Nekoć godilo sada ipak pretjerano za početak četvrotg mjeseca.
Jučer se skitalo.
Jučer ga se vidjelo.
On je zakasnio. Ali se pojavio.
Počeo mi se ispričavat.
Jeftine spike.
Bila sam previše sretna što ga vidim da bi se ljutila.
Rekla sam mu da požuri doma.
Rekao mi je da stanem.
Stala sam.
Ispričao mi se.
Nisam plakala.
Sama sam sebi dokazala kako bi trčala sa stanice da ga vidim,kako bi se žurila,kako bi dala sve,kako mi vrijedi. Kako mi treba dnevna doza njega.
Koliko smo se puta vidjeli.
Još se nismo poljubili.
Još se nismo zagrlili!
Sunce mi tako diže živac.
Mogla bi juhu od svog znoja skuhati.
Praznici su počeli.
Meni je već dosadno.
Ne znam kud ću sa sobom.
Možda čekam da me nazove vani,a da kad me nazove da budem na raspolaganju.
izmedu zbilje i sna
gledam grad u prolazu
neki ljudi iza nas
hajde uzmi me sa sobom
uradi mi sve sto znas
Kupila sam si nove naočale.
Tako bi se voljela prošetati vani ali opet nebih.
Inače baš i ne volim praznike jer osjećam nekakvu ispraznost ljenost i nezainteresiranost za cijeli svijet.
Iskreno jedva čekam da prođu.