Emotivna centrifuga

I know... opet me nije dugo bilo...
Više puta sam razmišljala da napišem koju riječ... ali bijah nekako preumorna. I fizički i psihički.
Bilo je ovo vrlo turbulentno razdoblje (i još uvijek jest), prepuno strahova, nekontroliranih ispada emocija, momenata sreće i slapova suza...
Sad sam u 37. tjednu... THE DAY se bliži a mene je sve više strah... Pogotovo zato jer su se neke stvari zakomplicirale s mojim tlakom (koji nekontrolirano oscilira od normalnog pa do ekstremno visokog). Bijah 3 dana u bolnici, pa me pustiše kući svojoj. I onda je opet tlak skočio... pa moja dottoressa nema pojma što će samnom. Svaki dan sam kod nje u ordinaciji, priključena na CTG, te konstantno mjereći tlak. Počela sam manito jesti češnjak jer kažu bablje priče da snižava tlak (ne bojte se, nisam postala konkurencija Superhikovom superzadahu, jer ga nasjeckam u jogurt pa ga niti ne osjetim kad ga popijem).

Bit ću iskrena:
Ne znam... ponekad me uhvati takav paničan strah... kao sada. Vidim da moj život nije u mojim rukama. Mislim na ono maleno i nemoćno stvorenje unutar mene... moje zlato... Božje stvorenje... koje može doći na ovaj svijet samo s Njegovom voljom i pomoći.
I zato stavljam sve svoje brige i nemir, strahove i slutnje, moju sreću i ljubav prema tom malom biću, sve ih stavljam Bože, u Tvoje ruke...



...Može li žena zaboraviti svoje dojenče,
ne imati sućuti za čedo utrobe svoje?
Pa kad bi koja i zaboravila,
tebe ja zaboraviti neću.

Gle, u dlanove sam te svoje urezao...

(Iz 49,15-16)