utorak, 16.06.2009.

PAINFUL SEPARATION!

Nitko ne voli rastanke i svima nama teško padaju. Sve nas to boli. Nema ništa bolnije od rastanka.

Gledam je kako leži na krevetu, lijepa kao i uvjek. Smješka se svojim predivnim osmjehom. Ali ovaj put njen osmjeh me neopisivo boli. Boli me kao i svaka riječ, svaki dodir kao i svaki poljubac. Boli me jer odlazi i neću je više nikada vidjeti. Ona odlazi u svijet gdje je meni nedostupna. Pokušavam biti jak i molim se u sebi da me suze ne izdaju, da ovaj rastanak ne bude još bolniji nego što je. Želim joj reći toliko stvari ali ne mogu. Grlo mi se stegnulo i nemogu reći ništa, a da mi glas ne pukne ... da ne pokažem koliko sam slab. Gledam je i prisjećam se svih lijepih trenutaka provedenih sa njom. Prisjećam se kako je moje srce svaki puta iznova jako zakucalo kada bih je zagrlio ... poljubio. A sad, sad jedva osjećam otkucaje svog polomljenog srca. Moje srce jedva da kuca baš kao i njeno. Govorim sam sebi da ona odlazi ... zauvijek. Moram skupiti snage da razbijem ovu bolnu tišinu. Nemam još puno vremena. Moram joj reći koliko je volim i koliko mi znači prije isteka ''našeg'' vremena. Rastanak je blizu, a mi oboje šutimo. Kao i na početku ovog predivnog života s njom. Kada smo se prvi puta vidjeli i kada smo bili sramežljivi kao neka djeca. Ali ova šutnja nije takva, ova šutnja je gora. Ono je bio početak, a sada je kraj. Moram joj sve reći ali ne mogu, previše me sve ovo boli, a moram ostati jak ... zbog nje. Uglavi mi je kaos, a u srcu bolna praznina. Svađam se sam sa sobom. Tjeram sam sebe da pretrpim još malo boli i da joj kažem sve što trebam. Ali i dalje šutimo.
Primio sam njenu hladnu ruku i pogledao je u njene duboke plave oči. Gleda me i dalje mi se smiješka. Oči joj lagano gube sjaj, a smiješak više nije onako blistav kao nekad. Vrijeme nam ističe. Jedna suza mi je potekla po grubom izbezumljenom licu. Nisam uspio. Pokazao sam koliko sam slab. Zagrlila me kao nikad do sada. Njen zagrljaj je bio slabašan, ali meni je bio neizdrživo težak. Tiho mi je rekla koliko me voli, a ja sam i dalje šutio. Pričala mi je kako će sve biti u redu i kako će uvijek biti tu uz mene. Pričala mi je koliko joj značim. Nisam se mogao više suzdržati. Puknuo sam, a lice mi je u sekundi bilo preliveno tisućama suza. Ona odlazi. Ona umire, a ja nisam rekao niti riječi. Koliko god sam to želio nisam mogao. Zadnjim snagama, uspio sam reći koliko je volim. Uspio sam reći da ne postoji riječ koja bi mogla približno opisati moju ljubav prema njoj. Ona odlazi. Legao sam pored nje na krevet dok su nas okružili tmurni maslinasto-zeleni zidovi bolnice. Gledao sam joj njeno umorno i izmučeno lice, dok su joj se oči sklapala same od sebe. Poljubio sam je zadnji put i tada je utonula u san. Gledao sam je dok je spavala u nadi da će se onako slatko namrštiti dok je prve zrake sunca obasjaju predivno lice, a zatim otvoriti svoje plave oči. Nadao sam se ... ali ništa od toga. Ona sada spava, plovi beskrajnim morem snova. Možda sam i ja tamo negdje u tom mističnom svijetu ... možda i ona sada mene gleda negdje odozgo kao što ja gledam nju. Nadao sam se da će se probuditi ali ona je utonula u vječni san. Srce joj je prestalo kucati. Ona je otišla i tu je kraj. Otišla je ali je i dio mog srca otišao sa njom. Nadam se da će ga i tamo negdje čuvati kao što ga je čuvala i ovdje u ovom svijetu.

Dragi čitatelji molim vas recite svima koje koje volite koliko ih u stvari volite i koliko vam znače jer nikad ne znate kada će doći i vaš rastanak sa njima. Recite im to i ne dajte da to zaborave. Ne dozvolite sebi da se kajete što im to niste stigli reći.

Voli vas sve vaš pali spisatelj.

Story by: Fallen writer (ovo nema veze sa stvarnim događajima, to je samo poboljšana verzija eseja kojeg sam danas pisao na maturi)


14:27 | Komentari 19 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>