto a zatim zbog osjetljivosti ljudskog oka, bijelo.
Zasljepljujuće.
Brzi pogledi, u polutamnoj prostoriji ispunjenoj znojem,dimom i bučnim zvukovima usiljenog smijeha.
Izbjegavajući moju prisnost ali privlačeći moj pogled, zadovoljavao si dijete u sebi.
Mlatarajući svojom kosom, i ja i ti znamo što si htio postići i postizao si to sa lakoćom.
Zatim oni trenutci sa dvoje svojih prijatelja. Kada sam se zaista osjećala opušteno. neopterećena da utjeram u svakom pokušaju kuglu i rupu. najljepši dio večeri, makar je proveden sa prijateljima.
koliko sam bila nervozna cijelog popodneva raskrvarila sam si prst. mom prijatelju je bilo stalo barem tako mislim. rekao mi je da sam zgodna i da ne zaslužujem njega.
priajteljica zaljubljena u prijatelja uživala je u trenutcima te večeri, ja to znam.
oboje su pokazivali očiglednu zaljubljenost.
tako mi je drago zbog njih dvje.
i laskalo mi je kad mi je rekao da sam zgodna.
s nestrpljenjem čekam naš ponovni susret. jer je ovaj,unatoč neuspjehu, bio nezaboravan.
volim ih gledat onako zaljubljene. kad znam da su sretni.
