Bezumno je odustati od svojih snova jer se jedan nije ostvario.

utorak, 05.06.2007.

Nije loše se otvoriti i pokazati osjećaje, ipak smo mi samo ljudi... Zar ne?

Pitam se da li je naivnost i dobrota mana ili vrlina?
Zamislite mladu osamljenu osobu bez pravih prijatelja. Tužnu, spuštene glave kako ide sam kroz život. I tada se pojavi neka novo nasmijano lice koja ti skida sve s neba, koje ti se otvori i sve probleme kaže. Tada osoba pomisli da je napokon naišao netko kome je stalo do njega, netko tko će biti tu u svakom trenutku i tko ga neće razočarati. Druže se, smiju i plaču zajedno. Provode sve svoje slobodno vrijeme u veselju i sreći. Pomisli čovjek: " Jea, napokon imam nekoga, napokon nisam više sam, tužan i osamljen."

I onda jednog dana sve se raspadne bez jasnog razloga, tvoj "prijatelj" ti se nasmije u facu i produži dalje. Ti ne shvaćaš ništa, stojiš i gledaš u njegova leđa dok odlazi. Što se događa?Što sam krivo napravio? Što ne valja? Nije ti jasno ni tada ni kasnije. Samo možeš zaključiti da je sve to bila maska. Da je sve to bila laž, iskorištavanje i uzalud potraćeno vrijeme. I sada ona tužna osoba je slomljena. Stoji s očima punih suza i dušom koja ga boli. Sve više i više. Ne zna da li je to sada zbog toga što je opet upao u nečiju zamku ili zato što je opet sam. Mora opet ispočetka, što je najgore, treba opet vjerovati u život i sreću. A to nije lako nakon svih izgubljenih stvari, nakon tolikih neuspjelih pokušaja da bude sretan i da uživa bar nakratko. U takvim trenucima je potreban optimizam, ali najviše od svega je potrebna upornost i neki mir koji sam sebi trebaš stvoriti da bi bio u stanju ići dalje. Kažu teško je to, no s jakom voljom i snagom ništa nije teško. Treba stvoriti neki cilj i gledati ravno u njega bez okretenja iza. Sve što je iza tebe je prošlo i vratiti se ne može, te za tim nemaš razloga niti žaliti niti pokušati promijeniti jer ne možeš. Trebaš dignuti glavu i sve sa ponosom priznati, sve svoje pogrješke i dobre stvari. Ipak si to ti učinio, ipak je sve to tvoje djelo i neki ga pamte,no do promjena neće doći. I baš zbog stvari zbog kojih ti je žao, treba gledati naprijed i paziti da opet nešto takvo ne napraviš, da se opet ne spustiš na taj nivo.
Treba ostati pri zemlji i razmisliti prije nego što nešto učiniš. Jer samo jednim postupkom za koji misliš da je bezazlen, možeš povrijediti nekoga a da nisi ni pomislio na to. Zato čovjek ima mozak, zato čovjeka nazivaju razumnim bićem sa srcem, da bi mogao razmisliti o posljedicama i da bi mogao obratiti pažnju na druge, te da im pokaže malo razumijevanja i ljubavi.
Jedan smiješak, jedan zagrljaj će nekome dobro doći, iako ponekad posumljaš u to da bi baš TI mogao pomoći određenoj osobi. No valja pokušati jer nemaš ništa izgubiti, brate.

- 16:37 - Tvoje riječi ( 56 komentara) - Tvoj papir - #

<< Arhiva >>

<	lipanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Život i blog.

E da, ne ide zajedno, al treba probat. Ionako je život čudna zvjerka.

MySpace Layouts

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

....Tebi....

"Kada otvorim oči vidim tebe.
Tvoj pogled me očara,
tvoj osmijeh me razvedri,
tvoj dodir me rastopi.
Srcu si mi prirastao previše.
I bojim se da ne mogu dalje bez tebe.
I znam da će mi jastuk biti suzama natopljen,
onoga dana kada mi kažeš zbogom.
I svaka tvoja riječ.
I svaka tvoja kritika.
I svaka tvoja pohvala.
Za mene je pjesma iz tvojih ustiju.
I ne želim te razočarati.
Ne želim te izgubiti.
I ne želim ti nauditi.
Ova ljubav iz mene izvire.
Ova ljubav u meni raste.
Iz dana u dan.
Do kada će?
Pomislih da te volim.?
Da, znaš da te volim.
I svaki neprovedeni dan s tobom
mi je praznina.
I svaka minuta moga neznanja
me rastuži.
I nedostaješ mi, svake minute, svake sekunde.
Zatvaram oči i vidim
Tebe."

