Drago mi je vidjeti sjaj u njenim očima,ali onda razmislim. Shvatim da više nismo ni približno dobre kao što smo bile.
Negdje smo pogriješile,a možda smo se jednostavno promijenile.
Bila sam na izletu u Vukovar.
To je bio prvi put da sam se ugodno osjećala u svom razredu. Baš kao da ondje i pripadam.
I nakon osam godina, u istom sastavu još samo osam dana,žao mi je što je taj osjećaj tek sada došao.
Smijeh. Zabava.
Žao mi je što odlazim u neki novi svijet.
Ali to je samo zato što ih znam. Zato što se ne trebam pretvarati s njima. Ne zato što su mi prijatelji.
I sada krajem 6 mjeseca trebala bi odlučiti kamo dalje.
Da otkrijem neki novi svijet.
Neko novo društvo.
Da zaboravim na metalca koji me je uporno izluđivao. I na razred kojeg sam u jednu ruku i mrzila i voljela.
Još samo malo.
Najljepše mi je kad se nalaktim na prozor i gledam u suton.
Tamnoplavo nebo i crne oblake.
Svjetla u daljini koja razbijaju tamu.