Bezumno je odustati od svojih snova jer se jedan nije ostvario.

četvrtak, 21.12.2006.

Nada umire posljednja, ali nada je kurva....

Do sada sam uvijek pazila šta pišem, o kome i kako. E pa više ne mogu tako. Ne mogu šutit, puknut ću uskoro.
Nisam ikad mislila da će do ovoga doći, da ću se ja mučiti s takvim stvarima. Nikad.
Drukčije je ispalo. Jbg.
Eto čovjek kad se ponada i poveseli, uvijek sve ode k vragu. Uvijek nešto zezne stvar. A ja isto budala, mislim da mogu protiv sebe i svojih "osjećaja".. Možeš si mislit! Znala sam to i prije, al eto bar sam pokušala. Al ne ide. Nikako. Potuklo me skroz. Baš kad se sredim, uvijek se pojavi to nešto što me malo digne i opet se ponadam.
Ljudi se igraju tuđim osjećajima. Zašto? Nemaju obzira. Ljudi krivo procijenjuju druge. Zašto? Tako je njima lakše. Pa kome se da trudit upoznat čovjeka u pravom svijetlu? Izgleda nikome. I zašto smo mi tu? Da nas drugi vrijeđaju i igraju se s nama? Izgleda. To je život.
Ali možeš se uvijek potruditi....
Možeš...
Ne znam zašto sve mora biti tako komplicirano? Znam, sve je to normalno, svi to moramo proći, ali ljudi još više kompliciraju stvari. Zašto?
A pogotovo muška populacija. Ne znam stvarno. Frajeri koji ne pokazaju osjećaje.
Ma ne znam šta mi je došlo da pišem. Ljudi će znati na koga se odnosi ovaj post,možda, ne očekujem nikakav odgovor jer ga već znam. Negativan. Odgovor koji me ubija. Al eto, moram to prihvatiti.
Ali zašto onda se ovo događa? Šta postoje "neke nade"....Nisu to nade, ali meni to puno ponekad znači... Daj reci da ili ne. Točka. Ne zavlači. Ubija to. Ma ne moraš, znam.

Eto danas sam odlučila napisati ovo, da se ispucam donekle, jer mislim da mene prvi put u životu muči "netko". Jbg. Samo sam čekala...
A uz to, prestajem pisati blog.
A da.
Eto, nadam se da će se neki pronaći u ovom postu, i razmislit... Možda ispada da ja sad gledam na sebe, da pazim da ja ne budem povrijeđena ili neko sranje. Ma je** mene. Govorim to samo zato što želim riješiti neke stvari. Ne želim se zavaravati više. Pa tko voli laž i pretvaranje?

Gotov post. Gotov blog. Nema veze.
Ovo je 70-ti post.
Zadnji.
I za kraj sam se otvorila, rekla sam šta mi je na srcu, a šta dalje....? Uživam.
Pozdrav svima. Puno! Puno!
Pogotovo onima koje volim i koji me nasmijavaju uporno. ;)
Volim vas sve, ali uskoro jedan manje će biti...Tak ispada, nažalost. Ne bi to htjela, ali nisam ja važna sad. Da se mene pita....Jao.Ma.
Uživajte!

- 22:54 - Tvoje riječi ( 37 komentara) - Tvoj papir - #

<< Arhiva >>

<	prosinac, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Život i blog.

E da, ne ide zajedno, al treba probat. Ionako je život čudna zvjerka.

MySpace Layouts

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

....Tebi....

"Kada otvorim oči vidim tebe.
Tvoj pogled me očara,
tvoj osmijeh me razvedri,
tvoj dodir me rastopi.
Srcu si mi prirastao previše.
I bojim se da ne mogu dalje bez tebe.
I znam da će mi jastuk biti suzama natopljen,
onoga dana kada mi kažeš zbogom.
I svaka tvoja riječ.
I svaka tvoja kritika.
I svaka tvoja pohvala.
Za mene je pjesma iz tvojih ustiju.
I ne želim te razočarati.
Ne želim te izgubiti.
I ne želim ti nauditi.
Ova ljubav iz mene izvire.
Ova ljubav u meni raste.
Iz dana u dan.
Do kada će?
Pomislih da te volim.?
Da, znaš da te volim.
I svaki neprovedeni dan s tobom
mi je praznina.
I svaka minuta moga neznanja
me rastuži.
I nedostaješ mi, svake minute, svake sekunde.
Zatvaram oči i vidim
Tebe."

