Evo dragi moji. Danas malo pregledavala svoju pjesmaricu. Malo se zabavljala čitajući starije pjesmice.Bilo je stvarno svakakvih. Jako mi se svidjela ova.
Tmurnost današnjeg dana.
Želja da budem još hrabrija nego što jesam.
Očajnost da zavirim u ono što ne bi trebala.
Kiša ispire sjetu s pločnika.
Stepenice na kojima smo sjedili više nemaju otiske naših guza.
Više nemaju onog čara.
Voljela bi uroniti u onu svoju najdražu travu gdje sam dijelila sve svoje tajne.
Uroniti ponovno u maštu i gledati vlakove kako buče.
Voljela i ponovno sama prošetati ondje gdje sam bila s tobom.
Osjetiti tebe u zraku.
Makar te nema.
Dotaknuti hrapavi beton pun kamenčića na kojem sam se iskaljivala kad sam bila s tobom.
Htjela bi te ponovno osjetiti blizu sebe.
Svoje usne na tvom obrazu.
Svoje usne u tvojoj kosi.
I onda se sjetim tvoji ruku.
Izriženih noktiju.
Jagodica s kojima okidaš žice.
Kako li je lijepo s tobom razgovarati o glazbi.
Imam osjećaj da znaš sve.
I uživam onako pričajući opušteno a opet pazeći na detalje.
Da se ne osramotim.
I sada ponovno proživljavam trenutke sreće.
Hajde skupi hrabrosti.
Jučer sam upoznala dečka.
Metalca.
Čini mi se da je zainteresiran.
Malo smo pričali o muzici (oni koji se ne poznaju a slušaju istu vrstu muzike,e ti su sretnici).
Bili smo u usamljenoj kućici.
Napušetnoj.
Cijela mračna.
Ali,ne nismo bili sami.
I da jesmo....
Previše me podsjeća na nekoga koga još uvijek izbacivam iz misli.
Tmurnost današnjeg dana.
Želja da budem još hrabrija nego što jesam.
Očajnost da zavirim u ono što ne bi trebala.
Kiša ispire sjetu s pločnika.
Stepenice na kojima smo sjedili više nemaju otiske naših guza.
Više nemaju onog čara.
Voljela bi uroniti u onu svoju najdražu travu gdje sam dijelila sve svoje tajne.
Uroniti ponovno u maštu i gledati vlakove kako buče.
Voljela i ponovno sama prošetati ondje gdje sam bila s tobom.
Osjetiti tebe u zraku.
Makar te nema.
Dotaknuti hrapavi beton pun kamenčića na kojem sam se iskaljivala kad sam bila s tobom.
Htjela bi te ponovno osjetiti blizu sebe.
Svoje usne na tvom obrazu.
Svoje usne u tvojoj kosi.
I onda se sjetim tvoji ruku.
Izriženih noktiju.
Jagodica s kojima okidaš žice.
Kako li je lijepo s tobom razgovarati o glazbi.
Imam osjećaj da znaš sve.
I uživam onako pričajući opušteno a opet pazeći na detalje.
Da se ne osramotim.
I sada ponovno proživljavam trenutke sreće.
Hajde skupi hrabrosti.
Jučer sam upoznala dečka.
Metalca.
Čini mi se da je zainteresiran.
Malo smo pričali o muzici (oni koji se ne poznaju a slušaju istu vrstu muzike,e ti su sretnici).
Bili smo u usamljenoj kućici.
Napušetnoj.
Cijela mračna.
Ali,ne nismo bili sami.
I da jesmo....
Previše me podsjeća na nekoga koga još uvijek izbacivam iz misli.