...Ej prijateljice...

"Znaj prijateljice.
Da si dio srca moga. Da si dio života moga.
Život nas je vezao.
Lancima, čvrsto.
I ponekad kada lanci postaju
labavi,
znam da se neće do kraja otrgnuti.
I znam da ti mogu reći moju tugu.
I znam da ti mogu reći moju bol.
I znam da s tobom mogu podijeliti
svoje lijepe trenutke,
moju sreću.
Jer smijat ćeš se sa mnom.
Bit ćeš tu.
Nećeš dati mojim očima da suze puštaju
u samoći.
Nećeš dati da moju ruke polude
same.
Bit ćeš tu.
Kada pjevac zaspe.
I kada pjevac
zakukuriče.
Znam prijateljice,
voliš me.
I znam prijateljice,
neću sama plakati.
Moja bol neće teći samo kroz moje vene.
Pružit ćeš mi ruku.
Stopit ćemo se.
Tugovat ćemo zajedno.
I ostat ćemo zajedno."

... Probudit ću se....

"Okrenuo si mi leđa.
Vidim ti smiješak na leđima.
Vidim ja sve. I znam da možda nisi htio,
no Živote ne gledam te u oči više.
Naveo si me na krive korake.
Na krive postupke.
Pogrešne sam riječi izgovorila.
Ova osoba u meni viče.
Ova osoba u meni gori.
Od kajanja.
Od boli.
Od žalosti.
Znaj, Živote, možda si me razočarao,
no vjerujem ti dalje.
Ti si ja.
Ja sam ti.
Jesmo li zajedno u svemu ovome?
Slaba neću biti.
I neću ja biti ta koja će se okrenuti.
No zašto mi se smiješ.
Čujem taj grohot.
Čujem i podsmijeh.
Rugaš mi se?
Iako znaš da mi je žao.
Okrutan si.
Bezobrazan si.
Navodiš me da ludim. Da se gubim.
Noge me izdaju.
Ruke mi se tresu.
Glava mi puca.
No.
Gle!
Vratio si se.
Gle!
Tvoja ruka na mom ramenu.
Tvoje oči gledaju u moje.
Tvoj dah osjetim na vratu.
Gle!
Probudila sam se."

...Ponesi želju moju...

"Sunce zrake spušta na moje vlasi.
Leptirove nožice osjećam na svojoj ruci.
Tjeraju me da se smijem.
No, ne smijem glasno.
Ne smijem jako.
Odletit će.
I više se neće vratiti.
Sunce mu se smije.
I taj zvuk slobode.
Zvuk ljepote ovog svijeta.
Čujem ga.
Dodiruje moje uho.
Pjeva veselu pjesmu..
Poželim želju.
Želim samo da traje.
Da me ova poletnost ne napusti.
Da ostanem ushićeno dijete.
Koje se krije u meni.
Ne želim probleme.
Samo želim naučiti pjesmu ljepote.
Želim je pjevušiti.
Leptir me navodi na smijeh.
Ne mogu, moram se nasmijati.
Ode!
Hej, leptiru ponesi moju želju!
Prenesi nekome pjesmu ljepote.
Neka je i on pjevuši.
Hej, leptiru, podari nekome ovakav osmijeh,
kakav si meni maloprije!"

...Molitva...

"Pogledaj poderane ruke ove.
Pogledaj krvave oči moje.
Pogledaj ispucale usne moje.
Izgovarale su molitvu.
Predugo.
Molile su da ostaneš tu.
Da me ne napuštaš.
Svaka riječ s usta mi silazi.
Osjećam njenu težinu.
I bol.
Pokušava ti izreći kolika je ljubav moja.
Želi da znaš da već dugo vrijeme nisam svoja.
Ove ruke su noćima milovale
samo tvoju sjenu.
Tebe nije bilo tu.
Moje oči su stvarale tvoju sliku.
Misleći da si tu ispred mene.
Boli me svaki dio tijela.
Svaki dio duše.
....
Izgovaram molitvu uporno.
Nadam se.
Vjerujem.
Moram li trpjeti svu tu bol?
Ne moram, no
želim.
Želim da izliječiš usne moje ispucale.
Da miluješ ruke moje podrapane.
Da zaklopiš oči moje krvave.
I samo da mi obećaš
da kad ih otvorim, da ćeš biti tu.
Samo da znam da ću izgovarati molitvu
koja će nam dati snage
da izdržimo."