...Ej prijateljice...

"Znaj prijateljice.
Da si dio srca moga. Da si dio života moga.
Život nas je vezao.
Lancima, čvrsto.
I ponekad kada lanci postaju
labavi,
znam da se neće do kraja otrgnuti.
I znam da ti mogu reći moju tugu.
I znam da ti mogu reći moju bol.
I znam da s tobom mogu podijeliti
svoje lijepe trenutke,
moju sreću.
Jer smijat ćeš se sa mnom.
Bit ćeš tu.
Nećeš dati mojim očima da suze puštaju
u samoći.
Nećeš dati da moju ruke polude
same.
Bit ćeš tu.
Kada pjevac zaspe.
I kada pjevac
zakukuriče.
Znam prijateljice,
voliš me.
I znam prijateljice,
neću sama plakati.
Moja bol neće teći samo kroz moje vene.
Pružit ćeš mi ruku.
Stopit ćemo se.
Tugovat ćemo zajedno.
I ostat ćemo zajedno."

... Probudit ću se....

"Okrenuo si mi leđa.
Vidim ti smiješak na leđima.
Vidim ja sve. I znam da možda nisi htio,
no Živote ne gledam te u oči više.
Naveo si me na krive korake.
Na krive postupke.
Pogrešne sam riječi izgovorila.
Ova osoba u meni viče.
Ova osoba u meni gori.
Od kajanja.
Od boli.
Od žalosti.
Znaj, Živote, možda si me razočarao,
no vjerujem ti dalje.
Ti si ja.
Ja sam ti.
Jesmo li zajedno u svemu ovome?
Slaba neću biti.
I neću ja biti ta koja će se okrenuti.
No zašto mi se smiješ.
Čujem taj grohot.
Čujem i podsmijeh.
Rugaš mi se?
Iako znaš da mi je žao.
Okrutan si.
Bezobrazan si.
Navodiš me da ludim. Da se gubim.
Noge me izdaju.
Ruke mi se tresu.
Glava mi puca.
No.
Gle!
Vratio si se.
Gle!
Tvoja ruka na mom ramenu.
Tvoje oči gledaju u moje.
Tvoj dah osjetim na vratu.
Gle!
Probudila sam se."

...Ponesi želju moju...

"Sunce zrake spušta na moje vlasi.
Leptirove nožice osjećam na svojoj ruci.
Tjeraju me da se smijem.
No, ne smijem glasno.
Ne smijem jako.
Odletit će.
I više se neće vratiti.
Sunce mu se smije.
I taj zvuk slobode.
Zvuk ljepote ovog svijeta.
Čujem ga.
Dodiruje moje uho.
Pjeva veselu pjesmu..
Poželim želju.
Želim samo da traje.
Da me ova poletnost ne napusti.
Da ostanem ushićeno dijete.
Koje se krije u meni.
Ne želim probleme.
Samo želim naučiti pjesmu ljepote.
Želim je pjevušiti.
Leptir me navodi na smijeh.
Ne mogu, moram se nasmijati.
Ode!
Hej, leptiru ponesi moju želju!
Prenesi nekome pjesmu ljepote.
Neka je i on pjevuši.
Hej, leptiru, podari nekome ovakav osmijeh,
kakav si meni maloprije!"

...Molitva...

"Pogledaj poderane ruke ove.
Pogledaj krvave oči moje.
Pogledaj ispucale usne moje.
Izgovarale su molitvu.
Predugo.
Molile su da ostaneš tu.
Da me ne napuštaš.
Svaka riječ s usta mi silazi.
Osjećam njenu težinu.
I bol.
Pokušava ti izreći kolika je ljubav moja.
Želi da znaš da već dugo vrijeme nisam svoja.
Ove ruke su noćima milovale
samo tvoju sjenu.
Tebe nije bilo tu.
Moje oči su stvarale tvoju sliku.
Misleći da si tu ispred mene.
Boli me svaki dio tijela.
Svaki dio duše.
....
Izgovaram molitvu uporno.
Nadam se.
Vjerujem.
Moram li trpjeti svu tu bol?
Ne moram, no
želim.
Želim da izliječiš usne moje ispucale.
Da miluješ ruke moje podrapane.
Da zaklopiš oči moje krvave.
I samo da mi obećaš
da kad ih otvorim, da ćeš biti tu.
Samo da znam da ću izgovarati molitvu
koja će nam dati snage
da izdržimo."