Imam osjećaj da trčim kroz vjetar.
Kroz visoka zelena polja prepuna poljskog cvijeća.
Sjedim ispod cvijeta jabuke i malene latice padaju mi na ramena.
Sve što radim je uživam u trenutku sunca i mirisa koji me okružuju.
Gruba kora drveta masira me a vlati trave škaklju me po bosim tabanima.
Zar je teško uživati u savršenstvu.
Moji snovi raspadaju se u trenutku paljenja televizije.
To si ti.
Sjediš na kauču proždireš sladoled. Vidim cijelu kutiju ispred tebe.
Gledaš neki zatupljujući reallity show i smiješ se gromoglasno.
Ne shvaćaš da ustajem iz kreveta. Previše si zadubljen u nešto što radiš,tako tupo,tako površno.
Show te više ne zabavlja prebacuješ na drugi program.Onda shvatiš da ćeš vratiti na prošli. Onda shvatiš da nemaš vremena i da ipak ideš pospremati stan.
Uporno te dozivam i govorim da mi doneseš nešto za jesti jer sam gladna.
Molim te.
Ni to ne čuješ.
Tuckam te po ramenu,bockam po trbuhu,tjeram te da se okreneš zamnom.
Shvaćam da me uopće ne doživljavaš. Počnem očajavati.
Potrudim se još jače.
Sad te ljubim,vješam ti se oko vrata,molim te-slušaj me.
Izlaziš iz stana,ne govoriš ni zbogom. Više te nema.
Ostajem sama u velikom stanu.
Izgubljena u vlastitim mislima.
Željela sam potrčati za tobom,ali shvatila sam da si predaleko da bi te prestigla.
Probudi me opet neka buka televizije.
Ovaj put je stvarnost.
Mama je u sobi,gleda Vijesti i jede čips.
Ovo je pjesma koju sam još davno htjela objaviti ali evo sad je iz skica prešla u objavljeno.
Posvećeno je jednom kovrčavom dečku.
Šteta što me ne čita jer da me čita bilo bi mu žao...
Ovo je isto nešto starije.
Plastičnost mojih snova.
Sat oktucava svake sekunde sve snažnije.
Sjećanja nabujala su.
male točkice sreće.
da se bar mogu neprimjetno šuljati.
ispiranje boja tvojom pojavom.
i snažan val suza.
Pomisao.
Jednostavnost tvoga pogleda.
Kora će popizdit.
Znam.,...
Tišina u mislima.
Zrak je ispunjen nekom neobičnom lakoćom.
Sjećanja kao rijeka teku ovim praznim prostorom.
Muzika ispunjava trenutni mir nekom uznemirenošću.
Kako lako pletem misli u slova.
I slova u misli.
Zašto se sjećam svega sa sjetom? Zašto žalim?
što to pokušavam promijeniti tako očajno.
sebe? ili naš odnos.
ne znam ni sama. Ipak sam usredotočena na trganje zanoktice koje nebi trebalo izazvati puno boli.
Puno krvi.
Što se to vraća kao bumerang? Moja lijenost? Moji osjećaji prema tebi?
Uvijek neodlučna kad treba nešto učiniti.
Čeka se do posljednjeg trenutka.
Danas derem traperice.
:)
Iskalit ću bijes, uzet ću nož i cijele ih rasparati. Ionako su stare.
Jedva čekam.
Kroz visoka zelena polja prepuna poljskog cvijeća.
Sjedim ispod cvijeta jabuke i malene latice padaju mi na ramena.
Sve što radim je uživam u trenutku sunca i mirisa koji me okružuju.
Gruba kora drveta masira me a vlati trave škaklju me po bosim tabanima.
Zar je teško uživati u savršenstvu.
Moji snovi raspadaju se u trenutku paljenja televizije.
To si ti.
Sjediš na kauču proždireš sladoled. Vidim cijelu kutiju ispred tebe.
Gledaš neki zatupljujući reallity show i smiješ se gromoglasno.
Ne shvaćaš da ustajem iz kreveta. Previše si zadubljen u nešto što radiš,tako tupo,tako površno.
Show te više ne zabavlja prebacuješ na drugi program.Onda shvatiš da ćeš vratiti na prošli. Onda shvatiš da nemaš vremena i da ipak ideš pospremati stan.
Uporno te dozivam i govorim da mi doneseš nešto za jesti jer sam gladna.
Molim te.
Ni to ne čuješ.
Tuckam te po ramenu,bockam po trbuhu,tjeram te da se okreneš zamnom.
Shvaćam da me uopće ne doživljavaš. Počnem očajavati.
Potrudim se još jače.
Sad te ljubim,vješam ti se oko vrata,molim te-slušaj me.
Izlaziš iz stana,ne govoriš ni zbogom. Više te nema.
Ostajem sama u velikom stanu.
Izgubljena u vlastitim mislima.
Željela sam potrčati za tobom,ali shvatila sam da si predaleko da bi te prestigla.
Probudi me opet neka buka televizije.
Ovaj put je stvarnost.
Mama je u sobi,gleda Vijesti i jede čips.
Ovo je pjesma koju sam još davno htjela objaviti ali evo sad je iz skica prešla u objavljeno.
Posvećeno je jednom kovrčavom dečku.
Šteta što me ne čita jer da me čita bilo bi mu žao...
Ovo je isto nešto starije.
Plastičnost mojih snova.
Sat oktucava svake sekunde sve snažnije.
Sjećanja nabujala su.
male točkice sreće.
da se bar mogu neprimjetno šuljati.
ispiranje boja tvojom pojavom.
i snažan val suza.
Pomisao.
Jednostavnost tvoga pogleda.
Zašto smo tako daleko,
vjetar nas briše...
vjetar nas briše...
Kora će popizdit.
Znam.,...
Kad bi mogla promijeniti,
promijenila bih....
promijenila bih....
Tišina u mislima.
Zrak je ispunjen nekom neobičnom lakoćom.
Sjećanja kao rijeka teku ovim praznim prostorom.
Muzika ispunjava trenutni mir nekom uznemirenošću.
Kako lako pletem misli u slova.
I slova u misli.
Zašto se sjećam svega sa sjetom? Zašto žalim?
što to pokušavam promijeniti tako očajno.
sebe? ili naš odnos.
ne znam ni sama. Ipak sam usredotočena na trganje zanoktice koje nebi trebalo izazvati puno boli.
Puno krvi.
Što se to vraća kao bumerang? Moja lijenost? Moji osjećaji prema tebi?
Uvijek neodlučna kad treba nešto učiniti.
Čeka se do posljednjeg trenutka.
Danas derem traperice.
:)
Iskalit ću bijes, uzet ću nož i cijele ih rasparati. Ionako su stare.
Jedva čekam.
