Razmazujem po papiru
kapljice crnine šire se bijelom površinom.
Kao tmurni popodnevni
oblaci što nagovještavaju pljusak.
Gdje su one stepenice
prašnjave gdje smo sjedili i smetali
užurbanim prolaznicima.
Još uvijek vidim one tvoje crne oči u mraku.
One tvoje kovrče što ih
vjetar remeti i mrsi umjesto mojih prstiju.
Čuješ li šapat riječi
što ih govorim da te dozovem u tami.
U noći hladnoj kada
kratke rukave ponijela sam u nadi da ćeš
me grijati svojim rukama
da ćeš me ljubiti svojim usnama.
Sve je ostalo zapečaćeno.
Te noći sve je uronilo u Savu,duboko.
Sve naše sličnosti nikad
nisu bile dovoljne, sve je uronilo duboko.
Još se uvijek sjećam
mutnih lampi kada trčala sam samo da
zagrlim te, da vidim te.
Koliko sam razočarenja primila
kao tupi udarac
što povlači me dolje, što me ubija.
Sjećaš li se pijane
prijateljice i nas dvoje tako blizu, riječima
dodirujemo skriveno
Nagovaranja za pet minuta nasamo.
za pet minuta duže.
A prvi put. Kada mislila sam da si dio
halucinacije.
Kada rekao si mi da si slobodan ali...
ima jedna koja ne razumije.
Te noći sve je uronilo u Savu,duboko.