Istjerivanje uzaludnosti
15.08.2018., srijeda
Svoj tamničar, svoj zarobljenik, ali još sjećam se divljenja
|
Jučer je bio nekakav happening u mom mjestu. Ostao sam vani do ranih jutarnjih sati i kasno popio Trittico, tako da sam zaspao još kasnije nego inače i probudio se tek oko 16:30h. Stvarno ću morati poraditi na cirkadijskom ritmu. Osjećam se ošamućeno i nakon dvije i kave i osjećam određenu dozu straha i odbojnosti prema treningu u ovakvom stanju. Jedan period vremena sam se osjećao otuđeno u društvu sinoć i napisao ovu poemu: Usamljen Usamljen, okružen ljudima Bježim u svoj svijet Usamljena želja moja Usamljen moj san Usamljene misli Usamljen, sasvim sam Usamljeno odbijam cinizam Usamljeno odbijam mizantropiju Usamljeno imam viziju Usamljeno imam cilj Usamljeno dječje srce Usamljeno sutra Usamljeno jučer Usamljen među prijateljima Usamljeno pušim cigaretu Usamljen žudim za samoćom Gdje cijeli svijet je moj Tamo je moja sreća Jučer sam nekako bio pozitivan, a ne mogu reći da sam danas u nekoj depresiji , zapravo sam nekakvog solidnog raspoloženja, ali osjećam se tako mentalno slabo i iscrpljeno. Slično onom osjećaju kada odspavate jako malo zbog neke obveze i budite se na onaj odvratni, nasilni alarm i onda cijeli dan ne možete u potpunosti doći k sebi (ili sam samo ja takav da ne dolazim k sebi). Privlači me biti pasivan. Ostati u sobi cijeli dan. Privlači me krevet. Privlači me dokoličarenje. Kao da nemam energije za ništa drugo. ''Quite an experience to live in fear, isn't it? That's what it is to be a slave'', rekao je Roy Batty u Blade Runneru. Tako se ja osjećam, kao rob. Zarobljenik. Ali vlastitoga uma. Misli. Emocija. Fobija. Mentalnih blokada. Ja nisam svoj i stoga nisam slobodan. Ne posjedujem se. Robujem neurotičnim, intruzivnim mislima i emocijama. Bojim se dana. Bojim se budućnosti. Bojim se ljudi, svijeta. Bojim se sebe. Kako sebe? Pa bojim se vlastite nedoraslosti životu, općenito. Bojim se svog karaktera koji nije baš dokazao neku učinkovitost u samoodržanju i stvaranju sigurnosti u ovom svijetu. Tu se događa i svojevrsni kontrast. Jedan dio mene se osjeća kao mudri starac. Starac koji previše toga vidio u životu, previše toga uvidio, previše toga shvatio, previše gledao što se sve odvija iza kulisa. Kognitivnih kulisa, društvenih kulisa. Dok ima i jedan veliki dio mene koji je u konstantnoj, ekstremnoj regresiji. Dojenče ili čak fetus. Jako fragilan, jako potrebit. Prestrašen. Traži konstantno ohrabrivanje, odobravanje, pohvalu, sigurnost majčinog krila ili maternice. Potreba da se ode u fetalni položaj, zamota pokrivačem, emulirajući prenatalno stanje i tako izbjegava bilo koji rizik koji donosi vanjski svijet. Bojim se, stoga jesam. Tako bih se mogao opisati. U pozadini kljuca ideja odgovornosti prema entitetu treninga. Kao da je antropomorfni entitet. Kojeg ne smijem iznevjeriti. Dužan sam mu pregršt toga. A previše puta sam ga i iznevjerio. Oprosti prijatelju. Daj mi još malo vremena da skupim hrabrosti da ti dođem u susret. Danas je moja soba maternica. A tekstualna, verbalna ekspresija posteljica koja me hrani i održava na životu. Hm, ne mogu. Ne mogu trenirati. U glavi se samo ponavljaju stihovi jedne pjesme ''I just hang on/Suffer well''. Iznevjerio sam se. Koji poražavajući osjećaj. Ni tu jednu malu obvezu dana nisam mogao izvršiti. Ruši mi se od umora, a ništa nisam radio. I što mi treba sada? Treba mi vaše ohrabrenje. Treba mi vaša utješna riječ. Da sam vrijedan iako nisam odradio trening. Nisamo razvio neke zdrave mehanizme samoohrabrenja. Imam ovisnički mentalitet. Ovisnost o podršci, ovisnost o supstancama. Ovisnost o ''štakama''. Nikad nisam uspio voziti bez pomoćnih kotača. Vratite me na trokolicu. Ne mogu. Jednostavno ne mogu. Čime sam zaslužio ovu sudbinu. Bio sam pristojan, savjestan dječak, pun empatije i ljubavi. Kući uvijek donosio petice. Opet osjećam potrebu za katarzu kroz pjesmu ''I Have Forgiven Jesus'' https://www.youtube.com/watch?v=j8ASok9tBWc Jako osobno doživljavam tu pjesmu. Čini se prikladno da sada stavim ovdje jednu poemu iz moje nikad objavljene zbirke poezije ''Treptaj nade''. Sjećam se divljenja Deke šarene Igračke razbacane Daleki ljetni dani Rukice malene Suza sa mene Oblaci tamni Lepršava zavjesa Maštu navješta Bezvremenski sati Sjećanja namještam Oblake odvraćam Nasmiješena mati Tata životan Brat sretan Prepušten sam regresiji Zašto nesretan Oblačić radostan Naliči mesiji Frizbi, loptice Mama koje su ovo ptice Bilo je to tako Išarane korice Donio sam petice Da je opet tako lako Zanosi subotom Gradela nedjeljom Cigareta se gasi Lijepi dani zbogom Okupani prirodom Radnička ruka što me mazi Tako sam slab danas. Tako preplašen. Gol. Nezaštićen. Ne vidim spas. ''...I need a place That's hidden in the deep Where lonely angels sing you to your sleep The modern world is broken I need a place Where I can make my bed A lover's lap where I can lay my head Cos now the room is spinning The day's beginning'' https://www.youtube.com/watch?v=lgfBIHOpwD8  |
