četvrtak, 29.05.2008.

I zadnji atomi snage nestaju poput kocke leda što se topi na suncu. No, ipak se dižem.

Ne vjerujem da opet pišem. Nakon jednog dugog vremena. Da, što mi je došlo? Ne znam, žalosno mi ga je gledati ovakvoga. Ali ovo je zaista kraj. Nemam volje, niti vremena niti išta drugo što bi me potaknulo da pišem redovito. Jednostavno ne. Iako mi nedostaju sve te riječi, svi ti ljudi, svi ti blogovi koji sadrže misli i riječi koji imaju smisla. A ne stvari poput netloga, facebooka i sličnog koji pomalo zatupe. No nema veze.
Što reći?
Više ne znam što reći stvarno. Sada mi je tako pomalo čudno, i svaka riječ mi se čini da će biti kriva. No nije ni važno, jer bi sada slobodno mogla pisati što god želim iz toga razloga što nitko više ne dolazi ovamo. Pa i kako bi? Prestala sam pisati odavno, na nijedan blog otišla nisam. No nije ni važno. Meni za dušu ostavljam dve-tri riječi.
Image Hosted by ImageShack.us

Ah da. Svi skupljamo snage za ove zadnje trenutke škole. Zadnje atome energije pokušavamo usmjeriti na pravi put. No baš i ne ide. Ja nemam više snage, niti volje. Glava mi je otišla na svoju stranu, noge ne slušaju. Kao da to više nisam ja. Iscrpljuje me sve to zajedno. No to sigurno nije razlog za tugu i bezvoljnost. Tješi me sama pomisao na to da ću za par tjedana biti slobodna, bez ikakvih misli o toj ustanovi, na kupanju sa nasmiješenim ljudima. Jer ovo sada ovako ne ide. Gledam čovjeka, spustio glavu. Gledam drugoga, bulji u prazno. Gledam trećega, kao da nije na ovom svijetu. Što nam se dogodilo? Ne smijemo dopuštati takve stvari. A majko sveta, šta smo mi? Neki bi nas i djecom još uvijek nazvali, no dobro. Ali sa svojih nešto sitnih godina ne bi trebali dopuštati da nas neke stvari svaki put spuste toliko nisko da se više ne možemo vratiti na svoj stari nivo i put. Ne znam kako je moguće da u jednom trenutku sve postane toliko sivo, a za par trenutaka crno. I više ništa ne vidimo, ništa više ne želimo vidjeti. Problem je taj što se zatvorimo, zašutimo i spustimo glavu. A na pitanje što te muči, odgovor je uvijek isti. "Ništa".
NIšta?
A opet nemoj biti toliko da ne kažem priglup, pa da ne shvaćaš da ljudi oko tebe jednostavno primjećuju da nešto nije u redu. Nisu ljudi slijepi niti glupi. Sa svojim srcem i dušom, osjećaji postoje. Osjećaji koji nas toliko puta prevladaju, i toliko puta krivo. No ništa nije neispravljivo, bar ne u potpunosti. Uvijek postoji način da se neke stvari isprave i dovedu u red. No što to vrijedi, kada je ponos onaj koji vlada ljudima. A ne znam što bi im se dogodilo kada bi jednom u životu protiv njega išli? Sigurna sam da bi im samo bolje bilo, no opet protiv toga čovjek ne može ništa. Takvi smo kakvi smo.
Image Hosted by ImageShack.us

Ala, ne znam pisati više. Iz mene ove riječi jedva idu. Nije valjda da sam iskočila iz štosa. Izgleda da da jesam. Možda ni to više nije za mene. A ne znam više ni sama, no idem dalje. Treba biti uporan, uporan i uporan. Čemu sve ako odustanemo u onaj trenutak kada je baš potrebno da stisnemo? Sve ode u vjetar i nikad se više ne vraća. Otvorimo oči širom i dobro pogledajmo što je naše, što stoji oko nas i zbog čega živimo. Pogledajmo sve te divne osobe zbog je vrijedno živjeti na pravi način, bez ikakvih misli koje nas vode u propast.

Vrijedi živjeti.
Vrijedi plakati, i smijati se.
Vrijede sve te suze i boli i patnje, jer tek kasnije dolazi ono lijepo vrijeme kakvo samo možemo poželjeti.

ne vjerujem da sam napisala ovaj post. no želja je sada odbijena i sada sam mirna. ne očekujem ni jedan najmanji komentar, već sam sada sretna i ispunjena. nedostajalo mi ovo.
- 10:04 - Tvoje riječi ( 21 komentara) - Tvoj papir - #

<< Arhiva >>